U tjednima prije početka ruske invazije na Ukrajinu, satima sam šetao kvartom Zamoskvorečje u centru Moskve, gdje sam sedam godina živio i radio u moskovskom uredu BBC-ja, piše novinar Andrei Gorjanov.
To je miran i uredan dio grada, koji za Gorjanova utjelovljuje kompleksnost ruske prošlosti, ali i sadašnjosti, piše Gorjanov za BBC.
Stoljećima su stanovnici Moskve dolazili u taj dio grada kako bi gradili domove i biznise i mirno živjeli. Velike ambicije ostavljali su vladarima: obični Rusi nisu imali što tražiti na velikoj svjetskoj pozornici.
Na jednoj strani Zamoskvorečja nalaze se rijeka Moskva i Kremlj, a na drugoj impresivni staljinistički stambeni blokovi i neboderi izgrađeni u 21. stoljeću. Labirint uskih uličica zaziva duh prošlosti, načičkan crkvama i aristokratskim palačama 19. stoljeća. Ulica Bolšaja Ordinka ime je dobila prije nekoliko stotina godina za vrijeme vladavine Tatara i Mongola, kada su poslanici dolazili prikupljati poreze od moskovskih prinčeva.
“Upravo tamo sam bio prošle veljače kada me nazvao prijatelj, inače rodom iz ukrajinskog Harkiva, koji je živio u Moskvi,” prisjeća se Gorjanov. “Pitao me hoće li Putin zbilja krenuti u rat protiv Ukrajine. Ni ja ni on nismo u to željeli vjerovati.”
Ipak, okružen podsjetnicima na rusku, često vrlo krvavu, povijest, Gorjanov je osjećao da je rat neizbježan. “Kroz svakodnevne šetnje počeo sam se opraštati od svijeta, od zemlje, koja više nikada neće biti ista.”
Stotine tisuća Rusa napustili su Rusiju, uključujući Gorjanova i njegove kolege iz BBC-jevog ureda. No za većinu Rusa koji su ostali u zemlji, na površini život izgleda više-manje isto kao inače.
Pogotovo u velikim gradovima.
U Zamoskvorečju je još uvijek otvorena većina dućana, kafića, biznisa i banaka. Mnogi hipsterski novinari i IT stručnjaci su možda i otišli, no stigli su drugi koji su ih zamijenili. Kupci prigovaraju zbog rasta cijena, no proizvode iz uvoza zamijenili su oni domaće proizvodnje.
U knjižarama se još uvijek nudi širok izbor knjiga, iako se one “neprimjerene” prodaju u plastičnim omotima. Popularna usluga za prijevoz još uvijek je prisutna, no automobili su sada većinom kineske proizvodnje. Međunarodne sankcije nisu Rusiju dovele do ruba gospodarskog kolapsa koji bi podsjećao na onaj iz devedesetih. Ipak, Rusija svejedno proživljava krizu, kako je rekao i ruski akademik iz Belfasta, Aleksandr Titov.
Kriza je spora, ali ako pogledate dovoljno detaljno, vidjet ćete ju posvuda, piše Gorjanov.
U Belgorodu, gradu blizu ukrajinske granice i tek 80ak kilometara udaljenom od razrušenog ukrajinskog Harkiva, lokalno stanovništvo već se naviklo na konvoje vojnih kamiona koji tutnje cestama prema fronti. Ako ih i smeta što Rusija bombardira grad u kojem žive mnogi njihovi prijatelji i rođaci, oni se trude to ne pokazati.
Veseli ulični festivali u organizaciji lokalnog guvernera još uvijek su dobro posjećeni, prepričava Gorjanov riječi svog prijatelja. Ipak, lokalni liječnici masovno napuštaju poslove – ne mogu se nositi s ogromnim brojem ranjenika s fronte koji dolaze na liječenje u tamošnje bolnice.
Stanovnici pograničnog gradića Šebekina osjećaju se napuštenima. Bijesni su jer je granatiranje preko granice postalo svakodnevica. Jedna obitelj odande je nedavno stigla u posjet Sankt Petersburgu: ostali su u šoku kada su vidjeli da se tamo ništa nije promijenilo, dok su njihovi vlastiti životi okrenuti naglavce.
U Pskovu, blizu granice s Estonijom i Latvijom, atmosfera je mračna, a svi se pretvaraju da se rat njih uopće ne tiče, saznaje Gorjanov. U Pskovu je sjedište 76. zračne divizije koja je postala notorna zbog optužbi za ratne zločine počinjene u Buči.
Otvorena je i autobusna linija od grada do lokalnog groblja gdje se pokapa sve veći broj ruskih vojnika ubijenih u Ukrajini. Ispod mosta, netko je velikim crvenim slovima napisao MIR.
“U vlaku za Petrozavodsk blizu granice s Finskom, skupina tinejdžera igra igru iz geografije. Netko pita je li Donjeck u Rusiji ili Ukrajini. Nitko ne zna odgovor. Donjeck je ilegalno okupirala njihova vlada. Što misle o ratu? To se njih ne tiče,” prepričava Gorjanov.
Podržavaju li Rusi rat?
Podržavaju li Rusi zaista brutalnosti koje se u njihovo ime provode u Ukrajini? Pretvaraju li se da se to ne događa samo kako bi preživjeli?
Teško je izvući zaključke iz prolaznih dojmova i razgovora, piše Gorjanov. Sociolozi i anketari pokušali su procijeniti stavove, no u Rusiji ne postoji sloboda govora i informiranja pa je prema tome nemoguće zaključiti jesu li ljudi iskreni.
Ankete ukazuju na to da se većina Rusa ratu ne protivi, ako ga već ne podržavaju. To je dovelo do ljutitih debata među Rusima u inozemstvu. Mnogi koji proučavaju Rusiju i izvještavaju o njoj, uključujući i samog Gorjanova, vjeruju da mali postotak ljudi aktivno podržava rat, a mali postotak mu se aktivno protivi. Mnogi obični Rusi nalaze se negdje u sredini – pokušavaju se pomiriti sa situacijom koju nisu izabrali, koju ne shvaćaju, a osjećaju se bespomoćno da išta promjene.
Jesu li oni mogli ovo zaustaviti? Vjerojatno jesu, da je više ljudi ustalo za svoju slobodu, da su se usprotivili državnoj propagandi koja iz njihovih televizora trešti o prijetnjama sa Zapada i iz Ukrajine.
Mnogi Rusi aktivno odlučuju ne miješati se u politiku i pustiti Kremlju da donosi odluke u njihovo ime, no zabijanje glave u pijesak znači da moraju donositi problematične moralne kompromise.
Kako bi mogli ignorirati rat, Rusi se moraju pretvarati da se ovdje ne radi o ekspanzionističkoj invaziji, moraju zatvarati oči pred desecima tisuća ubijenih i ranjenih Ukrajinaca, pred milijunima istjeranih iz svojih domova u “specijalnoj vojnoj operaciji” Kremlja.
Rusi moraju prihvatiti da je normalno da vojnici ulaze u škole i njihovoj djeci pričaju kako je rat dobra stvar. Da je normalno da svećenici podržavaju rat i ne mole za mir. Da nije važno što oni više ne mogu putovati ni biti dio šireg svijeta. Da je Kremlj bio u pravu kada je zatvorio većinu nezavisnih medija koje su nekad konzumirali.
Moraju se pretvarati da je malj postao pozitivan simbol ruske moći zbog videa smaknuća koje njihovi parlamentarni zastupnici objavljuju na Twitteru. Da je normalno godine provesti u zatvoru zato što ste rekli što mislite o ratu, bez obzira bili vi gradski vijećnik ili novinar.
Cijena vizije
Možda nedostatak prosvjeda u Rusiji bolje objašnjava ruska povijest, a ne ankete javnog mišljenja.
Otkad je došao na vlast, Putin nije krio koliko želi ponovno izgraditi Rusiju i povratiti njenu poziciju sile koju svijet mora poštovati. U govorima i esejima jasno je ponavljao da vjeruje kako Rusija ima jedinstveno mjesto u svijetu kao dio i Istoka i Zapada. Rusija ima vlastite tradicije, vjeru, vlastite norme. Rusima je potreban red i kontrola, Rusi zahtijevaju poštovanje.
Ova poruka stara je stoljećima, a ne dopušta protivljenje i ne ostavlja mjesta za promjenu. Ipak, ta Putinova vizija ima svoju cijenu: Rusi su ju platili svojom slobodom, Ukrajinci ju plaćaju svojim životima.
Rusija se povremeno i otvarala svijetu, često nakon perioda katastrofe i nedaća. Nakon poraza u Afganistanu 1989. uslijedila je era Gorbačova i reformi. Poraz protiv Japana 1905. doveo je do ustavnih reformi, a poraz u Krimskom ratu 1856. donio je slobodu kmetovima.
Jedan uzorak koji su primijetili istražitelji javnog mnijenja jest da većina Rusa kaže da bi podržali mirovne pregovore kako bi se zaustavio rat, no još je nejasno kakve garancije bi bili spremni dati nezavisnoj Ukrajini.
Prije ili kasnije, zaključuje Gorjanov, Rusija će morati odgovoriti na to pitanje, a Rusi će se morati suočiti sa svime što je njihova domovina učinila.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
PROČITAJTE JOŠ
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!