Situacija s Lex Agrokorom iznijela je na vidjelo problem neodgovarajućih stilova upravljanja i nerazvijenih kapaciteta naših državnih tijela za djelotvornu koordinaciju razvoja novih javnih politika i strateško komuniciranje s dionicima, upozorio je u "Intervju za 5" Igor Vidačak, koji istražuje interesnu reprezentaciju i lobiranje.
VEZANE VIJESTI
Za povjerenje građana iznimno je važno da političkim procesima ne upravljaju skriveni interesi suprotni općim i javnim interesima. Stoga je važno da su procesi donošenja odluka transparentni, a da bi to mogli biti potrebno je, između ostalog, zakonski regulirati lobiranje.
Međutim, unatoč nerijetkim skandalima uslijed isprepletenih veza politike i biznisa na europskom polju, a i šire, Hrvatska, premda članica EU, lobiranje još uvijek nije uredila, a recentni događaji poslužili su kao dodatan povod da od struke potražimo odgovore na pitanja vezana uz ovu problematiku.
Dr. Igor Vidačak autor je niza članaka u domaćim i stranim publikacijama o procesima europske integracije te autor prve knjige o lobiranju na hrvatskom jeziku. Područja njegova istraživanja su interesna reprezentacija i lobiranje u proširenoj Europskoj uniji, uloga civilnog društva u procesima odlučivanja u Uniji te utjecaj pristupanja Uniji na strukture vladavine i paradigme kreiranja javnih politika u tranzicijskim zemljama.
S obzirom na slučaj Agrokora i aferu Hotmail, pravo je vrijeme za podsjetnik da Hrvatska treba Zakon o lobiranju – radi li se na tome i tko radi?
U Hrvatskoj dosad nije bilo političke volje za regulaciju lobiranja. Već niz godina se u Akcijskim planovima uz Strategiju suzbijanja korupcije ponavljaju soft mjere vezane uz pripreme analiza i održavanje rasprava o potrebi i modelima regulacije lobiranja, ali bez ikakvog učinka. 2012. je Ministarstvo pravosuđa uspostavilo radnu skupinu za izradu zakona o lobiranju. Izrađen je prednacrt zakona, ali se nije mogla postići suglasnost i politička podrška oko ključnih pitanja regulacije tzv. in-house lobista i veće odgovornosti državnih tijela u izvještavanju o sastancima i drugim kontaktima s lobistima.
Očekivalo se da će u mandatu ove Vlade biti ponovno pokrenuta radna skupina za izradu Zakona, ali to nije u planu zakonodavnih aktivnosti za 2018. i očito se ne smatra prioritetom. Riječ je o vrlo kompleksnoj tematici i osim Ministarstva pravosuđa kao nositelja izrade zakona, trebalo bi uključiti i Ministarstvo uprave, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, Povjerenicu za informiranje, te, naravno, predstavnike stručne i zainteresirane javnosti.
Zašto Hrvatska nema Zakon o lobiranju, bi li situacija oko lex Agrokora, ali i drugih zakona – bila transparentnija i “sretnija” da Hrvatska ima taj zakon ili se, kako neki navode, izbjegavanjem njegova donošenja želi ostaviti manevarski prostor u kojem su moguće manipulacije?
Svaka ozbiljnija regulacija lobiranja traži naprednu razinu proaktivne transparentnosti i otvorenosti u donošenju odluka tijela javne vlasti za što dosad naše političke elite nisu pokazivale veliki entuzijazam. Smatram da bi stvarne pozitivne učinke imao jedino zakon koji, uz registar lobista, predviđa i obvezu državnih dužnosnika i članova njihovih kabineta da redovito izvještavaju javnost o sastancima i drugim kontaktima s interesnim skupinama i lobistima. Naime, niz je primjera neuspješnih europskih zakona o lobiranju koji su teret odgovornosti za izvještavanje stavljali isključivo na lobiste. Hrvatska je još uvijek u ranoj fazi razvoja demokratske političke kulture s niskom razinom povjerenja javnosti u rad institucija i nužno je jačati odgovornost čelnika državnih tijela u postupcima odlučivanja o pitanjima od javnog interesa.
Ova situacija s Lex Agrokorom je iznijela na vidjelo puno dublji problem neodgovarajućih stilova upravljanja i nerazvijenih kapaciteta naših državnih tijela za djelotvornu koordinaciju razvoja novih javnih politika i strateško komuniciranje s dionicima. Potpuno zatvaranje procesa izrade zakona te isključivanje dionika na koje će zakon izravno utjecati rijetko kad može donijeti pozitivne ishode, bez obzira na žurnost i osjetljivost tematike.
Podsjetimo ili razjasnimo još jednom – tko su lobisti, što je lobiranje, što lobisti smiju, a što ne smiju i kako spriječiti da lobiranje ne prijeđe u korupciju – i gdje su u toj priči konzultanti?
Lobistima se u širem smislu riječi mogu smatrati sve fizičke ili pravne osobe koje usmeno ili pismeno komuniciraju s tijelima javne vlasti s ciljem utjecaja na donošenje zakona, drugih propisa i akata iz njihove nadležnosti. Obuhvat definicije lobista, kao i razina detalja regulacije lobiranja, se razlikuje od države do države, ali je općenito američki pristup puno stroži od europskog te propisuje za naše prilike nezamislive detalje prihvatljivih odnosno neprihvatljivih ponašanja u odnosima lobista i predstavnika državnih institucija, uključujući primjerice i vrstu objeda na koju smiju zajedno otići. Lobiranje je legitimno zagovaranje interesa u svakom demokratskom društvu, ali važno ga je regulirati. Ako ne posebnim zakonom, onda svakako kombinacijom učinkovitih mjera koje jačaju standarde pristupa informacijama i otvorenosti podataka o radu tijela javne vlasti, sprečavanja sukoba interesa kao i sankcioniranja trgovine utjecajem u kaznenim propisima.
Postoji li kakvo istraživanje načina na koji se provodi lobiranje u Hrvatskoj ili barem opravdane pretpostavke?
Lobiranje u Hrvatskoj je prilično neistraženo. Razlozi su djelomice vezani uz još uvijek prevladavajuću negativnu percepciju pojma lobiranje i nespremnost donositelja odluka da otvoreno progovore o metodama izravnog i neizravnog lobiranja kojima su izloženi, ali i mali broj lobista koji su spremni dijeliti svoja iskustva. Rijetka kvalitativna istraživanja i intervjui provedeni među predstavnicima državnih tijela i raznih interesnih skupina ukazuju da kod nas još uvijek dominiraju reaktivne strategije lobiranja i top-down pristup s fokusom na visoke političke dužnosnike. U okruženju u kojemu je klijentelizam još uvijek snažno prisutan, to jest očekivano, ali takve strategije u pravilu ne funkcioniraju u kompleksnijem okruženju kao što je Europska unija. Vjerujem da će postupna europeizacija procesa oblikovanja javnih politika u Hrvatskoj pridonijeti i većem otvaranju tijela javne vlasti i većoj transparentnosti lobiranja što će onda zasigurno potaknuti i ozbiljnija znanstvena istraživanja o utjecaju lobiranja i interesnih skupina u postupcima odlučivanja o pitanjima od javnog interesa.
Kakvi mehanizmi u cilju podizanja transparentnosti postoje u EU i zašto država mora ovisiti o privatnim konzultantima – neki bi rekli: ‘kakva je to uopće država’?
Standardi koje je zadnjih godina postavila Europska komisija kao najčešća meta europskih lobista pokazali su se vrlo učinkovitima. Tu prije svega mislim na tri važna pravila. Prvo je pravilo „no registration, no meeting“ koje zabranjuje povjerenicima Europske komisije i članovima njihovih kabineta da se sastanu s predstavnicima interesnih skupina koji nisu upisani u Europski registar transparentnosti – bez obzira je li riječ o korporacijama, odvjetničkim kućama, organizacijama civilnog društva ili samostalnim konzultantima. Drugo je pravilo javne objave sastanaka rukovodećih ljudi Komisije s interesnim skupina, a treće je objava detalja o putnim i drugim troškovima povjerenika. Sve su to mjere koje bi i u Hrvatskoj mogle povratiti povjerenje javnosti u integritet državnih dužnosnika koje je zadnjih godina jako narušeno.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
