Nema napretka u zaštiti ljudskih prava u Hrvatskoj, ocjena je iz izvještaja 'Ljudska prava u Hrvatskoj: pregled stanja za 2017.' Kuće ljudskih prava, a nalaze će biti zanimljivo usporediti s Izvješćem pučke pravobraniteljice, koje je u pripremi. U "Intervjuu za 5" N1 portala ugostili smo programskog direktora Kuće ljudskih prava Ivana Novosela.
VEZANE VIJESTI
Koji su glavni naglasci Izvještaja Kuće ljudskih prava o stanju ljudskih prava u 2017. godini?
Novosel: Rapidna regresija ljudskih prava kojoj smo svjedočili 2016. godine za vrijeme Domoljubne koalicije obustavljena je u prošloj godini iako nije došlo do značajnijeg napretka u saniranju štete koja je nastala u tom periodu. Socio-ekonomske prilike u Hrvatskoj na veoma su niskoj razini što je situacija koju konzervativne i klerikalne frakcije koriste kako bi građane i građanke pozvale na očuvanje tradicionalnih vrijednosti. U našem društvenom kontekstu to znači pozivanje na patrijarhalne vrijednosti, nacionalizam, religioznost i slično, a takva je retradicionalizacija pogubna za ljudska prava i vrijednosti na kojima suvremeno, otvoreno, inkluzivno, pluralističko i ravnopravno društvo treba počivati.
Navedene društvene, ekonomske i političke tendencije uz nisku razinu političke motivacije za rješavanjem nagomilanih problema pridonose relativizaciji ljudskih prava koja podriva njihovu univerzalnosti i svodi ih na pitanje kulture, tradicije, religije i suverenosti svake države. Ljudska prava su univerzalna za sve ljude, neovisno o bilo kakvim odrednicama njihova identiteta, a društvena klima u Hrvatskoj nastoji odbaciti takvo shvaćanje. Na udaru takve retorike tijekom 2017. godine našla su se, između ostalog, reproduktivna prava žena, reforma odgoja i obrazovanja te postupanje prema izbjeglicama. Međutim, kako smo pokazali u izvještaju, brojne su ranjive skupine pogođene lošom socio-ekonomskom situacijom u zemlji i njihova ljudska prava ovoj, a ni prošloj Vladi, jednostavno nisu prioritet.
Tko i zašto kome krši ljudska prava u Hrvatskoj, koje su skupine najugroženije?
Novosel: Iz Kuće ljudskih prava već smo upozoravali na bujanje hegemonističke krajnje desne frakcije unutar vladajućeg HDZ-a, jačanje konzervativnih udruga i snažna uplitanja Katoličke crkve u državna pitanja koja imaju ozbiljne reperkusije na stanje ljudskih prava u Hrvatskoj, a prvi na udaru su pripadnici nacionalnih, etničkih, vjerskih, seksualnih i drugih manjina te pripadnici ranjivih skupina.
Kada govorimo o eklatantnim kršenjima ljudskih prava, prava žena su ona koja svakako moramo spomenuti. Reproduktivna prava žena i nasilje goruća su tema i školski su primjer ultrakonzervativnih nasrtaja i relativizacije ljudskih prava. Prava žena krše se na makro i mikro razini gotovo svakodnevno – od nedonošenja Nacionalne politike za ravnopravnost spolova do, primjerice, dvostrukog uhićenja prilikom prijavljivanja nasilja u obitelji.
Žene su podzastupljene u politici, vodećim mjestima u obrazovnom sustavu i visokim pozicijama općenito, a dobro je poznata činjenica da su za jednake poslove plaćene manje. Osim toga, žene čine veći udio u nezaposlenom stanovništvu, a prilikom zaposlenja zadire se u njihovu privatnost pitanjima o majčinstvu i slično. Svakako je potrebno spomenuti i da bi u 2018. godini trebao biti donesen novi Zakon o pobačaju za koji već sada postoje indicije da će uvođenjem obveznog savjetovanja i perioda čekanja učiniti sve da pobačaj ostane legalan, ali teško dostupan.
Beskućnici su tek 2011. godine prepoznati kao ranjiva skupina i tek su tada uvedeni u hrvatsko zakonodavstvo. To svakako jest pomak, ali preostaju brojni problemi koji ih dodatno marginaliziraju. Jedan od njih je nepostojanje pravilnika o postupanju prema beskućnicima zbog čega praksa centara za socijalnu skrb diljem Hrvatske ostaje arbitrarna i neujednačena, a rezultira nejednakom kvalitetnom i dostupnošću usluga na koje beskućnici imaju pravo. S time je povezan i problem osobne iskaznice koju određen broj beskućnika nema zbog propusta određenog centra za socijalnu skrb nemaju prijavljeno prebivalište, a posljedično ne mogu ostvarivati svoja građanska prava, kao što je pravo na glasanje, kretanje ili pravo na rad.
Jedna od gorućih tema prošle godine bilo je i postupanje prema izbjeglicama, odnosno njihovo nezakonito protjerivanje i nasilje na granicama. Osobama koje su Hrvatsku prebjegle kako bi potražile međunarodno zaštitu nije dozvoljeno da je zatraže, nego ih je policija vraćala nazad u Srbiju. Takvo postupanja krši odredbe i međunarodnog i domaćeg zakonodavstva prema kojem osoba koja se zatekla na teritoriju ima pravo tražiti azil. Osobama koje su ostvarile međunarodnu zaštitu integraciju hrvatsko društvo je otežana zbog značajne diskrepancije između Zakona i onoga što se provodi u praksi. Javne institucije nisu upoznate s odredbama koje uređuju prava izbjeglica i stoga posao države zapravo vrlo često završi na leđima volontera i organizacija civilnog društva.
Među ugroženim skupinama svakako su i mladi koji otežano ostvaruju ekonomsku samostalnost zbog nepravednog uključivanja u tržište rada. Naime, velik broj mladih zaposlen je putem stručnog osposobljavanja radnika, rade za niske naknade i često ne ostaju za radnom mjestu za koje su se osposobljavali. Poslodavci iskorištavaju ovu mjeru kako bi opetovano mogli zaposliti ne jeftinu, već besplatnu radnu snagu te tako recikliraju mlade ljude kojima su na devastiranom tržištu rada mogućnosti jednostavno sužene.
U Izvještaju je jasno vidljivo da razina ljudskih prava i kvalitete života sve više ovisi o tome gdje tko živi, kao i da je jaz u razvijenosti sve veći, kakve se sve opasnosti kriju u lošim socio-ekonomskim prilikama?
Novosel: Bez obzira na veoma detaljnu teritorijalnu podijeljenost Hrvatske na velik broj županija, gradova i općina, Hrvatska je izuzetno centralizirana zemlja. Koncentriranje resursa u Zagreb dok se preostali dijelovi zemlje zanemaruju već je dugo prisutan problem, a iz toga proizlaze regionalni dispariteti koje smo uočili u gotovo svim sustavima Hrvatske – obrazovnom, zdravstvenom, sustavu socijalne zaštite i ostalima.
Tako su građani i građanke koji žive u udaljenim i izoliranim mjestima izravno diskriminirani i zakinuti za mnoge usluge, a primjeri su brojni i poražavajući. Recimo, ni na jednom otoku u Hrvatskoj ne postoji rodilište, a rodilišta u preostalim krajevima Hrvatske drastično se razlikuju po kvaliteti i dostupnosti usluge. Kvaliteta i dostupnost zdravstvenih usluga općenito opada kako se odmičete iz Zagreba. Tako primjerice osobe s invaliditetom ili oboljeli od rijetkih i zloćudnih bolesti nerijetko moraju putovati u Zagreb kako bi ostvarili prikladnu terapiju ili rehabilitaciju što je veoma nezahvalna situacija kada uzmete u obzir da socio-ekonomske prilike velikog broja građana nisu na zavidnom nivou. Problem regionalnog dispariteta javlja se i obrazovnom sustavu, kako školskom tako i predškolskom što ima ozbiljne dalekosežne posljedice na budućnost mladih. Bogatije županije više ulažu u razvoj obrazovanja i to se neminovno odražava na kompetencije učenika, odnosno njihove šanse prilikom upisa na fakultet pa posljedično i na relevantnost na tržištu rada. U manje razvijenim mjestima Hrvatske uopće ne postoje ustanove za predškolski odgoj, koje je obavezno u trajanju od jedne godine i time se de facto krše zakonske odrede.
Regionalni dispariteti vidljivi su i u pristupu pravosuđu, odnosno ostvarivanju prava na besplatnu pravnu pomoć. Besplatna pravna pomoć namijenjena je građanima slabog imovinskog statusa i trebala bi biti mehanizam uklanjanja socijalnih razlika u društvu. Međutim, u brojnim županijama ne postoje službene pružateljice besplatne pravne pomoći, a udruge vrlo često nemaju dovoljno financijskih sredstava kako bi obilazile okolna područja i pružale besplatno pravno savjetovanje.
Ovo su samo neki od primjera kako se problem centraliziranosti Hrvatske negativno odražava na ostvarivanje prava i usluga koje građanima jamče zakoni. Iako decentralizacija jest jedan od najavljenih prioriteta Hrvatske u sklopu predsjedanja Odborom ministara Vijeća Europe, ostaje nam tek vidjeti kako će taj problem biti adresiran. Postojeći ustroj Hrvatske evidentno je neodrživ i onemogućava mnoge građane, a posebno one slabog imovinskog statusa, da ostvaruju svoja temeljna ljudska prava.
Tko u Hrvatskoj formulira i provodi javne politike usmjerene na zaštitu i promicanje ljudskih prava, ima li Hrvatska sustavnu politiku i viziju ljudskih prava?
Novosel:Javne politike u području ljudskih prava u najvećoj mjeri formuliraju i provode Vlada te ostale nadležne državne institucije. Ljudska prava u praksi, baš kao i svaka druga grana prava, produkt su političke volje i društveno-političkih prilika u kojima su nastala. Postojeća društvena i politička polarizacija po liniji konzervatizam-liberalizam vidljiva je i u kontekstu ljudskih prava. Situacija jasno pokazuje da unutar vladajuće koalicije ne postoji zajednička vizija ljudskih prava, a to se konkretno ogleda i u brojnim politikama i strategijama koje nisu donesene. Premda je krajem 2017. u klimi političkih previranja i s velikim zakašnjenjem napokon donesen Nacionalni plan za suzbijanje diskriminacije, vidljiv je izostanak rada na kreiranju novih javnih politika u području ljudskih prava, poput Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i spomenute Nacionalne politike ravnopravnosti spolova.
Vanjskopolitičko djelovanje i vanjskopolitički narativi po pitanju ljudskih prava također su projekcija političkog diskursa vladajuće garniture. Hrvatska, osim što nema usuglašenu unutarnju politiku ljudskih prava, nema ni konzistentnu, unisonu vanjsku politiku en général, a pogotovo ne u području ljudskih prava. Prošla je godina bila prva godina trogodišnjeg mandata Hrvatske u Vijeću UN-a za ljudska prava. Premda pregled hrvatskog djelovanja u sklopu Vijeća za ljudska prava UN-a po smjeni vlasti 2017. godine svakako daje naslutiti liberalizaciju nametnutog konzervativnog narativa iz 2016. godine, nije zabilježena nikakva inicijativa ili eksplicitnije i odlučnije izražavanje stavova, a aktivnosti Hrvatske u Vijeću nisu vidljive ni popraćene u javnosti.
Također, Hrvatska ni u 2017. godini nije poduzela potrebne aktivnosti za ratifikaciju međunarodnih konvencija za zaštitu ljudskih prava koje je Vlada potpisala. Nije službeno prihvatila ni čl. 14 Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, kojim bi se hrvatskim građanima onemogućilo podnošenje pritužbi UN-ovom Odboru za eliminaciju rasne diskriminacije.
Kada se tome pridoda činjenica da Hrvatska ni prošle godine nije podnijela periodične izvještaje o implementaciji Međunarodne konvencije o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te Fakultativnog protokola Konvencije o pravima djeteta o trgovini djecom, dječjoj prostituciji i dječjoj pornografiji, postaje i više nego evidentno da ljudska prava nisu prioritet i da se de facto udaljavamo od minimalnog standarda ljudskih prava, da stagniramo, ako ne i nazadujemo.
Jesu li hrvatski građani i građanke svjesni svojih prava i bore li se za njih, čuje li ih Vlada i kako na njih odgovara?
Novosel: Generalno, građani su nedovoljno upoznati sa svojim pravima, a sustav je organiziran na način da se to sistemski otežava. Vrlo je niska razina građanskih kompetencija, posebice kod mladih što predstavlja dugoročan izazov za održivi demokratski razvoj hrvatskog društva temeljenog na poštovanju, zaštiti i promociji ljudskih prava. Posebno zabrinjava nezavidna situacija po pitanju usvajanja Cjelovite kurikularne reforme i nekoherentna provedba građanskog odgoja i obrazovanja i zdravstvenog odgoja čime se djecu zakida za ključna znanja o ljudskim pravima općenito te za objektivne informacije o ljudskoj seksualnosti i reproduktivnim pravima koji su im u konačnici potrebna za informirano i odgovorno funkcioniranje u budućnosti.
Istovremeno, zbog raširene korupcije i popratnih društvenih anomalija, opada razina povjerenja u institucije i dostupne političke opcije, što je jedna od osnovnih komponenta društvenog kapitala i preduvjet stvaranja i održavanja društvene, ekonomske i političke stabilnosti. Stvara se osjećaj razočaranosti i letargije, a borba za zaštitu i promicanje ljudskih prava pada na leđa entuzijastičnih pojedinaca u organizacijama civilnog društva. Ironično, organizacije civilnog društva nerijetko se demonizira i nastoji delegitimizirati njihov rad, premda u velikoj mjeri preuzimaju zaduženja države i njenih institucija te pomažu građanima ostvariti socijalne usluge i općenito njihova prava.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
