Čini se kao da Scholz trenutačno Uniju promatra kao problem koji treba riješiti, dok europske institucije njega promatraju na sličan način, piše POLITICO.
Nitko u Europi nije osobito zadovoljan kancelarom Olafom Scholzom. Kada mu se Joe Biden stoga toplo zahvalio pri posjetu početkom listopada riječima “hvala, hvala, hvala”, Olaf Scholz nije mogao sakriti široki osmijeh.
I dok se njemačko gospodarstvo koprca u drugoj uzastopnoj godini recesije, a Scholzova koalicijska vlada visi na rubu provalije, kancelar je u očajničkoj potrebi za prijateljima gdje god oni bili. Vrlo skoro možda će se čak morati boriti s Donaldom Trumpom, koji ne slovi kao prijatelj Njemačke.
Zbog nekoliko prepirki, od kojih su neke namjerno inscenirane, Berlinu nije ostalo puno saveznika među zemljama članicama.
Jedna politička ličnost koja bi se možda osmjehnula Scholzu je bivša britanska premijerka Margaret Thatcher koja se godinama dokazivala Bruxellesu i ulazila u polemike čak i kada je znala da je uzaludno. Bio ishod pobjeda ili poraz, Thatcher se trudila uvijek vratiti u matičnu zemlju s neokrznutim političkim stajalištem, a čini se da je to i Scholzova taktika, piše POLITICO.
Požrtvovnost članica
Čelnik najjačeg europskog gospodarstva kao i države koja se nekoć smatrala najsuradljivijom u čitavom EU-u, je čini se, promijenio mišljenje. Scholz kao da trenutačno Uniju promatra kao problem koji treba riješiti, dok europske institucije njega promatraju na sličan način.
Neki će možda reći da djela Njemačke nikad nisu bila darežljiva kao njena obećanja. Za to se možemo vratiti i promotriti krah financijskog tržišta 2008. i posljedičnu dužničku krizu pa sugerirati da je Berlin tretirao svoje EU partnere kao najisplativije zemlje za izvoz njemačke robe koje su mu pomogle u održavanju stroge fiskalne politike.
No, požrtvovnost individualnih nacija u kojima se odriču vlastitih interesa za boljitak općeg dobra je čista mitologija i u sukobu s realpolitikom. Merkanitilizam je oduvijek igrao veliku ulogu u ovim odnosima. Razlika je danas što se Njemačka više ne trudi minimalizirati razlike.
Neki od najnovijih primjera su slijedeći: Njemačka je jedna od svega pet članica EU-a koja je odbila uvođenje carina na kineska električna vozila. Scholz se tada našao pod ogromnim pritiskom njemačkih proizvođača automobila čiji izvoz, ponovno, ovisi o Kini, no on se i dalje pridružio “odmetnicama” – Slovačkoj i Mađarskoj imajući u vidu da će EK svejedno izglasati navedene carine.
Protiv mainstreama
Ali zašto bi išao protiv europskog mainstreama čak i kad znaš da ćeš izgubiti?
U ožujku je EU podržao zakon koji bi od tvrtki tražio da nadziru svoje nabavne lance usprkos tome što se Bundestag odlukom najmanje frakcije, one Slobodnih Demokrata, izuzeo.
U konačnici, dok se Njemačka dugo zalagala za veću fiskalnu i monetarnu suradnju unutar EU-a, kao i strože primjenjivanje načela slobodnog tržišta, Scholz se pobunio protiv spajanja talijanskog UniCredita i njemačkog Commerzbanka. Taj potez je blago šokirao kako korporativna lica, tako i samu Uniju.
No takvo ponašanje Njemačke nije od jučer.
Scholz se razlikuje od svojih prethodnika i u svom tonu i u sadržaju. Za početak, ne privlači pozornost. Pri ulasku na summit sjedne, stavi slušalice za prijevod i govori jedino kada je na njemu red.
Ono što je vidljivije i simbolički važnije je njegov “Njemačka na prvom mjestu” pristup: Unilateralna odluka za uvođenjem strožih kontrola granica. I dok su te kontrole već neko vrijeme aktivne na istočnim granicama, odnosno onima s Češkom, Poljskom i Austrijom, u rujnu su se one primjenjivale na granice s Francuskom, Nizozemskom, Belgijom i Danskom.
Iako je vlada najavljivala da će se ove promjene ukidati nakon otprilike pola godine, svi očekuju da će se produljiti. Počivao u miru Schengen, čini se.
Svatko vuče na svoju stranu
Na stranu Scholz, čini se kao da svaka država članica igra neku svoju igru u vidu migracija. Talijanska premijerka Giorgia Meloni primjerice, koja se u Bruxellesu smatra za jednom od najmoćnijih ličnosti, odredila je smjer s Albanijom. Podsjetimo, njen kontroverzni plan se temeljio na ideji da migrante pošalje u centre za zadržavanje u Albaniju gdje bi se razmotrili njihovi zahtjevi za azil.
Dekret, koji automatski postaje zakon, omogućuje talijanskoj vladi da čitave zemlje označi kao “sigurne” za povratak migranata.
Nizozemska desna koalicija se želi izuzeti iz europskih migracijskih pravila. Finska i Poljska pak, koje se obje susreću s migracijskim valovima iz smjera Kremlja na svojim granicama s Rusijom i Bjelorusijom, također potežu konce u svom smjeru.
Njemačka tako nije usamljena u politici stavljanja vlastitih interesa nad onima čitavog bloka. Ono što jest iznenađujuće međutim, je da se ne bori ni za vodeću poziciju unutar istog.
Manjak vizije i potreba za ujedinjenjem
EU je daleko dogurala od svoje optimistične i nadahnute federalne ere. Svaka se država sada bori za sebe, za ostatke i u okviru vlastite agende.
Ali čak i ako nedostaje dobre volje ili pak vizije, i dalje je očita akutna potreba da ujedinjenjem “velikih igrača”. Ne samo da bi zajedno gasili požare, već kako bi adresirali strukturalne probleme Europske unije, one buduće jednako kao i one postojeće.
To je u suštini bila i poruka bivšeg predsjednika Europske centralne banke, Maria Draghija u nedavnom nacrtu za poboljšavanje kompetitivnosti kojeg je naručila von der Leyen: “Dosegli smo točku gdje ćemo kompromitirati ili naše socijalno blagostanje ili okoliš ili – slobodu”, kazao je Draghi.
Slična poruka dolazi i iz Bruxellesa; ili se integrirajte ili umirete pokušavajući biti ostati globalna sila. No čini se da smo krenuli u upravo suprotnom smjeru, a Njemačka je zasigurno jedna od odgovornih.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!