Samoubojstvo je složena i intimna pojava, ali i ozbiljan (javnozdravstveni) problem koji nas suočava s gubitkom voljene osobe i ostavlja duboke posljedice, prvenstveno na obiteljskom, a onda i širem društvenom planu, upozorila je psihološka struka povodom Svjetskoga dana prevencije samoubojstava.
Kada je riječ o prevenciji samoubojstava, zastrašivanje u javnim kampanjama i medijima djeluje kontraproduktivno, posebno je istaknulo Zagrebačko psihološko društvo u čije su se ime oglasile psihologinje Ivana Ćosić Pregrad, Jasenka Pregrad i Sena Puhovski.
VEZANE VIJESTI
“Samoubojstvo je tragičan čin i ne postoji jednostavan razlog i povod za njegov pokušaj ili izvršenje. Povod može biti bilo kakav, nekad naoko i banalan, a razloga je uvijek više i dublje su i intimnije prirode. U najvećem broju slučajeva samoubojstvo je posljedica nemogućnosti uočavanja i rješavanja životnih teškoća popraćeno snažnim osjećajem beznađa. Različiti su motivi koji ljude dovedu do takve odluke poput pokušaja bijega od teške stvarnosti, nastojanja da nađu mir i zaborav, teška bolest i drugi oblici patnje, težnja i nada da će ‘tamo na drugom svijetu’ biti bolje”, objašnjavaju psihologinje.
“Čime god bilo motovirano, ono je izraz patnje čovjeka koji ga je počinio”
Stanja poput, prvenstveno depresije, a potom tjeskobe ili ovisnosti, posebno kada nisu prepoznati, najčešće se povezuju uz suicidalno ponašanje i povećavaju rizik za njegovu pojavu. “Riziku za suicidalno ponašanje mogu pridonijeti i vanjski faktori koji na osobu mogu djelovati preplavljujuće i kreirati stanje beznađa i očaja što u velikoj mjeri otežava nošenje sa situacijom. Dodatnu ranjivost predstavljaju ranija rizična iskustva posebno u adolescentnoj i ranoj mladenačkoj dobi poput gubitka važnih odnosa, iskustva obiteljskog nasilja, fizičkog i seksualnog zlostavljanja, izloženost vršnjačkom nasilju, zbunjenost u seksualnoj orijentaciji i slično”, pojasnile su Pregrad i Puhovski.
Navode da se samoubojstvo javlja u bilo kojoj dobi tijekom života i predstavlja drugi vodeći uzrok smrti među ljudima od 15 do 29 godina na svjetskoj razini – 2015. godine samoubojstvo je činilo 1,4 posto svih smrtnih slučajeva širom svijeta i bilo je 17. glavni uzrok smrti. U Hrvatskoj za dob do 14 godina stopa ne prelazi jedan slučaj na 100.000, dok u 2016. godini nije zabilježen niti jedan slučaj samoubojstva u toj dobi te u odnosu na zemlje Europske unije Hrvatska od svibnja 2004. bilježi podjednaku stopu samoubojstva kao i zemlje članice EU, pokazuju podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Kada govorimo i pišemo o samoubojstvu važno je da naznačimo razliku između pokušaja i počinjenja samoubojstva, ističu psihologinje i objašnjavaju: “Samoubojstvo je relativno rijedak događaj i teško je razlikovati osobu koja povremeno pomišlja o suicidu i one koja će ga i izvršiti. Ipak u velikom broju slučajeva, ljudi koji izvrše suicid na neki su način izrazili svoje namjere i osjećaje, ako ne riječima onda svojim ponašanjem, prije nego su se ubile. Postoje neki znakovi, upozorenja i promjene u ponašanju i funkcioniranju osobe koji mogu prethoditi iako je važno naglasiti da ovakva ponašanja ne znače nužno da osoba razmišlja o samoubojstvu. Ipak tada je svakako važno posvetiti čovjeku adekvatnu ljudsku i stručnu pažnju”.
Što je važno imati na umu?
Govorenje o smrti: bilo kakvo spominjanje umiranja i smrti, rečenice poput ‘bilo bi bolje da me nema’ ili ‘sve bi bilo lakše da nisam tu’, govorenje o načinima izvršenja suicida, pisanje pjesama i sastavaka o smrti, samoozljeđivanje, raniji pokušaji suicida
Nedavni gubici: smrt bliske osobe, razvod ili prekidi bliskih odnosa, separacije, gubitak samopoštovanja i samopouzdanja, gubitak interesa u prijateljstvima, hobijima i aktivnostima u kojima je osoba ranije bila angažirana i zadovoljna
Promjene osobnosti: tuga, povlačenje, razdražljivost, tjeskobnost, izražen umor, neodlučnost, bezvoljnost i apatija, nagla euforija nakon dužeg razdoblja potištenosti, a kod muškaraca i povećana agresivnost
Dramatične promjene u ponašanju osobe, pogotovo poklanjanje ili uništavanje omiljenih stvari, opraštanje od bližnjih uživo ili na društvenim mrežama
Promjene hranidbenih navika kao i promjene u ritmu spavanja
Nisko samopoštovanje: osjećaj bezvrijednosti, sram, preplavljujuća krivnja, samoprezir i gađenje prema samom sebi
Beznađe u odnosu na budućnost: vjerovanje da stvari nikada neće biti bolje ili da se ništa nikada neće promijeniti, odnosno da oni ne mogu napraviti ništa pa da bude bolje, a kod djece i mladih i unutarnji konflikt između potrebe da slijede sebe i budu onakvi kakvima ih žele vidjeti roditelji ili bliža zajednica
Kada govorimo o prevenciji samoubojstva važno je znati da je to vrlo složen proces koji zahtijeva znanje i dugoročnu posvećenost, a ne sporadične, simbolične akcije i prigodne objave. Prevenciju samoubojstava treba raditi kroz tri segmenta, objašnjavaju psihologinje Zagrebačkog psihološkog društva – razvijanjem emocionalne inteligencije, posebno samosvijesti i samopoštovanja, a onda i suosjećanja i socijalnih vještina kroz formalno i neformalno obrazovanje (vrtiće, škole, udruge, javne medije). Zatim javnim destigmatiziranjem psihičkih boli i tegoba čime povećavamo sklonost ljudi da budu uz one koji promišljaju samoubojstvo i vjerojatnost da će se ljudi ranije obratiti za pomoć, prije nego li pomisle da je suicid rješenje. I na kraju razvijanjem mreže kriznih telefona i centara, poboljšanjem pristupa psihološkoj pomoći kroz redovno zdravstveno osiguranje i druge javno zdravstvene ustanove, što podrazumijeva i više stručnjaka psihijatara, psihologa, psihoterapeuta i savjetovatelja”.
“Ako dijete ili odrasla osoba izjavi da se želi ubiti ili da život više nema smisla, takve izjave uvijek treba ozbiljno shvatiti, to ne znači nužno da osoba već planira pokušaj samoubojstva, već nam govori da je u teškom stanju, da prolazi krizu, da postojeći načini suočavanja nisu više dovoljni za probleme s kojima se suočava sada. Takve rečenice nam sigurno govore da osoba pokraj nas treba bliskost druge osobe, podršku i suosjećanje”, naglašavaju u Zagrebačkom psihološkom društvu uz nekoliko ključnih savjeta.
Kada dijete ili odrasla osoba govori o smrti, ozljeđivanju sebe ili samoubojstvu:
Treba nas da ju slušamo – ohrabrimo osobu da razgovara s nama ili s nekom drugom osobom od povjerenja. Slušajmo kako se osjeća i pokažimo suosjećanje i svakako se suzdržimo od davanja savjeta ili pokušaja pronalaženja jednostavnih rješenja.
Treba iskrenost u kontaktu. – ako nas ponašanje ili riječi te osobe plaše, ako smo zabrinuti i ne znamo što napraviti, recimo to. Vjerojatno ćemo pomoći osobi da se osjeća manje usamljeno u svojoj muci. Vjerovanje da razgovorom o samoubojstvu sa osobom koja ga spominje, pogotovo djecom, potičemo na suicid je neutemeljeno. Razgovorom pokazujemo da smo tu i da ljude i njihove namjere shvaćamo ozbiljno i da su nam važni, da nam je stalo.
Treba podršku u traženju pomoći – jer često u svojoj beznadnosti nije u stanju potražiti i naći je sama, a profesionalna pomoć je nužna kada se radi o nečemu ozbiljnom kao što je suicid
Na ovakav dan bismo poručili ljudima kojima je teško da takva mjesta postoje u životu, da to nije sramota i da samoubojstvo nije najbolje rješenje, a svima nama ostalima da je važno biti osjetljiv na ljude iz svoje okoline i biti im blizu kad vidimo da im je teško, jer jedan takav razgovor može odvratit osobu od nakane i potaknuti je i na druga rješenja vlastite muke, ističu psihologinje Ivana Ćosić Pregrad, Jasenka Pregrad i Sena Puhovski.
Pritom važnu ulogu imaju i mediji, naime, njihova uloga u prevenciji može biti velika, pozitivna i učinkovita ako imaju na umu da su zastrašivanje i bombastičnost kontraproduktivni u prevenciji, a da, kad je specifično suicid u pitanju, znanost zna za tzv. Wertherov efekt, napominju: “Taj efekt opisuje pojavu u kojoj se javnim i medijskim detaljnim opisivanjem, romansiranjem i pojednostavljivanjem samoubojstva kao čina povećava broj samoubojstava. Naziv se temelji na povećanom broju sličnih ili jednakih samoubojstava nakon objavljivanja Geotheove priče ‘Patnje mladog Werthera’. Sličan efekt ustanovljen je nakon što su mediji dali veliku pažnju pojedinim slučajevima samoubojstva koji su uključivali detaljan opis, pokušavali doći do motiva i romansirali životnu priču i okolnosti”.
Zagrebačko psihološko društvo upućuje da istraživanja pokazuju kako odgovornim pisanjem o suicidu u medijima možemo smanjiti stigmu i povećati vjerojatnost da ljudi koji razmišljaju o samoubojstvu potraže pomoć, a važna stvar je edukacija svih nas, kao i novinara i novinarki koji o ovoj temi pišu.
“Važno je da o ovoj, kao i drugim ‘osjetljivim’ temama, javno progovaramo, ali na način da o suicidu pišemo kao o socio-psihološkoj pojavi, a ne o pojedinačnim slučajevima. Ako procjenjujemo da je izvještavanje o pojedinačnom slučaju iz nekih specifičnih razloga u interesu javnosti neophodno je da se pri tome vodimo sa dva pitanja: ‘Kako?’ pisati o suicidu i ‘Zašto?’ smo odlučili pisati o tome”, napominju.
“Odgovor na pitanje ‘Kako?’ jest da bi tekst trebao biti potkrijepljen činjenicama uz kompetentne stručnjake koji ih objašnjavaju na adekvatan način. Odgovor bi također trebao biti – uz empatiju, razumijevanje, i svijest o tome na koji način to što pišemo može utjecati na ljude. Odgovor na pitanje ‘Zašto?’ trebao bi biti zato što nam je stalo da učinimo nešto korisno i važno, ali i odgovorno za zajednicu u kojoj živimo. Ne zato što riječi ‘suicid djece i mladih’ dižu tiražu, zadovoljavaju znatiželju javnosti ili dovoljno preplaše ljude da bi pročitali članak”, zaključuju psihologinje Ivana Ćosić Pregrad, Jasenka Pregrad i Sena Puhovski.
S obzirom na sve rečeno i u želji da odgovorno postupamo, temeljem savjeta Zagrebačkog psihološkog društva, molimo vas, imajte na umu ove informacije ako razmišljate o suicidu ili znate nekoga koga tko se s njima bori i ne libite se potražiti pomoć:
U sklopu Klinike za psihijatriju Kliničkog bolničkog centra Zagreb djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida, u koji se može doći bez najave i uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefon 01 2376 470 od 0 do 24 sata. Postoji i Psihološki centar TESA, čiji je broj 01 4828 888 kao i Hrabri telefon koji možete nazvati na broj 116 111.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.
