Gost emisije Veto Sanjina Španovića bio je Damir Mišković, biznismen i predsjednik NK Rijeke.

Tko ste Vi zapravo?

Rođen sam u Rijeci, gdje sam odrastao i završio pomorsku školu.

Fakultet niste završili?

Ne, nisam, otišao sam u Norvešku. Nekako buntovnički sam odlučio da mi fali nečega, možda više novca. Radio sam tamo po luci i brodovima. A onda me jedan dan nazavo tata i rekao da ima jedna ponuda iz Nigerije, gdje je on isto bio godinama i otišao sam u Nigeriju kao “supercargo”. To je bilo 1991.

Kako je tekao Vaš put od radnika do visokopozicionrane osobe u tvrtki?

Treba puno sreće, a i dogodi se tako. Kada sam došao dolje, bio sam dvije godine na istoj poziciji u luci, gdje smo ukrcavali i iskrcavali brodove. Kasnije, kada je jedan od menadžera otišao, mislim da je bio Englez, otišao je na godišnji i nije se više vratio. Ja sam ga u to vrijeme uspješno mijenjao pa je otišao jedan drugi menadžer pa treći i tako godinama pa sam došao na visoku poziciju i postao sam jedan od najmlađih “general menadžera”.

Kada ste došli tamo na jug Nigerije, gdje pretežno žive katolici, rekli ste da je tamo bilo malo bijelaca, a došli ste sa suprugom i djecom?

Nakon dvije godine su oni došli. Živjeli smo u Warriju, to je jedan čudan grad, ali nekako smo živjeli, htjeli samo biti zajedno. Zapravo, supruga je tamo s djecom došla nakon tri godine.

Tamo ste često bili žrtve pljačkaša, preko noći su Vam uletavali u kuću, zar ne?

Jesu. To je tada bio sasvim normalan dio života da napadaju te kampove. Nije to bilo ništa politički, to je tada bio trend, napadali su te kampove, a mi smo se nekako branili. Ti lučki radnici, i oni su bili dio te “ergele” koja je napadala po noći, tako da kada su znali kakav si preko dana onda su ste pustili preko noći.

Nije normalno, bili ste mladi, a imali ste obitelj. Kako ste to podnosili?

Moram biti iskren – nikada nisu dirali užu obitelj nikome od nas.

Vi se u Nigeriji gledali i pogubljenja.

Da, bilo je to 1991., 1992.

Kakv je to osjećaj, možete li to ispričati?

Teško je to ispričati. Bilo je ružno, ali morao sam to gledati.

A što ako ne biste došli to gledati?

Ne znam, možda se ništa ne bi dogodilo, ali kako smo svi radili u tim dijelovima grada za vrijeme vojne hunte to je za njih bio normalan ritual gdje smo svi trebali doći, ne samo bijelci već i veliki dužnosnici da pokažu da lopovi ne trebaju biti dio svega toga oko njih.

Kako je izgledalo pogubljenje, vješanje ili?

Metak.

Vi ste nekima spasili život?

Jesam. Imali smo puno krađe u luci u Warriju, a niti sam bio odgovoran za to niti sam znao kako to zaustavti. Jedan dan sam išao u policiju jer je tu nedjelju trebalo biti jedno od pogubljenja. Šefa policije sam pitao kako da to napokon zaustavimo. Pitao sam može li jedan od njih doći da razgovaramo i da pitamo kako to možemo riješiti. Nekako sam se dogovorio s jednim od njih i on je kasnije postao šef securityja. I danas radi taj posao i nemamo više krađa u luci.

Znači, spasili ste mu život?

Tako nešto, ja njemu život, a on nama posao.

Koliko dugo poznajete Gabrielea Volpija? Gjde je kliknulo između Vas da ste tako počeli napredovati i da ste mu postali desna ruka?

Upoznao sam ga čim sam došao u Nigeriju. Svugdje u poslu ako ti privređuješ svom šefu, po meni, automatski napreduješ. Najvažniji je posao, nije to zbog ljubavi.

Što Vaša tvrtka zapravo radi?

Imamo četiri luke u Nigeriji, gdje radimo logistiku za iskrcaj i ukrcaj brodova te za naftne buštine. Imali smo 22 tisuće ljudi, a zadnjih godina taj biznis je u cijelom svijetu pao pa smo broj ljudi smanjili na 15 tisuća. Jednostavno je kriza, nadajmo se da će brzo proći. Tamo je bilo oko 120 Hrvata, tamo su mogli lijepo zarađivati za život. Većina njih je dolje ostala.

Vi ste od običnog radnika napredovali do toga da ste za nagradu dobili nogometni klub.

Prvo bih rekao da ga nisam dobio za nagradu. Klub je još u vlasništvu Social Sporta, a jedino što sam ja predsjednik kluba. Sve zavisi koliko tko vjeruje u sebe, ako kao mlad vjeruješ u nešto i imaš svoj put, nekad će se to ostvariti.

Vi ste dvije godine naš počasni konzul u Nigeriji. Europa sad najviše ulaže u Afriku, koliko se dolje zapravo može ulagati?

Tržište je ogromno i potencijal za investicije je ogroman, jedino se treba odlučiti, otići dolje i početi raditi. Danas Nigerija gleda ozbiljno na investitore koji žele napraviti nešto lokalno. Danas to funkcionira tako da ciljaju na ulagače kjoji će doći tamo i zaposliti ljude, a ne da to samo bude “import-export”.

Zašto nikada niste ulagali u Hrvatsku?

Da budem iskren, jednostavno ja već 30 godina ne živim u Hrvatskoj. Imam lijep posao, ne volim raditi ono što ne znam. Možda ću jednog dana investirati, ali za sada o tome nikad nisam razmišljao.

Osnovali ste tvrtku u Pločama kada je bila aktualana priča o eksploataciji nafte iz Jadrana, a to je Vama “core business”. Do toga ipak nije došlo, tvrtka nije opstala. Mislite li da je bila pogreška što se zaustavio taj proces?

Po meni naftna industrija, ako ima nafte ili plina, a to nitko ne zna, ne vidim ako je ekološki svjesno što ljudi rade, nije to kao nekada da ima zagađenja, nije problem. Mislim da bi Hrvatskoj trebala nafta. Više nafte i plina, naravno ako je ima. Ne vidim problem ako se eksploatira dio Jadrana, ako će ljudi od toga zarađivati i dobro živjeti. Isto što radimo u Nigeriji, hjeli smo to raditi i ovdje da to bude središnja luka za logistiku.

Imate iskustva kao poslovni čovjek, živite na relaciji London – Nigerija, što je problem Hrvatske?

Definitivno Hrvatska ima potencijala, treba se napraviti master plan gdje će se odlučiti koje privrede su prioriteti u RH i na osnovu toga se trebaju tražiti investitori koji bi ulagali u Hrvatsku. Ja još ne znam koji su prioriteti Hrvatske.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.