Asja Korbar iz nevladine udruge Are you Syrious? u Novom danu je komentirala odluku USKOK-a kojom se odbacuje odgovornost policije u slučaju stradanja djevojčice Madine na hrvatsko-srpskoj granici.
Ovo je priča koju ste posebno pratili, Madina je postala simbol žrtve i patnje kroz koju ovi ljudi prolaze. Kako ste vi ovo doživjeli?
Mi smo vijest o njenoj smrt prvi prenijeli i to 22. studenog predvečer. Trebalo je 16 dana da hrvatski mediji prenesu tu vijest. Prenesena je tek kad je ista objavljena u The Guardianu. Već je tu bilo vidljivo da ćemo imati problema s dokazivanjem onoga o čemu je govorila Madinina majka i brojni drugi dokazi.
Što je u pozadini ove tragedije, pričali smo s odvjetnicima obitelji koji imaju ozbiljne sumnje oko svega što se događalo, poruka je USKOK-a da za Madininu smrt nitko nije kriv?
Vijest smo primili u šoku i nevjerici, nemam drugih riječi i načina da ublažim taj osjećaj kojeg smo djelili svi u našim redovima. Nakon svih iznesenih dokaza, koji su kompromitirani.
Da podsjetimo koji su to dokazi bili?
Ključni dokazi, snimke termovizijskih kamera su nestale upravo u tom dijelu kada su bile relevantne.
To nije prvi slučaj.
Na upozoravanje ozbiljnih vladinih institucija poput pučke pravobraniteljice, da USKOK u jednom paragrafu to sve odbaci, a da je Madinina obitelj i dan danas u detenciji, sada već nekoliko mjeseci, usprkos privremenim mjerama Europskog suda za ljudska prava, to kreira situaciju u kojoj mi kao građani RH imamo sve manje povjerenja u institiucije. To nije dobro, ne samo za izbjeglice, nego za cijelo društvo.
Vi ste ostali u kontaktu s obitelji, obitelji s jedanaestero djece koji su pokušali tražiti azil u Hrvatskoj.
Nama su se oni također javljali i izvještavali nas o slučajevima kada su opetovano bili protjerivani s hrvatskog teritorija, usprkos tome da su u nekoliko navrata tražili zaštitu. Mi smo se javljali i MUP-u i UNHCR-u, međutim bi svaki put dobili odgovor da ih policija nije našla. Zadnji put kada se javila Madinina obitelj i kada su rekli da su u Hrvatskoj te da žele azil, mi smo se javili nadležnoj policijskoj upravi i UNHCR-u. Naš je volonter izašao na teren, prišao policijskim službenicima i rekao da obitelj traži azil. Činilo se da će to biti moguće, nakon toga je obitelj odvedena u detenciju, zatvor, detencija se ne razlikuje mnogo od zatvorskog sustava i tamo se nalaze i danas. Njihovoj odvjetnici nekoliko je puta uskraćeno pravo na komunikaciju i zastupanje njenih stranki. Rekla bi da je nekakav nakaradni ishod ukidanje detencije za dio obitelji i gotovo prisilno razdvajanje obitelji bez obzira na konvencije koje to brane. Naša država kroz sustav se izuzetno nepravedno i nehumano ponijela prema toj obitelji, ne samo prema njima nego i prema dvjema drugim obiteljima. Za najmanje jednu znamo da je zatražila zaštitu i da je tamo od 15.03. Od dviju obitelji dobili smo molbu za pomoć, komuniciraju jedno te isto – želimo azil, a dobili smo zatvor, zašto smo tu? Pomozite.
Imamo jako puno slučajeva prema postupanjima migrantima na granici, nekoliko ljudi ima tjelesne ozljede, žale se na grubost policije.
Mi nastojimo kao nevladina organizacija upozoravati na takva kršenja, ona su prisutna i sve prisutnija. Ne samo naše organizacije iz RH nego i renomirane međunarodne organizacije poput Liječnika bez granica i UNHCR-a Srbije. Te informacije se diskreditraju iz MUP-a kao pokušaj blaćenja reputacije naše zemlje, što nikako nije slučaj i pokušava nas se staviti u isti koš s krijumčarima ljudi. Mi smo ti koji pokušavaju upozoriti na nezakonite prakse, krijumčare, ali i one koje poduzima država.
Vjerujem i dalje da su one stvar ponašanja pojedinaca, no oni nisu nikad imenovani, ni u slučaju Madine ti policajci nisu imenovani.
Smatramo da se ovdje radi o sustavnoj politici, čini nam se da se oni ne bi smjeli svoditi na izolirane slučajeve. Čini nam se da su ti pojedinci, policajci na terenu, dovedeni u izuzetno nepovoljan položaj jer su prisiljeni izvršavati odluke koje nisu u skladu sa zakonom i u skladu s principima humanog postupanja s ljudima. Mi vjerujemo da na terenu rade brojni policajci koji se s ovakvom praksom ne slažu.
VEZANE VIJESTI
Niz polemika bio je oko propucavanja u akciji sprječavanja krijumčara u Zadarskoj županiji. Ono što je strašno je da je ozlijeđeno dvoje djece, to su ozbiljne ozljede čeljusti i glave. Neki drugi putnici su ozlijeđeni. Ono što dobivamo iz policije i jednog dijela javnosti je da je policija radila svoj posao i da je štitila granicu. Postavlja se cijeli niz pitanja, gdje se pucalo, kako?
Osobe koje se odlučuju na put s krijumčarima to rade jer nemaju izbora, ne znaju kome povjeravaju vlastiti život i život vlastite djece. To nije laka odluka i svaki od nas bi se mogao uživiti u nju. Ja nisam stručnjak za policijske poslove, ne znam mnogo o protokolima u ovakvoj situaciji niti to tvrdim. Činjenica je da drugi dio javnosti zahtjeva odgovore zašto se pucalo po kombiju i kako to da po cesti koja nije autocesta, da se puca po kombiju za koji se pretpostavlja da je prepun ljudi. Ono što kao građani moramo zahtjevati je da se ta stvar temeljito istraži. Ovo ilustrira još nešto zabrinjavajuće na sistemskoj razini. Ako je Hrvatska u sustavu migracija stavljena u nepovoljan položaj, tada mi moramo iskoristiti svoj politički utjecaj u Bruxellesu, a ne pendreke na granicama, kako bi izborili pravednije politike migracija i azila za naše građane. Zaštita građana ne smije značiti zaštitu od djece jer djeca ne mogu predstavljati prijetnju. Zaštita sigurnosti djece nama mora biti civilizacijski i zakonski prioritet kao što je uvijek do sada bila.
Jedan dio ljudi iz kombija je došao u Zagreb, imate li kakve informacije i je li im potrebno pružiti psihološku pomoć, budući da su prošli ovu dramu?
Naši volonteri sinoć su bili u kontaktu s obiteljima ranjene djece, možda je suvišno isticati da su prestrašeni i da im je potrebna psihološka pomoć, kako su izgubljeni i potreseni. Mi ćemo raditi na tome da im osiguramo potrebnu podršku imajući u vidu njihove intrese i prava bez da ih dovodimo u nepovoljan položaj na bilo koji način.
Kada govorimo o njihovoj zaštiti, svi kojima se na granicama tako postupalo, koliko su zaštićeni, tko čuje njihov glas, osim nevladinih udruga? Kome se mogu obratiti?
Zapravo se nikome ne mogu obratiti. To je ono što je najstrašnije. Ako nevladine organizacije i volonterske skupine ne budu glas tih ljudi, tog se glasa čuti neće. Mi smo u zabrinjavajućoj situaciji kao društvo i s aspekta politike i demokracije.
Treba riješiti cijeli niz stvari, kako surađujete s institucijama?
S jedne strane, s policijom surađujemo jako dobro. S prihvatilištem Porin svakodnevno dobro surađujemo, ta suradnja s policajcima je jako dobra. Surađivali smo s policajcima iz Odjela za suzbijanje organiziranog kriminaliteta, ta suradnja je isto bila jako dobra. Na terenu s policijskim službenicima nismo imali problema. Bilo je situacija kada su se ponašali kako nisu trebali, ali u suštini, što se tiče operativnog, terenskog dijela, izuzetno dobro smo surađivali. Mi pričamo o sustavu i odlukama koje ne mogu donijeti pojedinci na terenu nego se donose na višoj razini, u tom smislu sa strane MUP-a imali smo različite pritiske. Od 18.05. primjetili smo policijska vozila koja su redovito parkirana pored našeg ureda, a službenici bez obrazloženja legitimiraju naše korisnike.
Da li bi ovi na najvišoj razini trebali biti malo više na terenu? Da li bi ministar Božinović trebao izaći na granicu?
Vjerojatno je odgovor da, ali dio odgovora leži u tome da političari rade posao, da se bave politikama na korist društva, ali da su humane i potiču humani tretman toliko ranjivih ljudi kao što su izbjeglice.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
