Važnost zelenih oaza usred betona iznimno je važna za kvalitetu življenja – drveće kao pluća grada zaista život znači. Nažalost, krajobrazna arhitektonska struka u Hrvatskoj ima slab status što se izravno odražava na kvalitetu prostora i krajobraza, upozorava u 'Intervjuu za 5' predsjednik Hrvatskog društva krajobraznih arhitekata Mario Jukić.
Razjasnimo za početak: što je krajobrazna arhitektura, tko su krajobrazni arhitekti, neki su ih skloni zamijeniti s vrtlarima?
Jukić: Krajobrazna arhitektura je biotehnička disciplina, zanimljiv spoj tehničkih – arhitektonskih, urbanističkih, planerskih – i prirodoslovnih – ponajprije botaničkih i ekoloških znanja i vještina. Naša struka je izvanredan spoj kreativnosti, inženjerstva i prirode. Krajobrazna arhitektura se bavi oblikovanjem i planiranjem otvorenih prostora, upravljanjem prirodnim i kulturnim, urbanim i ruralnim krajobrazom, također bavi se i zaštitom krajobraza i okoliša općenito; očuvanjem i unapređenjem prirodnog i kulturnog naslijeđa, zaštitom prirodnih resursa, zaštitom i obnovom povijesnih perivoja i parkova.
VEZANE VIJESTI
Krajobrazni arhitekt je svojevrsni ‘renesansni čovjek’, koji je kroz formalno obrazovanje naučio promišljati, planirati i projektirati otvorene površine kao arhitekt, pri čemu velikim dijelom u prostor unosi i živu, organsku komponentu odnosno biljke pa mu je poznavanje botanike, ekologije i vrtlarstva neophodno i nezamjenjivo. Europske zemlje u kojima krajobrazna arhitektura ima važan društveni značaj mahom su zemlje koje prednjače u održivom prostornom razvoju i čiji stanovnici uživaju visoku kvalitetu života, poput Njemačke, Danske, Nizozemske, Francuske, Švedske i Ujedinjenog Kraljevstva.
Često se krajobrazne arhitekte poistovjećuje s vrtlarima i inženjerima hortikulture. To su tri različite, ali međusobno bliske i isprepletene struke, koje se nadopunjuju. Inženjeri hortikulture su obrazovani kako bi bili stručnjaci za uzgoj, njegu, ishranu i zaštitu bilja. Inženjeri krajobrazne arhitekture su stručnjaci koji planiranjem prostora i projektiranjem kompozicija u naše okruženje ‘unose’ biljni materijal – kojeg su inženjeri hortikulture uzgojili. Vrtlari su stručnjaci koji sade i održavaju projektom predviđeno bilje. Budući da je krajobrazni arhitekt, osim što je projektant najrazličitijih oblika otvorenih površina, spona između hortikulture i vrtlarstva, mora izvrsno poznavati, kako uvjete za uzgoj i život biljaka – hortikulturu, tako i tehnike održavanja i rada s biljem – vrtlarstvo.
Je li u Hrvatskoj prepoznata važnost ove struke?
Jukić: U Republici Hrvatskoj studij krajobrazne arhitekture postoji više od 50 godina i formalno je prepoznat od strane Sveučilišta (obrazovni sustav), ministarstava (zakonodavstvo, stručni ispiti) i drugih institucija (komore, strukovna udruženja…), no važnost krajobrazne struke u Hrvatskoj nije adekvatno prepoznata, čak i javni natječaji za javne parkove često nemaju uopće krajobrazne arhitekte kao članove žirija. Zbog nedovoljnog poznavanja kompetencija krajobraznih arhitekata, struka se marginalizira i na taj način nas isključuje iz bitnih procesa na nacionalnoj razini koji se tiču strateškog planiranja i urbanizma pa sve do razine oblikovanja prostora. Na žalost, ovo je greška na državnoj razini koja nas sustavno prati, no radimo i na tome tako da očekujemo pozitivne pomake.
U svijetu postoji niz različitih zakonskih platformi koje podržavaju struku krajobrazne arhitekture u kvalitetnom i suvremenom obliku. U određenim zemljama Europske unije zakonima je točno određeno kojim se poslovima mogu baviti ovlašteni krajobrazni arhitekti i koje su njihove zadaće te u okviru tih zadaća projekte krajobrazne arhitekture mogu raditi isključivo ovlašteni krajobrazni arhitekti. Primjerice, u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, bez obzira na zakonski okvir, postoji jaka svijest o važnosti sudjelovanja krajobraznog arhitekta u svim procesima planiranja i oblikovanja prostora, a izvrstan primjer je Olimpijski stadion u Londonu – Stadion kraljice Elizabete, koji je realiziran pod vodstvom ovlaštenog krajobraznog arhitekta, koji je bio glavni projektant na projektu.
Na tržištu rada u Hrvatskoj situacija je osrednja, no zadovoljavajuća. U državi u kojoj je još uvijek ‘imati posao’ lutrija, posla za krajobrazne arhitekte uglavnom ima – ponajprije za one koji uče, ulažu u svoja znanja i vještine, koji naporno i vrijedno rade na realizaciji najrazličitijih projekata. Mi smo struka koja u Hrvatskoj nije brojna – svega dvadesetak studenata upisuje prvu godinu studija, a diplomira ih po generaciji i manje od toga. Iz tog razloga se možda ‘ne čuje’ toliko za nas, ali postoji određeni broj kolega koji su prepoznati i cijenjeni kao dobri stručnjaci.
Sretni smo što nas, prateći svjetske trendove, i naši mediji sve češće prepoznaju, pronalazeći prostor za krajobraznu arhitekturu. Popularizacija struke putem različitih medija nezamjenjiva je za položaj struke u društvu. Zato smo optimistični i vjerujemo da će krajobrazna arhitektura kod nas tek biti prepoznata u pravoj mjeri. No, bez obzira na institucije, zakone i medijsku podršku, kod nas, kao i bilo gdje drugdje u svijetu, krajobrazna arhitektura će kao struka biti toliko prepoznata i cijenjena, koliko su vrsni krajobrazni arhitekti i njihova ostvarenja. Zato Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata kontinuirano godinama povezuje, potiče, i pomaže svoje članove.
Što znači drveće za grad – koja je uloga šuma (drveća, parkova) u zelenoj infrastrukturi grada?
Jukić: Urbano zelenilo nezamjenjivi je element gradskog krajobraza. Preduvjet je za zdrav, ugodan i lijep život ljudi u gradu – a već sada oko 70 posto europskog stanovništva živi u gradovima. Urbano zelenilo je jedini prirodni, živi element, urbane strukture i nipošto ga ne smijemo zanemariti, ugroziti i ‘žrtvovati’. Funkcije urbanog zelenila mogu se svrstati u nekoliko kategorija: biološko-sanitarno-higijenska, dekorativno-estetska, kulturno-obrazovna, zdravstveno-rekreativna i ekonomska.
Krošnje drveća i grmlja, osim što stvaraju sjenu, apsorbiraju dio sunčeve radijacije i putem evapotranspiracije (disanja i isparavanja) povećavaju relativnu vlažnost zraka i snižavaju temperaturu zraka. Zelenilo apsorbira CO2 i oslobađa kisik te filtrira štetne plinove i zadržava čestice prašine. Također, zelenilo smanjuje snagu vjetra i snižava nivo buke te pozitivno utječe na bioraznolikost vrsta, kao stanište urbanom biljnom i životinjskom svijetu i slično.
Svjesni sve naglašenijih pritisaka gradnje i razvoja, upravo su krajobrazni arhitekti nezamjenjivi dio multidisciplinarne skupine prostornih planera, kojima je važna zadaća ‘pomiriti’ potrebe razvoja i gradnje s vitalno važnom potrebom očuvanja zelene infrastrukture gradova. Krajobrazni arhitekti su stručnjaci za brojne alate krajobrazne analize, valorizacije i planiranja, kojima je osnovna zadaća ne sprječavati gradnju i različite djelatnosti u prostoru, nego iznaći način uređenja prostora, koji će zadovoljiti i potrebe za razvoj, ali i potrebe za očuvanjem prirodnih dijelova unutar izgrađenog urbanog tkiva. Sve je moguće – i razvoj i zaštita, samo treba biti obrazovan stručnjak koji će to znati primijeniti. Na žalost, u spomenutoj domeni prostornog planiranja, krajobrazni arhitekti mogu puno doprinijeti, ali u Hrvatskoj još nisu dovoljno prepoznati i ‘korišteni’. Nadamo se da ćemo u skoroj budućnosti biti bolje prepoznati i u ovom segmentu svoga rada.
U Zagrebu je već par mjeseci aktualna borba za vraćanje magnolije na Trgu žrtava fašizma iako je to posljednja epizoda u dugoj seriji o borbi za stabla u metropoli i stvaran grad po mjeri čovjeka. Koliko su građani, a koliko oni koji gradom upravljaju svjesni toga da zelene površine uvelike utječu na kvalitetu života u gradu, odnosno da imaju i ekološke i društvene uloge?
Jukić: Kada govorimo o svijesti o potrebi razvoja zelenih sustava grada te kvaliteti života, govorimo o dvije kategorije: svijesti javnosti i svijesti institucija. Javnost, posebno ona šira, svjesna je donekle o važnosti uključivanja krajobraznih arhitekata u procese planiranja i oblikovanja grada, a najviše kada se radi o prostorima kojima direktno utječu na prostor u kojem borave. Primjerice, ‘Park Savica’ je odličan primjer na kojem su građani prepoznali važnost parka ispred njihovih zgrada i poduzeli neke značajnije korake, poput javnih inicijativa. Drugi problem je što javnost parcijalno pristupa problemu i nema iskustva i znanja o planerskim i projektantskim postulatima te potaknuti medijima donose zaključke sa svog osobnog stajališta, koji često nisu stručno utemeljeni i ne sagledavaju širu situaciju.
Što se tiče senzibiliziranosti institucija o kvaliteti života u gradu i onih koji provode javne natječaje i upravljaju gradovima, problem je što se često ne poštuju procedure koje donose rješenje. Na primjer, institucije prepoznaju da jednoj sredini treba novi javni park, ali se za iste površine ne raspisuju javni natječaji, već se one oblikuju i uređuju na netransparentan način, što u konačnici dovodi do loših projektantskih rješenja i nezadovoljstva javnosti i stručne/profesionalne zajednice. Na ove probleme više puta su ukazivali i HDKA i društva arhitekata (DAZ, UHA …).
Građani Zagreba su trenutačno ogorčeni zbog magnolije koja je iščupana s Trga žrtava fašizma, no ovdje magnolija predstavlja simbol. Simbol netransparentnosti i još jednog projekta intervencija u javnom prostoru kojem se pristupa ‘sa strane’, bez prethodne valorizacije zatečenih elemenata i cjelokupnog povijesnog razvoja, bez participacije građana. Nije presudno hoće li se ukloniti ili posaditi jedno stablo, bit je u transparentnosti i uključivanju struke i javnosti u oblikovanje javnih prostora.
Prate li se u Hrvatskoj u suvremeni trendovi oblikovanja krajobraza s naglaskom na održivost i zaštitu prirode?
Jukić: Budimo realni, trendove najčešće diktiraju investitori. Kod nas je situacija još uvijek takva da se najviše traže beskompromisne reprezentativne zelene površine koje zahtijevaju intenzivno održavanje, egzotično i alohtono bilje, travnjake duž morske obale koji nemilice troše pitku vodu za zalijevanje, bez pretjerane brige za lokalne ekosustave, bioraznolikost, održivost i zaštitu prirode. Primjeri suvremenih trendova oblikovanja krajobraza u Hrvatskoj nisu čest prizor, pogotovo ne u kontinentalnoj Hrvatskoj, a osobito ne primjeri koji promiču održivost i zaštitu prirode kao imperativ.
Upravo je na nama, stručnjacima, obaveza i zadaća pokazati kako se ‘reprezentativno, lijepo i posebno’ može postići i oblikovanjem otvorenih površina na način i primjenom organskih i anorganskih struktura primjerenih podneblju. Struka treba investitorima ponuditi alternativne sustave zalijevanja (kišnicom, industrijskom vodom i sl.), izbor bilja primjeren lokalnim ekosustavima, vrtne kompozicije kao dizajnirane preslike prirode. Suvremeni krajobrazni arhitekti bi trebali promišljati i zagovarati prostore koji će, osim iznimnom ljepotom, biti financijski isplativiji, ekološki prihvatljiviji i scenografski zanimljiviji. Tada ćemo govoriti o krajobraznoj arhitekturi kao struci koja djeluje u duhu filozofije održivog razvoja.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
