Premda se borba radnika za dostojanstven život i radnička prava vodi svaki dan, u prvi plan izbije na Međunarodni dan rada - 1. maj, no i tada više kao 'dan roštilja', a ne simbola radničkog pokreta. Ima li osim graha u sindikatima i progresivne društvene snage, pitali smo u "Intervjuu za 5" Darka Šeperića iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
Ovogodišnji Međunarodni praznik rada sindikati će obilježiti 1. maja prosvjednom povorkom u Zagrebu pod sloganom “Za reforme za ljude”. Kakve su to reforme i kome se obraćate?
Šeperić: Na Međunarodni praznik rada želimo poručiti da sindikati nisu protiv reformi, nego su upravo izuzetno nezadovoljni time što ih nema. Nakon što je nedavno Europska komisija prozvala Hrvatsku za neprovođenje reformi, političarima su odjednom puna usta raznih ‘reformskih poteza’. No sve ono što smo dosada čuli, a posebno vezano uz mirovinski i zdravstveni sustav, površno je pripremljeno i nejasno, a često se radi o mjerama koje uopće nisu prave reforme ili su čak štetne za hrvatsko društvo, građane i radnike. SSSH već godinama zagovara i zahtijeva prave reforme, ali takve koje će omogućiti istovremeno podizanje konkurentnost gospodarstva i socijalni razvoj. Primjeri brojnih zemalja pokazuju da je tako nešto ne samo moguće, nego upravo preduvjet uravnoteženog i održivog razvoja. Želimo učinkovitu državu, pravnu sigurnost, bolje socijalne usluge, moderan javni zdravstveni i mirovinski sustav te gospodarski rast temeljen na većim plaćama i kvalitetnijm radnim mjestima. Vrlo konkretni zahtjevi na svim ovim područjima upućeni su, naravno, Vladi, a pozivom na sudjelovanje u prosvjednoj povorci obraćamo se svim građanima jer samo ako svi zajedno dignemo glas, možemo omogućiti da se on i čuje.
VEZANE VIJESTI
Česta zamjerka sindikatima je da su iznevjerili radnice i radnike, a 1. maj uglavnom izgleda kao samo još jedno od sjećanja na neka prošla vremena, nego poziv na nove bitke. Imaju li sindikati uopće volju, snagu i viziju predvoditi radničku borbu?
Šeperić: Ideja da su sindikati ‘iznevjerili radnike’, na jednoj je razini sama po sebi kontradiktorna jer radnici upravo i jesu sindikat. Kao i sve druge organizacije, i sindikati su u velikoj mjeri slika cijelog društva i teško možemo očekivati snažniji i aktivniji sindikalni pokret ako u društvu ne postoji dovoljna svijest o potrebi građanskog i sindikalnog aktivizma, kao i odgovornosti svakoga od nas da u društvenim zbivanjima aktivno sudjelujemo, uključujući i to da ponekad izađemo na ulicu i prosvjedom izrazimo svoje mišljenje. To naravno ne znači da sindikati ne snose dio odgovornosti i da mnoge stvari nismo mogli napraviti bolje. Tu prije svega mislim na to da smo često previše zanemarili važnost informiranja i edukacije članova, kao i rada na izgradnji aktivizma. SSSH posljednjih godina puno više radi na ovom području, no takve promjene ne dolaze preko noći.
S druge strane, slika koja se o sindikatima stvara u medijima i javnosti uglavnom je površna i vrlo selektivna. Mnogi pozitivni rezultati sindikalnog rada, mnoge stvarne i osjetne promjene koje smo ostvarili za naše članove, prolaze ispod radara, a tome smo nekad i sami krivi jer ne znamo bolje komunicirati svoje uspjehe. Vremena su teška za sindikate posvuda, ekonomija i tržište rada ubrzano se mijenjaju i zahtijevaju nove oblike sindikalnog organiziranja i djelovanja, ali su sindikati danas i radnicima i cijelom društvu jednako potrebni kao što su to bili za vrijeme prve industrijske revolucije. Činjenica da su tada, u vrijeme kada je nastao sindikalni pokret, uvjeti za radničko organiziranje bili još nepovoljniji nego danas, no da su se radnici uspjeli organizirati i promijeniti ne samo tržište rada i svoje radne uvjete, nego i velike dijelove cijelog društva, daje mi nadu i optimizam da je borba i danas moguća i da sindikati imaju budućnost.
Kršenja prava iz radnih i službeničkih odnosa najčešći su razlozi zbog kojih su se građani u 2017. obraćali pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, što je prvi put u više od dva desetljeća postojanja te institucije. Kao jedan od najvećih problema istaknuti su inflacija nesigurnih ili tzv. atipičnih oblika radnih odnosa, neplaćeni prekovremeni sati, neisplata plaća premda je riječ o kaznenom djelu. Iako je u Europskoj uniji Hrvatska prvakinja prekarnog rada, nesigurnog, ponižavajućeg i rada na određeno vrijeme, problem je to i ostalih zemalja – može li tu pomoći Europsko nadzorno tijelo za rad, čije osnivanje Europska komisija pod vodstvom Jean-Claude Junckera najavljuje već duže vrijeme, a trebala bi zaživjeti iduće godine?
Šeperić: Sadržaj posljednjeg izvješća pučke pravobraniteljice sigurno u jednoj mjeri odražava dramatičan porast atipičnih oblika radnih odnosa i prekarnog rada, no volio bih vjerovati da je dijelom rezultat i jačanja svijesti radnika o svojim radnim pravima i veće spremnosti da se oko njih angažiraju. Svi znamo da je provedba radnog zakonodavstva odavno problem, da su zloupotrebe nebrojene, a uzastopne vlade su nažalost bile fokusirane samo na stalne izmjene zakona, umjesto na napore da se oni provode u praksi.
Osnivanje nadzornog tijela za rad na europskoj razini je potez koji svakako treba pozdraviti jer je posve očito da nacionalne institucije ne mogu učinkovito nadzirati i osigurati provedbu radnih prava u situacijama prekograničnog kretanja radnika. Situacije koje se pritom javljaju, primjerice u slučajevima upućivanja radnika iz jedne u drugu državu članicu, jednostavno su presložene da bi se nacionalne institucije mogle učinkovito nositi s njima. Proces uspostave europskog nadzornog tijela će, međutim, potrajati, jer je postizanje njegovog punog operativnog kapaciteta predviđeno tek za 2023. godinu. No koraci u tom smjeru, uključujući i rad na primjeni cjelokupnog Europskog stupa socijalnih prava, jedini su način da Europska unija napokon uravnoteži svoju socijalnu i ekonomsku dimenziju i uopće dugoročno zadrži legitimitet u očima europskih građana.
Vlada priprema nove promjene Zakona o radu u 2018., a ozbiljniji zahvati u mirovinskom sustavu trebali su već biti provedeni prošle godine. Kako ocjenjujete dosadašnje najave – ima li Vlada konkretan plan – i prijeti li radnicima i umirovljenicima još veće siromaštvo?
Šeperić: O sadržaju najavljenih izmjena Zakona o radu još nismo čuli ništa, no bojim se da možemo očekivati novu fleksibilizaciju, iako ništa ne ukazuje da za to ima potrebe. Zahvaljujući zadnjim izmjenama ZOR-a, Hrvatska danas ima jedno od fleksibilnijih radnih zakonodavstava u EU, i ako nešto, uslijed dramatičnog porasta prekarnog rada, trebalo bi razmišljati o uvođenju novih zaštitnih mehanizama koji bi spriječili zloupotrebu atipičnih oblika radnih odnosa. Što se tiče mirovinske reforme, najave su bile dosta jasne i o njima se već puno pisalo. Potrebe za temeljitom analizom i reformom mirovinskog sustava definitivno ima, ali povećanje dobi za odlazak u mirovinu i druge najavljene mjere nisu reforma, nego nekoliko parcijalnih poteza, koji pritom ne mogu bitno utjecati na održivost mirovinskog sustava, ali zato mogu građane osuditi na nezaposlenost i siromaštvo u starosti. Vezano uz dobnu strukturu, naš je glavni problem izuzetno niska zaposlenost dobne skupine od 55 do 64 godina starosti, po čemu smo sa svega 38 posto najgori u EU nakon Grčke, i to je problem na koji se moramo fokusirati. Ako prosječan radnik s 55 godina više ne radi, a ne radi jer ne može zadržati ili pronaći posao, kako očekivati da će raditi sa 66 godina?
Ima li uopće pomoći radnicima i umirovljenicima ako država ne učini radikalni zaokret u stavu prema mjerama štednje i prekine rezati socijalna prava i može li se “pomiriti” socijalnu zaštita radnika s promjenama na tržištu rada?
Šeperić: Ekonomija, tržište rada i cijelo društvo radikalno se i ubrzano mijenjaju, i sustavi socijalne zaštite moraju se tome prilagođavati. Radi se o velikom izazovu, ali ne i nepremostivom. Unatoč svim ekonomskim, socijalnim i demografskim problemima koje imamo, činjenica je da se Hrvatska danas nalazi na višem stupnju ekonomskog razvoja i društvenog bogatstva nego ikada u svojoj povijesti. Tvrditi da naše društvo danas nije u stanju pružiti socijalnu zaštitu i osigurati dostojanstven život starijima i nemoćnima naprosto je cinično. Ali za tako nešto trebaju nam puno ozbiljnije analize, otvorenost novim idejama i politička hrabrost. Nažalost, ono što nam se nudi, i pritom lažno predstavlja kao jedina moguća rješenja, jednostavni su i loše osmišljeni potezi, bez pravih analiza stanja i projekcija posljedica. Jednostavno rečeno, to su lažne reforme. Prave reforme, i to takve koje će istovremeno omogućiti ekonomski rast i jačanje konkurentnosti, ali i veće plaće, kvalitetnija radna mjesta, bolje socijalne usluge i snažniju socijalnu državu su moguće, ali se očigledno za njih moramo izboriti.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
