U Točki na tjedan gostovala je ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu Maruška Vizek.
Kada je propadao Ivica Todorić mnogi su mislili da je to i kraj tzv. ortačkog kapitalizma, ali vidimo iz afere Hotmail da to nije baš tako. Što možemo iščitati iz toga?
“Kada je propadao Ivica Todorić nije on bio jedini, on je bio utjelovljenje takvog tipa kapitalizma, ali on nije uspio niti se održao samostalno, bila je cijela menadžerija ljudi koja je pomogla da se dogodi što se dogodilo. Zbog toga je moj stav da ako se država, koja je dio tog ortačkog kapitalizma, ide uplitati u taj proces u pokušaju da ga se sanira onda je vrlo izvjesno da nam se to dogodi opet. Ne možete uzrok problema liječiti istim metodama. Ortački kapitalizam u hrvatskom društvu je izrazito raširen, a afera Hotmail je paradigmatski primjer kako to u stvarnosti funkcionira. Ovako kada to vidite s neporecivim dokazima, onda je svima jasnije kako to u stvarnosti funkcionira.”
Vlada govori da se lex Agrokor donosio u žurbi, vide se manjkavosti, na pogreške su ukazivali mnogi stručnjaci, ali politika se oglušila na to. Je li u ovom slučaju politika pljunula na struku?
“Definitivno da. Nedavno sam napisala tekst na tu temu, to je moja teza, da je politika pljunula i pregazila struku. Ako ne slušate savjete ljudi u čije je obrazovanje društvo uložilo milijune kuna, od Jasnice Garašić do Petra Miladina, do mene, onda se postavlja pitanje zašto se ulaže novac ako se njihove sugestije i prijedlozi ne uvažavaju. Njih se ignoriralo, to je najveći problem kada je u pitanju odnos politike i struke. Pokušala sam sama promovirati stavove profesorice Garašić kroz svoje istupe jer sam prepoznala da je to eminentna stručnjakinja koja se bavi stečajnim pravom. Ako ćemo se oglušivati na njihova upozorenja… Nama na taj način politika poručuje da im akademska zajednica, ni struka ne trebaju jer kada nešto odluče, odluče se bez obzira na posljedice. Tek kad nagodba bude sklopljena počet će procesi svih onih koji smatraju da su njihova prava pogažena. Eventualne štete za porezne obveznike mogu biti enormne. S obzirom da na postojanje mailova, posebno od profesora Miladina, mislim da postoji opravdana sumnja da tuže svi oni koji su nezadovoljni. Čini se da je proces u priličnoj mjeri kompromitiran i da akademska zajednica nije bila dovoljno glasna i da je bilo više ljudi koji su se javili ishod ove priče bi bio drugačiji i ne bi bilo ove političke nestabilnosti.”
Ako šuti struka zašto bi politika to uvažavala?
“Do kada struka ne izražava svoje stavove o svim bitnim pitanjima ne može se očekivati da političari uvažavaju ono što pojedinci iz struke govore. Treba jačati strukovne udruge i jačati u svim granama znsnosti svijest o tome da je naša dužnost javno govoriti o svim društvenim problemima i rješenjima. Ako toga nema, bojim se da tog korektiva akademske zajednice nikada neće ni biti. Na kraju imate pojavu da ona služi kao smokvin list i da je tu kada politika treba posuditi malo vjerodostojnosti od akademske zajednice koju ona još uvijek ima.”
Imamo sveopću krizu svih relevantnih čimbenika koji su mogli progovoriti o slučaju Agrokora. Je li ovdje riječ o krizi širih razmjera?
“To se i dalje uklapa u ortački kapitalizam, treba ispitati što su institucije znale, što su mogle napraviti, a što su napravile. Mi to ne znamo, ne znamo je li Porezna uprava vršila nadzor nad Agrokorom, dobar dio institucija se skriva iza svoje autonomije i javnosti nisu prižene informacije na tu temu. Povjerenstvo koje je bilo osnovano je ugašeno nakon mjesec, dva i mi kao javnost nismo dobili priliku dobiti odgovore. Rođački kapitalizam uključuje političare, poduzetnike, čelnike javnih instutucija, pa u konačnici i medije, nitko nije zaštićen od zaraze i svima se može dogoditi da budu uključeni u takve procese i mislim da je ovo idealan trenutak da raščistimo s takvim tipom procesa. Lex Agrokor je bio pokušaj da se ortačkim kapitalizmom sanira šteta koja je nastala iz prethodne faze ortačkog kapitalizma. Trebamo tek vidjeti što će biti, vrlo je sve još neizvjesno.”
Vlada tvrdi da se nije donio lex Agrokor suočili bismo se sa stečajem, izgubljena bi bila radna mjesta, došlo bi do sloma gospodarstva, kako to komentirate?
“Hrvatska javnost se plašila s dvije teze, prva je bila ovo što ste spomenuli, a druga je bila da ne smijemo dopustiti Rusima da preuzmu strateške hrvatske resurse. Ovo drugo se, čini se, već događa, a oko prve teze možemo spekulirati što bi bilo kad bi bilo. Moja tvrdnja je da su originalni vjerovnici bile ozbiljne kompanije, znali su koji su ulozi na stolu i nitko ne bi radio poteze koji bi ugrozili njihova vlastita potraživanja prema Agrokoru, ulozi su bili preveliki da bi bilo koja strana dozvolila da se dogodi nešto katastrofalno loše. Mi kao društvo i ekonomija općenito imamo nesklonost prema tome da bilo koja kompanija propadne, što je potpuno suludo jer više nismo u socijalizmu. Ako kompanije ne funkcioniraju one idu u stečaj ili u bankrot, to ne bi trebao biti problem ali se kao društvo nismo spremni suočiti s neuspjehom.”
Je li to problem društva ili tzv. vlastodržaca?
“Teško je reći, je li temeljni uzrok društvo ili politika, ali dobar je primjer TLM koji je prodan slovenskoj kompanija nakon što se 20 godina mučila i sada uspješno posluje. Izašao je i članak u kojem je pisalo da je kompanija trebala biti kupljena prije 10 godina, ali nije bilo političke volje. Mi imamo problem s tim da nitko ne želi propasti, da ne želimo gledati neuspješne kompanije dok voda ne potopi cijeli brod. Neuspješna kompanija treba propasti, to je jedan proces putem kojeg ekonomija raste. Mi znamo iz naših istraživanja da taj proces, kojeg zovemo izlazni mehanizmi, u Hrvatskoj jako slabo funkcionira.”
Treba li razmišljati o produljenju lex Agrokora?
“To je stvar političke procjene, meni se čini da je neizvjesno da će se nagodba dogoditi do 10. srpnja. Nezadovoljnici će tužiti svakako, to nije sporno. Sad kad smo već ušli u taj proces treba ga završiti. Mi i dalje ne znamo kako će Agrokor izgledati nakon nagodbe, znamo da ne plaća rashode, poslovanje je u induciranoj komi. Lex Agrokor se neće primjenjivati u zemljama u okruženju što dodatno otežava procjenu što će biti s hrvatskim kompanijama te grupe. Ukoliko se dogodi da se kroz cijeli proces izgubi kontrola nad Agrokorovim podružnicama u drugim zemljama, ekonomska šteta koja se može dogoditi je ogromna, posebno za prehrambene proizvode i proizvode trajne potrošnje za koje je tržište bivše Jugoslavije prirodno tržište. Nama nije tržište za prehrambene proizvode Nizozemska ili Danska, nego zemlje bivše Jugoslavije gdje su brandovi prepoznati.”
Potraživanja države od Agrokora. Ne znamo kako će se država naplatiti i u kojoj mjeri. Stalno govore da porezni obveznici neće ništa osjetiti.
“Nisam s tim djelom priče upoznata, ali tretman novca poreznih obveznika je često lakonski i to je nažalost činjenica s kojom se moramo suočiti. Javnost treba osvijestiti da je javni novac njihov i da imaju pravo zahtijevati kako se njime upravlja.”
Je li Vlada taoc Agrokora? Hoće li se ovo moći nazvati godinom reformi kako ju je premijer najavio?
“Rekla bih da ste u pravu, Vlada jest, i ostat će taoc lex Agrokora, sama je to proizvela, to nije nešto što je trebalo biti tako. Ja sam uvjerena da nije bilo te državne intervencije i da je Hrvatska jednom u svojoj povijesti odlučila prepustiti tržištu i originalnom vlasniku kompanije da riješi taj problem da bi on vrlo vjerojatno bio riješen u roku 6 mjeseci, na bilo koji način. Ovako se uplitanjem države gdje vidimo kroz mailove koliko je pokušaja intervencija s različitih strana i interesnih skupina na to kome će što biti isplaćeno i kako će biti formirano samo govori i najbolje objašnjava zašto nismo u stanju na učinkovit način upravljati ekonomijom ove zemlje. Ne znamo koja je sudbina Konzuma, ne znamo ništa o samom restrukturiranju, a plaćamo brojne savjetnika, a ne znamo za što.”
Što mislite kada će se država trgnuti? Što će biti s reformama?
“Teško mi je reći, nemam uvid kako funkcioniraju pojedina ministarstva i koliko su opterećena Agrokorom i Hotmailom, ali bih proteklih 20 godina nazvala godinama propuštenih prilika. Nedostatak političke volje je najveći razlog, ali i neadekvatni kapaciteti u javnoj upravi gdje se za provođenje reformi treba mnogo napraviti. Kada imate ciklički povoljno ekonomsko razdoblje u kakvom smo sada onda političke volje ima još i manje jer se puni proračun i možete jedan dio problem izgladiti povećanim rashodima iz proračuna i kupujete mir pa im reforme ni ne trebaju. U EU-u traju rasprave kako adresirati zemlje koje reforme ne provode ili ih provode sporo i mi ćemo početi plaćate penale.”
Na ljestvici konkurentnosti smo pali.
“To nije čudno kada redovite tržišne procese cijelo vrijeme supstituirate političkim procesima. Ako je politika ta koja daje amen na sve bitne odluke koje bi se trebale donositi tržišno, gdje bi regulativa trebala biti složena tako da pospješuje optimalno najbolje tržišne mehanizme, onda nije ni čudo da završite tu gdje završite. Mi se i dalje zabavljamo, pretvaramo se da nam je bolje nego što jest, kada gledate kratkoročno čini se da nema problema pa nema ni motivacije da se nešto poduzima. Kada je većina u Saboru ovako tanka, a koalicija široka reformski kapacitet je izrazito sužen jer imate previše političkih partnera koje treba na ovaj ili onaj način zadovoljiti pa će svaka reformska inicijativa biti dočekana na nož.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.