Predrag Lucić bio je autoritet kojega se poštuje, borac za istinu i pravednost, zalagao se za solidarnost u struci, a ostat će trajan uzor mladim i starijim novinarima, rečeno je u utorak na komemoraciji tom prerano preminulom novinaru, piscu i pjesniku u prepunom Novinarskom domu.
Komemoracija, koju je Hrvatsko novinarsko društvo organiziralo u suradnji s Hrvatskim P.E.N. centrom i Hrvatskim društvom pisaca, okupila je brojne Lucićeve prijatelje i kolege, te osobe iz političkog i javnog života, Novinarski dom bio je premalen da bi primio sve one koji su se posljednji put htjeli oprostiti od svog kolege.
“Lucić je uvijek bio samo svoj, cijeli je život odbijao biti dijelom čopora. Svijetlio je svojim raskošnim talentom, ali i dobrotom u vremenu preuskom i premračnom da čovjek poput njega ne bi dao ono najbolje od sebe”, rekao je predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Saša Leković.
VEZANE VIJESTI
“Čitav je život bio novinar, ne samo s velikim početnim N, nego sa svim velikim slovima onda kada treba biti nepokolebljiv, nepotkupljiv, predan istini i pravednosti”, ustvrdio je Leković dodavši da je Lucić u svim novinama u kojima je radio ostavio jasan i neizbrisiv trag, dosegnuvši u svim formama vrhunac.
“Ostaje nam samo da i dalje učimo od njega, a iako zvuči kao otrcana fraza, to je jasna i neupitna istina”, istaknuo je.
Nadežda Čačinovič, potpredsjednica Hrvatskog P.E.N. Centra, smatra kako je Lucić pokazao da angažman o bitnim stvarima, kao što su borba za istinu i slobodu izražavanja, ne mora biti tegoban i turoban, već se na tome može raditi radosno.
“Bolje je biti na strani na kojoj je bio Predrag Lucić jer ipak živimo bolje od onih koji lažu, kradu i tlače, vežu konje gdje im aga kaže, bolje je ne pristajati na laži”, napomenula je.
Od svog se prijatelja oprostio i Sinan Gudžević, književnik i prevoditelj, dok je o Lucićevom književnom, satiričkom radu govorio Kruno Lokotar iz Hrvatskog društva pisaca, koji mu je uređivao knjige iako mu, kaže, zapravo, nije bio urednik.
“On je bio urednik, a ja skretničar. Ipak, nije bio urednik s velikim U, ali je bio the urednik”, našalio se Lokotar, podsjetivši na Lucićev bogati opus, od Greatest Shitsa do kabareta koji, rekao je, otkriva kako funkcionira jedan genij.
Urednik enciklopedijskog znanja, oslonac mladim novinarima
Lijepe su riječi za Lucića imali i kolege novinari, ističući koliko je s njime bilo ugodno surađivati i koliko se od njega i dalje može učiti.
Igor Lasić se prisjetio kako je, kao mladi novinar Feral Tribunea, imao tu sreću da mu Lucić bude urednik. “Na njega bi se mogla primijeniti poznata feralovska sintagma da je bio ‘čovek, drug i starešina’. Od početka je predstavljao oslonac koji je bio izgrađen neusiljeno, bio je urednik-suradnik koji je znao mladom novinaru ostaviti dojam da je sam uspio svojim snagama doći do neke žurnalističke vrijednosti”, naglasio je.
Po njegovim riječima, Lucić je bio jedna od rijetkih figura s kojima čovjek ne može pretjerati u superlativima. “Bio je oličenje vrline, neizostavno u obrani slabije i univerzalne najšire zajednice jednakih ljudi, a imao je enciklopedijsko znanje i bio naša lucipedija prije interneta”, rekao je.
Boris Pavelić je izdvojio Lucićevu spremnost da ‘pokrene’ ljude kada je svima svega već dosta, ali i na njegovo zalaganje za solidarnost u struci, suprotstavljanje urednicima i vlasnicima koji slušaju politiku i financijske interese.
“Nikada nije dijelio kolege po kvaliteti, sve je poštovao bez obzira koliko su bili mladi ili neiskusni, a unatoč tome s nekolicinom vjernih prijatelja većinu je bitaka morao voditi sam, jer većina nas te bitke nije htjela prihvatiti kao svoje”, dodao je Pavelić, ocijenivši da unatoč svim tekstovima i knjigama Lucić nije bio dovoljno iskorišten i nije dobivao urednička mjesta koja je zasluživao.
“Sve što danas možemo je reći mladim novinarima da čitaju njegove tekstove, jer je to zlatni rudnik kakvoga u hrvatskom novinarstvu nema, i da barem pokušamo poslušati taj glas solidarnosti, prije svega zbog nas samih, a onda i u čast tom velikom čovjeku da nađemo snagu koja nam nedostaje i ovo društvo napravimo malo boljim”, ustvrdio je.
Sanja Modrić s Lucićem je kontaktirala najčešće telefonom dogovarajući se oko teme o kojoj će pisati u Novom listu, on bi je nazvao “kako joj ne bi uletio u teren”. “Kad čovjek piše uvijek se pita što bi o tome rekao netko koga poštuje, taj autoritet će ostat Predrag, ta mu uloga ostaje da novinarstvu pokaže put”, rekla je.
“Malo bismo popričali, pozdravili se i gurali dalje, preslagivali tih jadnih 30 slova, a onda on umre zamalo u istom danu kada je u Sahari pao snijeg, kada je Saudijska Arabija pustila žene na nogometnu utakmicu, a hrvatsko Ministarstvo poljoprivrede odobrilo pokolj dvije tisuće kormorana radi riba”, rekla je. “Predrag o tim stvarima više ne može govoriti, ali njegova škola neregistrirana u ministarstvu Blaženke Divjak radi kao da joj je on još uvijek ravnatelj”, napomenula je.
Pilsel: Lucić je vjerovao u Boga i Bog u njega
Drago Pilsel je rekao da je na Lucićevom sprovodu, dok su mu u kadru zajedno bili Feralovci i svećenik, za kojeg tada još nije znao da je Lucićev stric, bio istovremeno spokojan i potresen.
Naime, on je, kao i mnogi, pretpostavio da je Lucić ateist ili agnostik, pa ga je prošlog proljeća nazvao kako bi ga uključio u svoju knjigu “U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemo “, no on mu je rekao da ne može sudjelovati jer vjeruje u Boga. “Brzo sam se ispričao jer sam mu pristupio s predrasudama, poslije mu više nisam htio smetati, a sada mi je žao da ga nisam pitao više o tome kako vidi vjeru”, napomenuo je.
“Na Lovrincu sam uvidio da sam svih tih pustih godina, a da nisam bio svjestan, pred očima imao autentičnog kršćanina. Pored nas je živio čovjek od integriteta, najboljeg materijala, vanserijski novinar koji ostaje otvorena knjiga iz koje Hrvatska mora učiti”, rekao je.
Pilsel kaže kako se sada mnogi pitaju “kako je moguće biti vjernik, a rugati se onima koji sipaju mržnju s oltara, prozivati klerofašiste i šoviniste koji se busaju u prsa svojih hrvatstvom i katoličanstvom, a svojim životom negiraju milosrđe i sućut”.
“Ne bi se trebali čuditi jer se članstvo u Feralu plaćalo posebnim stanjem uma i duha, tako što se zauzimalo za obespravljene, manjince i osiromašene. Može se vjerovati tiho, da to nitko ne zna, bez paradiranja i afektiranja, a na kraju balade važnije je jesmo li umijeli biti pošteni i uspravni ljudi”, napomenuo je.
“Predrag Lucić je vjerovao u Boga, ali je i Bog vjerovao u Predraga Lucića, ne bi mu dao toliko talenta i tako važnu misiju da nije bilo tako”, zaključio je.
Lucićeve pjesme čitao je na komemoraciji glumac Vili Matula, a komemoracija je završila prepjevom Thompsonove pjesme “Bojna Čavoglave” pod nazivom “Za HNK spremni”, koju su zajedno otpjevali svi okupljeni u Novinarskom domu, isprativši dugim pljeskom svog pokojnog kolegu.
Predrag Lucić (Split, 12. veljače 1964. – Split, 10. siječnja 2018.) je u ranim dvadesetima počeo povremeno surađivati u satiričnom podlistku Nedjeljne Dalmacije “Feral” te u Omladinskoj iskri. Od 1988. u Nedjeljnoj Dalmaciji radi i kao novinar-terenac te s Viktorom Ivančićem i Borisom Dežulovićem osniva “Feral Tribune”, koji je djelovao najprije u Slobodnoj Dalmaciji, a potom kao tjednik.
Pjesničke, prozne i dramske tekstove objavljivao je u časopisima Fantom slobode, Ars, Sarajevske sveske i Naše pismo. Režirao je u Beogradu, Splitu i Tuzli. S Borisom Dežulovićem je od 2007. nastupao u pjesničkom kabareu “Melodije Bljeska i Oluje”, a od 2009. objavljivao dnevnu kolumnu “Trafika” u Novom listu.
Lucić je umro 10. siječnja, a dva dana kasnije na splitskom gradskom groblju Lovrinac na posljednji ga je put ispratilo nekoliko tisuća ljudi.
