Zašto je premijer krenuo u ratifikaciju Konvencije?

Što je problem oko ratifikacije Istanbulske konvencije?

Meni se čini da se suočavamo s bizarnim pojavama. Prvo, Istanbulska konvencija ima dovoljan broj ratifikacija i stupila je na snagu. Drugo, ono što se osporava su doista konstrukcije koje straše ljude o tome da će biti ukinuta razlika između muškaraca i žena, da će imati zajedničke zahode. To se meni čini neozbiljnim, ali je zastrašujuće, zato što će polarizirati političku scenu u Hrvatskoj i skrenuti pozornost s važnih socijalnih i ekonomskih problema. Svi koji se zalažu za Istanbulsku konvenciju koriste jedan te isti argument, a to je da se pročita ono što piše. Ono što piše ne odgovara socijalnoj panici koja se stvara oko toga. Kaže se da će postojati tijelo koje će odlučivati, ono će se baviti pitanjima primjene Konvencije, ali ne definicijama, nego pojavom nasilja u obitelji. U tom pogledu Hrvatska ima prilično moderno i napredno zakonodavstvo i lošu praksu. Neratifikacija znači dati prednost lošoj praksi. Istanbulska konvencija uvodi visoke razine zaštite od nasilja, posebno žena. Nama se govori da ćemo uvesti rezerve na pojam roda, to je besmislica. To ništa ne znači, nijedna konvencija ne može se interpretirati na način da ćemo jedan pojam zamijeniti drugim, konvenciju prihvaćamo onakvom kako piše. Mi smo normalna, civilizirana zemlja i ne možemo se, poput Afganistana, pozivati na rat. Ovdje se prizivaju primjeri Poljske, ali vidi se da se ništa nije postiglo. Kad se uspoređujemo s drugima, treba se usporediti sa susjednim zemaljama. BiH je u tom pogledu u još lošijem stanju, a ratificirala je Konvenciju sa željom da se situacija popravi.

Zašto je premijer baš u ovom trenutku odlučio krenuti u najavu i ratifikaciju Istanbulske konvencije?

Zato što ima prevelike probleme koje ne može riješiti. S frakcijskim podjelama u svojoj stranci se može nositi. Međutim, ono što je najvažniji dokument i činjenica u proteklih desetak dana je izvješće Europske komisije koje pokazuje da Hrvatska zaostaje u strukturalnim reformama. Tamo je točno navedeno što predstavljaju strukturne reforme. Navedeno je kakvo je stanje u obrazovanju, tamo jasno piše da se ništa pozitivnog ne događa, kao ni u zdravstvu. To su strukturalne reforme. Reorganizacija javne uprave - ništa nije učinjeno. To nisu pisali oporbeni klubovi ili političke stranke, intelektualci i stručnjaci koji se ljute radi ovog ili onog, to je vrlo balansirano izvješće Europske komisije. Vlada nastoji da se pažnja javnosti skrene s toga, jer ne može napraviti puno. Hrvatska je kao država Europskoj komisiji obećala te reforme, a ovdje je jasno navedeno da nije napravljeno ništa. Tu su sad svi elementi borbe za prevlast u političkoj stranci, pa i objava da Plenković aspirira postati predsjednik Europske komisije. Mislim da on nema takve mogućnosti, on u ovom trpi samo tu štetu da mu se imputira da misli na sebe i svoju karijeru, a ne na zemlju. To je fake news, lažna vijest, ali plasirana je i postigla je određeni efekt. Ono što mislim je skretanje pažnje s ozbiljnih, teško rješivih bolnih problema na nešto što zabavlja javnost. Bavimo se stvarima koje razumijemo, u kojima znamo rješenje, a onim stvarima koje zahtijevaju veliki angažman, napor, rad, e - time se nećemo baviti.

Postoji politička dimenzija koja pokazuje da Plenković ima jaču ulogu u HDZ-u, nego što su mnogi dosad analizirali. Zašto nije iskoristio svoju poziciju u godinu dana na mnogim drugim pitanjima, od stanja u javnoj upravi, u zdravstvu, reformi u pravosuđu?

Sigurno nije pristojno na pitanje odgovarati protupitanjem, ali Plenković je političar, pa je moje pitanje - a zašto bi? Zašto bi se on rješavao svojih manjinskih zastupnika, stranaka koje mu daju podršku? On u ovoj situaciji dosta dobro prolazi, on je medijator sukoba. U takvom položaju on se ne želi baviti onim što mu izaziva sukobe koji mogu eskalirati u vlastitoj stranci, on će se boriti s dezorijentiranom i podijeljenom oporbom i hoće zadržati položaj da on na kraju odluči. On će sad morati, jer mu se približavaju vremena u kojima ga moramo pitati što je učinjeno, to nije nešto što se pita na ulici, nego što će se propitivati na izborima. Zato on mora u jednom trenu presjeći i pomiriti se s činjenicom da njegova potpora neće biti tako čvrsta i jaka kao što je bila ranije, da će ga se tjerati da mijenja sastav koalicije i da će taktikom i stvaranjem predizbornih koalicija moći pokupiti sve glasove koji se mogu pokupiti. HRAST poziva na raspisivanje referenduma, a Plenković bi mogao sutra reći - Naravno skupite potpise, ali to bi jako pomoglo oporbi, ali bi im dalo zadatak da prosvijetle ljude, da to ništa ne znači, da se nastavi ovo što sad imamo o Istanbulskoj konvenciji, da su tu primjedbe doista nevažne. Kad bi se držali ovakvih primjedbi, nijednu konvenciju mi ne bi ratificiali, a jesmo i to vrlo mudro i u pravim momentima. Ono što je u Konvenciji prepoznato kao opasnost je zapravo jedan drugačiji pogled na nasilje u obitelji, to nije privatna stvar. Ne možete bez svjetskog javnog mnijenja tumačiti i raditi što hoćete, zato je ovo tijelo toliko važno i smeta protivnicima Istanbulske konvencije.

Hoće li nakon ove pozicije Tomislav Karamarko, Milijan Brkić ili Davor Ivo Stier izgubiti mističnu poziciju snažnog utjecaja?

Mislim da neće, oni zapravo svoj položaj i nisu temeljili samo na svojim stavovima, nego i dobrim vezama s moćnim organizacijama, mislim na Crkvu. Što god se desilo, a oni će morati odlučiti hoće li se suprotstaviti Plenkoviću i postati manjinska stranka koja viče u Saboru, a kad ih Plenković podsjeti na to, oni će se povući i to će se zaboraviti.

Kritizira se stanje u pravosuđu. Što pokazuje slučaj Županijskog suda u Zagrebu?

U ovakvim slučajevima u načelu svatko ima pravo. Vrhovni sud ima obvezu ujednačavanja prakse.  Sudac Ivan Turudić brani načelo samostalnosti suca, koje nije apsolutno. Na kraju će završiti onako kako odluči Vrhovni sud. Ovdje se radi i o tome da je USKOK konačno poduzeo neke mjere da izađe iz svoje medijske obrane. Njihovo demonstrativno izlaženje, zahtjev za podnošenje revizije Vrhovnom sudu, to je nešto što USKOK dosad nije koristio, ovdje smatram da stavljaju u vrlo aktivnu poziciju u kojoj sudac Turudić izgleda kao onaj koji želi odugovlačiti postupak, ne želi se pridržavati presedana koji su doneseni. Ovdje se radi o proceduralnim stvarima. Naročito teška stvar je zahtjev za izuzećem suca koji to blokira i to je ono što je ovdje problem, to smanjuje vjerodostojnost suda.

Imamo izričite optužbe, da je od potvrđivanja optužnice do pripremnog ročišta prošlo 2 godine.

To govori da je pravosuđe zatvoreno u svoju birokratsku uvjerenost da im nitko ništa ne može i da nisu nizašto odgovorni.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.