Gošća Točke na tjedan bila je pravobraniteljica za ravnopravanost spolova Višnja Ljubičić.
VEZANE VIJESTI
Do primjene Istanbulske konvencije ostalo je nešto manje od tri mjeseca. Koliko je postojeće zakonodavstvo usklađeno s tom Konvencijom?
Često smo imali prilike čuti u javnom diskursu kad se radilo o usvajanju Istanbulske konvencije u Saboru da imamo dovoljno usklađene zakone s Konvencijom i da Konvenciju nije potrebno ratificirati. Samo oni koji se zaista bave problematikom obiteljskog nasilja i općenito nasilja nad ženama znaju da postoji čitav niz zakona koje je potrebno doraditi i uskladiti s Istanbulskom konvencijom i kada se radi o kaznenim i prekršajnim postupcima, ali i kada se radi o građanskim stvarima i kada se radi o prevenciji, edukaciji i odgojnom sustavu, Mislim da je pred Vladom velik posao tijekom drugog kvartala ove godine ili tijekom 2019. godine.
Premijer često ističe lošu statistiku kada je riječ o nasilju u obitelji i nasilju nad ženama. Kakvi su posljednji podaci?
Podaci za posljednju godinu su iz 2017. i počinitelja prekršajnih djela obiteljskog nasilja ima oko 11.500, a ako pogledamo posljednjih desetak godina – gotovo da je prepolovljena ta brojka. Od strane organizacija civilnog društva i od savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja može se čuti drugačija priča i drugačije brojke koje kažu da postoji zasigurno siva brojka jer se žrtve ne ohrabruju, ne osjećaju se sigurno, ne vjeruju institucijama, a same kazne prema počiniteljima nisu odvraćujuće i ne daju javnu osudu svih onih koji čine nasilje u obitelji ili općenito nasilje nad ženama neovisno radi li se o fizičkom, seksualnom ili psihičkom nasilju.
Osim Istanbulske konvencije imamo i Nacionalnu strategiju borbe protiv nasilja u obitelji, imamo Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji – što bi trebalo mijenjati u tom protokolu?
Krenula bih od temeljnog zakona – Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je donesen prošle godine, on se primjenjuje 2018. godine i vidjet ćemo sudsku praksu kako će se suci prekršajci, državno odvjetništvo i policija naći u slučajevima kvalificiranja je li neko djelo prekršajno ili kazneno djelo. Opće je poznato da Hrvatska procesuira obiteljsko nasilje kroz dva procesa.
Ali više ima prekršajnih?
Da, no u posljednje vrijeme nastavlja se trend porasta kaznenih djela obiteljskog nasilja i ove godine smo vidjeli da je statistika u gotovo 20 posto veća – i što se tiče žrtava, i što se tiče povećanja kaznenih djela i vrsta kaznenih djela – oni su povećani za gotovo 20 posto. Ono što je prema Nacionalnoj strategiji za suzbijanje obiteljskog nasilja, koja se većim dijelom oslanja na odredbe Istanbulske konvencije, potrebno je uskladiti nacionalno zakonodavstvo, prvenstveno kazneno-pravno, dakle, i Prekršajni zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Zakon o kaznenom postupku, potrebno je doraditi određene institute. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji nije usvojio nešto što smo mi kao institucija u razgovoru s radnom skupinom i resornim Ministarstvom isticali – a to je da partnersko nasilje, emocionalna veza između dvije osobe, partnera i partnerice jednostavno nigdje nije riješeno tim Zakonom, a mislimo da je to Zakon koji bi trebao rješavati takvu stvar – on se trenutno rješava Zakonom o ravnopravnosti spolova – i smatramo da je tu sama Konvencija vrlo jasna gdje je potrebno sankcionirati takav oblik nasilja neovisno o tome imaju li osobe isto prebivalište ili ne. Naznaka ili naglasak Konvencije je upravo na neovisnosti prebivanja. Ono što kontinuirano ističemo, a pojedini slučajevi u javnosti javnih osoba koje smo imali vezano za procesuiranje obiteljskog nasilja je nastavak progona od strane države prema počinitelju u trenutku kada žrtva rezignirano odustane od svjedočenja, odustane od progona, dakle, kada zatraži blagodat nesvjedočenja zbog straha, zbog traume, zbog nepodrške svoje šire obitelji i često takvi postupci zavrašavaju na način da počinitelj nije kažnjen. Odredbe Istanbulske konvencije su tu vrlo jasne i mi smo tražili da u skladu s međunarodnom sudskom praksom država nastavi taj progon da bismo dobili efikasan kazneno-pravni sustav, dakle, da bi ta žrtva znala da u trenutku kada ona ne može ići do kraja, da država preuzima upravo zbog težine dokaza – često su to fizičke ozljede, traume, medicinska dokumentacija i kada se radi u javnom interesu, pogotovo ako se radi o osobama koje imaju širi društveni ugled.
Kada su u pitanju kazne, one su dosada s obzirom na težinu zločina ipak bile relativno blage?
Apsolutno blage. Sama Konvencija u svojim procesnim odredbama kada govori o tom procesuiranju, uvijek govori da kazna mora biti odvraćajuća – mora postojati određena težina te kazne. Kod nas su na prvom mjestu novčane kazne i uvjetne kazne zatvora, koje najčešće ostaju na toj uvjetnosti koja se ne izvršavaju kasnije i najmanje imamo kazni zatvora – manje od sedam posto svih kazni koje su izrečene, odnose se na kaznu zatvora.
Kako stojimo sa skloništima za žrtve nasilja – hoće li se tu nešto mijenjati? Znamo da se predviđaju i državni stanovi – jesmo li tu napredovali? Znamo da je stanje različito s obzirom na lokalnu upravu – negdje postoje, negdje ih uopće nema.
Kao i u svakoj državi intencija je da postoji geografska rasprostranjenost i ujednačenost kada govorimo o skloništima i savjetovalištima, pogotovo kada se žrtve s djecom mora premještati iz jedne sredine u drugu, iz jedne županije u drugu, jedne regije u drugu regiju zbog nedostatka kapaciteta. Mislim da će i država i resorno Ministarstvo i lokalna zajednica morati puno više truda i pozitivnih mjera primijeniti kada se radi o skloništima i savjetovalištima. Želim naglasiti da smo mi kao institucija u dva navrata provodili anketu sa svim županijama koliko iz svog budžeta godišnje izdvajaju za financiranje skloništa ukoliko se nalazi u njihovoj županiji ili savjetovališta. U periodu od pet godina taj postotak nikad nije bio veći od jedan posto što smatramo da ni sama lokalna zajednica ne daje prioritet i ne prepoznaje važnost takvih utočišta i raspolaganja stambenim jedinicama.
Ukazuje to na potrebu uvođenja rodnih proračuna?
Apsolutno, mi smo imali projekt usklađivanja obiteljskog i poslovnog života, financiran od strane Europske unije, i upravo na lokalnoj razini s lokalnim čelnicima, koji imaju moć odlučivanja i donošenja odluka o prioritetima financiranja, upravo da ih potaknemo da vode računa o tome jer danas pitanje jednakih mogućnosti, ravnopravnosti spolova je iznimno važno pitanje za kvalitetu života njihovih građana i građanki.
Što je s kriznim centrima za žrtve nasilja i SOS telefonima koji bi trebali biti dostupni 24 sata?
Dakako, to je također u postupku, mi još uvijek nemamo novi Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja, upravo novi prijedlog nacrta tog Protokola podrazumijeva ustanovljavanej takvih kriznih centara i vjerujem da će tako nešto biti i usvojeno.
Što je sa samom preventivom? Čini se da kao društvo u nju ulažemo najmanje, a najvažnija je.
Preventiva je zaista nešto za što stručne osobe koje se bave ovom problematikom znaju koliko je važna. Osim prevencije u smislu odgojno-obrazovnih ustanova, stručnih usavršavanja stručnih osoba ili osvješćivanja javnosti, držim da je jedan segment obrazovanje mladih za pravilno razumijevanje ravnopravnosti muškaraca i žena danas u društvu jednog uređenog ophođenja, ravnopravnih odnosa, davanja jednakih mogućnosti, jednakih šansi, da je danas iznimno važno i da se treba provoditi od najranije dobi – od vrtićke dobi, predškolskog i osnovnoškolskog obrazovanja. Analizirali smo određene politike, strategije i sve aktivnosti koje su dosad provodili i resorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja te Agencija za odgoj i obrazovanje i moram reći da posljednjih godina pratimo eksperimentalno uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja pa zdravstvenog odgoja koji uključuje i ravnopravnost spolova i nasilničko ponašanje te seksualni odgoj, i uvijek smo nekako nastojali našim iskustvom i savjetima kroz iskustva dobivenih preko građana doprinositi usavršavanju sustava. U posljednje vrijeme dobivamo s terena određene inicijative gradova, poput Rijeke, čiji su model preuzeli i neki drugi gradovi u Hrvatskoj. Svi čekamo u čemu će oko ovih pitanja doprinijeti kurikularna reforma. Svi zajedno trebamo još puno učiti i razumijevati.
Što je s postojećim kadrom u centrima za socijalnu skrb?
Uvijek kažem da institucije nisu samo zgrade. Stihijska edukacija nije dobra i ne pokazuje nikakve rezultate, moraju postojati programi kroz akademije i državne škole koje će sustavno obrazovati ljude za probleme, a na to smo upozoravali u svojim izvješćima – i u pravosudnom sustavu kroz uvođenje edukacije od strane međunarodnih stručnjaka.
Koliko je država spremna prihvatiti te prijedloga?
Polako se takve stvari proširuju i uvode. Imamo jako dobra iskustva s Policijskom akademijom, sklopili smo prošle godine sporazum s resornim Ministarstvom demografije i obitelji vezano za centre za socijalnu skrb. Sve osobe znaju privatno pokazivati određene predrasude ili stereotipna stajališta, ali u profesionalnom okruženju moramo se držati postulata zadanih pravnim okvirom. Stoga je sustavna edukacija neminovna.
Što je s Nacionalnom politikom za ravnopravnost spolova – nju još uvijek nemamo?
Ne, ona je još uvijek u fazi izrade, čekamo je već više od dvije i pol godine i očekujemo da će ugledati svjetlo dana i kao prioritet imati upravo pitanje obiteljskog nasilja i općenito nasilja.
Vidjeli smo što se sve događalo oko Istanbulske konvencije – koliko je Hrvatska izložena konzervativnim idejama i osobama koje iz nekih sasvimdrugih pobuda sprečavaju da se Konvencija realizira u praksi?
Teško mi je reći. Moj osobni stav je da zamah prema stremljenju usvajanja europskih standarda koje smo imali u procesu pridruživanja Hrvatske EU – od 2000- do 2013. – bio puno brži, više se radilo, javnost je više učila i čini se da se od 2013. nalazimo u jednoj stagnaci i bojim se reći da idemo u jednom retrogradnom zamahu, koji, nadam se, da će biti samo privremenog karaktera. Čini mi se da kroz ove javne polemike “za” i “protiv” ratifikacije Istanbulske konvencije, iskrivljavanja činjenica kojih smo se imali prilike naslušati u javnom diskursu su doveli do određenog proteka vremena, koji je nepovratno izgubljen. Jedna Nacionalna strategija za suzbijanje nasilja je donesena 2017. godine, ona se već temelji na načelima i odredbama Istanbulske konvencije, koju je tek ove 2018. godine Sabor usvojio, a tek 1. listopada će biti potpuna ratifikacija i stupanje na snagu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
