Umjetnik Siniša Labrović gostovao je u Pressingu Petra Štefanića.

Izazvali ste dosta pažnje s performansom skupljanja potpisa podrške za svećenika pedofila.

“To je bila neka vrsta kušnje do kuda možemo ići s pitanjem koje ima dosta moralno upitne posljedice ali ako iza toga stavimo agitirajuće parole treba vidjeti do koje su mjere ljudi spremni povjerovati i sudjelovati u nečem što se podrazumijeva kao viši cilj. Većina ljudi je mislila da je pravi referendum. Većina je došla, vidjela zastave, parole “Spasimo čast Katoličke crkve”; “Spasimo nevinost svećenika” i ljudi odmah pristupaju, shvaćaju takvu vrstu prezentacije za takva pitanja. Postoji opasnost da Katolička crkva izgubi legitimitet ako ne potpišemo. Bilo je onih koji podržavaju i ne daju na svoje svećenike i crkve, bilo je onih koji su dvojili, neki su bili katolici i rekli da se to treba istražiti. Prošlo je 60-ak ljudi kroz štand. Na 20-ak metara je bio štand “Narod odlučuje”, nisu mi pridavali pažnju. Ne znam do koje su mjere obraćali pažnju, pecali su ljude koji tamo prolaze.”

Napali su vas iz konzervativnih krugova.

“Nije mi to smetalo. Nekim ljudima je bilo smiješno, meni je bilo tužno da su ljudi spremni odbaciti cijeli kompleks onog što može iz toga proizaći. Neki su govorili da bi svećenicima trebalo dati imunitet kakav imaju političari. Kroz raspravu smo pokušati omekšati takav stav i kada je spreman odustati od njega.”

Jučer smo imali Frljićevu predstavu koja je izazvala kontroverze i nemir.

“Ja nastupam u manjoj formi, ljudi ne shvaćaju to kao provokaciju. Nije bilo situacije ugroze.”

Ima li smisla objašnjavati što radite?

“Ja nemam ništa protiv diskursa, stvar uvijek ostaje otvorena tumačenju. Oni koji ne vole i koji podržavaju, ja sam dio diskursa. Ja sam u svojim performansima suspektan lik, provokator, kurvin sin.

Hodali ste pored Trešnjevačkog placa i skupljali milodare, govorili da ste nevjernik i komunjara.

“Ja jesam neka vrsta vjernika, ali nisam ni agnostik ni ateist. To je bilo 23.12., bio je transparent, skupio sam 500 kuna u 4 sata.

Prema čemu ste kritični?

“Ja nisam unaprijed kritičan, služim kao neka vrsta lakmusa, ja sam agent te pozicije kako bi vidio kako će ljudi reagirati, da vidim kakav je stupanj tolerancije u društvu.”

Osporava se konceptualna umjetnost.

“Meni nije sad do raščišćavanja toga, to je neka vrsta postkonceptualnog, ali ako je i vrsta gega ili vica ima puno formi koje su u umjetnosti kratke ali to ne umanjuje njihovu kompleksnost. Volim autoironiju, zašto bi se bilo kome trebao pravdati, to je više ugađanje. Napisao sam jedan grafit u Splitu “Ivo Sanader – heroj, a ne premijer”, tražio sam od ljudi da objasne to. Radio sam kao profesor hrvatskog jezika, radio sam u školi pa bio na zamjenama. Nisam imao samopouzdanja za nastupanje, umjetnici za mene imaju visoku vrijednost. Trebalo mi je dugo da sebi priznam i probam to. Kod nas je uvijek idealno vrijeme za ovu vrstu umjetnosti. Ja sam počeo nastupati 2000. u vremenu koje je tada bilo. Slaven Tolj mi je važan kao umjetnik i čovjek, kolega i prijatelj, kod njega sam imao prvu izložbu u ožujku 2000. Ne znam što je veći uspjeh, ja sam izlagao u Parizu i Bruxellesu, nastupao sam u Budimpešti i Pragu.”

Kako bi se opisali u 5 riječi?

“Performer, ironičan, multimedijalan, pokušava pipati bilo stvarnosti, okrenut društvenim pitanjima.”

Recite nam nešto o performansu boks meču sa ministrom kulture?

“To je bilo 2010., izazvao sam ga na ritualizirano nasilje, da mi u Hrvatskoj sparimo nešto što bi bio nasilno i kulturno, da izmiri naše mogućnosti, da se nas dvojica nađemo u ringu.

Zašto niste izazvali Hasanbegovića?

“Nije se radilo u Biškupiću, on je predstavljao ono što se događa u društvu. Kasnije se pokazalo da je Biškupić bio je jedan od bojih ministara. Prema Obuljen nemam nikakav stav, pokušava biti demokratična. Neka se vidi kakve su prakse na zapadu, neka se pokuša upratiti praksa prema umjetnosti.”

Imali ste i performans hodočašća Svetom Milanu u Gradsko poglavarstvo.

“Ja sam išao bos od kuće do Gradskog poglavarstva, napravio zavjetni krug na koljenima noseći sliku presvetog Milana oko zgrade poglavarstva.”

Kako komentirate njegova brojna putovanja u Rim?

“Sve skupa je tužno i bizarno, traje predugo, postalo je zamorno i monotono. Nema više nadahnuća.”

U Ljubljani izložba privatno

“Ja sam prije godinu dana u galeriji u Beču istetovirao na glavi “Private” i “No transpassing”. Označavati sebe kao privatno vlasništvo ulazi u ekonomsku cirkulaciju, ulazite na tržište, pitanje je deklariranja čovjeka kojeg smatramo osobom.”

Jeste li vi deklarirani svojim aktivizmom?

“Ne vjerujem u kapitalizam, ne znam što bi to značilo. Ja jesam kritičan, možda bih se deklarirao kao kršćanski socijalist, nisam zastupnik nasilne promjene, ja sam za pregovore i razgovore.”

Performans Stado.org.

“Bilo je puno reakcija, izvještavali su Times i Guardian, navodno je spominjan i na talk showovima. 2004. je bi kod nas prvi reality, rad je realiziran 2005. u sklopu festivala, mogao se pratiti na webu. Bilo je oko 6 životinja, janje, ovan i četiri ili pet ovaca. Bilo je glasanje i ovce su ispadale, pobjednik je bio pomilovan, ovan je pobjedio pa je bilo i riječi o patrijarhatu, a ovce su bile poklanjanje na nagradnoj igri. Stado iz kojeg sam kupio ovce su bile u lošem stanju, spašene su. Mislim da su profitirale, imale su zadatke i imale su dan kulture, kreativnosti, imale su karaoke dan.”

Jeste li vi to sudionike reality showa usporedili s ovcama?

“Ja se ne rugam, ne radi se tu o ljudima. Mi već jesmo medijsko društvo, navikli smo da nam pojavljivanje daje veću vrijednost. Radi se više o sustavu koji proizvodi takav medijski sadržaj, meni se činilo da tu televizija slavi samu sebe, da bilo što što se prikazuje postaje vidljivo i važno. Mediji su tu, čine neki mali i veliki dio puzzle, meni je to važno, ja od ovog posla živim. Radim kao novinar, radim intervjue na trećem programu Hrvatskog radija, lektoriram. Kako sada stvari stoje samo od umjetnosti ne bi mogao živjeti.”

Propitivanje patrijahalnih institucija, vi ste iz Sinja, Alka vas nije inspirirala?

“Mislim da je Dinko Šimunović u “Alkaru” dobro opisao tko su ti pojedinci i kako stvari funkcioniraju. Ja sam se nastojao maknuti, birati čemu ću dati važnost. Bilo je prijedloga za Alku ali mislim da bi to bila igra na prvu loptu jer sam od tamo.”

Što vas muči kod društva?

“Ljudi lako preuzimaju ulogu podložnog, nekog tko je nekritičan, tko nema samopouzdanja, da nije spreman stati iza nečeg što mu je važno. Dok sam ja radio, bez obzira na moj rad i odnos s djecom, nisam dobio nikakvu nagradu. Nakon mog performansa iz crkve sam dobio poruku da neću raditi u školi, trebate znati da je Ministarstvo obrazovanja u provinciji u rukama crkve. Ljudi se dobrim dijelom odgajaju da ne razmišljaju kritički, da postoji kanon koji se predaje. Djeci treba približiti živu kulturu koja se njih tiče, kako bi se prema njoj odnosili kritički, imamo društvo koje je akulturno, koje je ne cijeni, umjetnici su paraziti. Neka odu van i neka vide koji je status kulture u tim društvima gdje se cijeni kultura.”

Inspirira  li Vas vlast, korupcija, crkva, Živi zid ili Davor Bernardić?

“Zasad ne. More tih ljudi, čitam naslove, to je matrica koja se nastavlja i nije mi interesantna, ali je uznemiravajuća i od nje se odmičem.”

Na jednom performansu ste prodavali i dijelove kože?

“Povijest suvremene umjetnosti je apstrahiranje, odustajanje od tijela, preparirao sam svoju kožu i stvorio sam nešto, spojio sam povijest apstrakcije sa živim.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.