Za većinu mladih u Hrvatskoj u zadnjih nekoliko godina posao i plaća nakon završenog školovanja postali su samo san. Je li problem u njima ili u lošim politikama i političarima i mjerama koje ne generiraju rast, nego iseljavanje i stvaraju poremećaje na tržištu rada, provjerili smo u inicijativi 'Vrijedim više'.
VEZANE VIJESTI
“Od mjere do barijere – mladi vrijede više”, prosvjed je koji je za vraćanje dostojanstva i perspektive mladima inicijativa “Vrijedim više” održala lani na Trgu svetog Marka s ključnim zahtjevom – ukidanje stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) i vraćanje pripravništva.
Gdje smo gotovo točno godinu dana kasnije, u Intervjuu za 5 otkrivaju Nikola Buković i Nediljka Buklijaš iz inicijative ‘Vrijedim više’, koju su pokrenuli Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), Mreža mladih Hrvatske (MMH) i Matica hrvatskih sindikata (MHS), a koja se zalaže za mijenjanje politika koje utječu na zapošljavanje i uvjete rada, s ciljem povratka dostojanstva i perspektive mladima.
Kako ocjenjujete razvoj i provedbu aktivne politike zapošljavanja u Republici Hrvatskoj – je li tu riječ o mjerama koje će zaista poboljšati poziciju mladih na tržištu rada i dovesti do stvarnog povećanja zaposlenosti uz primjerenu plaću za rad i radnička prava?
Ono na što smo i kroz inicijativu ‘Vrijedim više’ te godinama kroz naše organizacije upozoravali jest da je uvođenje Mjera aktivne politike zapošljavanja (APZ) trebalo usmjeriti na osobe koje su teže zapošljive i kojima je takva pomoć zaista potrebna. U praksi se događalo da su one, posebno uvođenjem stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, bile u velikoj mjeri usmjerene na visokoobrazovane i one koje bi se svakako zaposlili.
Iako su iscrpnom vanjskom evaluacijom u veljači 2016. Mjere ocijenjene kao neučinkovite te su dani prijedlozi za poboljšanje za sve Mjere APZ-a kao i preporuke, prilikom izmjena Mjera APZ-a u ožujku 2017. promjene koje su učinjene može se nazvati kozmetičkim promjenama i nikakav značajan pomak nije učinjen kao unaprijeđenje kvalitete Mjera.
A jesu li one dovele do poboljšanja pozicije mladih na tržištu rada, povećanja zaposlenosti i bolje plaće – naravno da ne. Istraživanje o učincima reforme stručnog osposobljavanja na tržište rada u Hrvatskoj koje je Ekonomski institut Zagreb (EIZ) neovisno napravio ove godine govori o značajnom padu plaća cijele promatrane skupine, dok se ne zapažaju nikakvi učinci na povećanje zaposlenosti ili smanjenje neaktivnosti. Također, prema istraživanju, poseban pad plaća vidljiv je kod žena i visokoobrazovanih osoba – istraživanje je potvrda onoga na što smo godinama upozoravali.
Nove Smjernice APZ-a prepoznale su određene probleme koji su se pojavile, no smatramo da je i dalje to premalo i prekrasno da bi se spriječilo ozbiljnu društvenu štetu na tržištu rada koju i dalje trpimo. Promjene su spore, a institucije koje bi trebale poticati korištenje nekih mjera, npr. mjere pripravništva, nažalost, i dalje nisu dovoljno učinkovite.
Promjene su, dakle, izborene, ali upitno je koliko ih prati praksa, pogotovo s obzirom na to da Vlada od SOR-a ne odustaje. Zašto i je li mladima SOR i dalje jedini ulaz u svijet rada?
Upravo akcijama i javnim pritiscima koje smo kroz inicijativu ‘Vrijedim više’ pokrenuli u svibnju 2017. te uvažavanjem naših komentara u javnom savjetovanju Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (SOR) stavljeno je u drugi plan i trebalo je prestati biti dominantna mjera aktivne politike zapošljavanja, a pripravništvo kao model ulaska na tržište rada, ponovno je vraćen u korištenje, naravno uz financijsku pomoć države.
Nažalost, prema podacima koje sada raspolažemo, u prvih osam mjeseci u mjeru stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa je bilo uključeno 3.271 osoba dok je pripravništvo koristilo tek 301 osoba. Od planiranih 6.634 osoba u pripravništvu za 2018. iskorišteno je tek pet posto. I sad – možda se najbolje vratiti na dio iz priopćenja inicijative iz siječnja – “Također, postoji bojazan da će nastavak korištenja SOR-a produžiti proces reorijentiranja poslodavaca na korištenje pripravništva što bi moglo imati negativne posljedice na dinamiku otvaranja novih radnih mjesta”.
Ovakav ishod je stoga posve očekivan jer je teško očekivati da će se većina poslodavaca odlučivati za pripravništvo pored SOR-a sve dok se dostupna sredstva iz europskih fondova za tu mjeru ne potroše. Nažalost, iskustvo pokazuje da je to Vladi, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava te HZZ-u puno važnije nego da (mladi) korisnici dobiju prikladnu i kvalitetnu potporu – odmah.
Podsjetimo, koja je razlika između pripravništva i SOR-a i zašto je nedavno reagirala i pučka pravobraniteljica?
Osnovna razlika između SOR-a i pripravništva je da osoba na SOR-u ima više-manje sve obveze i odgovornosti kao njezine kolege i kolegice u radnom odnosu, međutim ona ne prima plaću već novčanu pomoć (od HZZ-a), a na nju ili njega se ne odnose prava iz radnog zakonodavstva i kolektivnih ugovora – pa čak ni ona najosnovnija kao što je pravo na plaćeno bolovanje. Osoba na SOR-u nema pravo na plaćeno bolovanje čak i kada je ono uzrokovano ozljedom na radu. U slučaju trudnoće, primjerice, žena neće imati pravo na naknadu za vrijeme čuvanja trudnoće.
Problem je što je zbog ekspanzije korištenja mjere SOR u potpunosti zamijenio model pripravništva kao regularni oblik ulaska mladih na tržište rada. Pripravništvo znači sklapanje ugovora o radu i zasnivanje radnih odnosa, pripravnik ima sva prava osim što prima nešto manju plaću – 70 posto plaće za radno mjesto na kojem radi što poslodavcu kompenzira vrijeme i sredstva potrebna za uvođenje mlade osobe u posao. Važno je napomenuti da su prije poslodavci pripravnika uzimali da bi ga nakon završetka pripravništva i zadržali što znači da ga nisu gledali kao na privremenu i zamjenjivu radnu snagu, nego kao radnika u kojega im se isplati ulagati. U slučaju SOR-a samo svaki šesti korisnik SOR-a je nastavio raditi na radnom mjestu gdje se zapošljavao.
Reagiranja pučke pravobraniteljice vezano je za izmjene i nove Smjernice za razvoj i provedbu APZ-a od siječnja 2018. gdje su se vezali za dvije mjere: ‘Potpora za zapošljavanje i stjecanje prvog radnog iskustva/pripravništvo’ i ‘Osposobljavanje za stjecanje odgovarajućeg iskustva 30+’. One su u odnosu prema korisnicima iz javnog sektora usmjerene isključivo na zanimanja vezana uz socijalnu skrb, obrazovanje i zdravstvo pri čemu je pučka pravobraniteljica upozorila kako je takvo arbitrarno određivanje korisničkih skupina u suprotnosti s principom jednakog pristupa javnim uslugama, istovremeno propitujući ovlast Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ) da na takav način sužava korisničke skupine. Sve je to dio šire priče o upravljanju mjerama aktivne politike zapošljavanja koja se odvija nedovoljno participativno i transparentno, bez pravog dijaloga sa socijalnim partnerima i stručnjacima, a to rezultira ovakvim problemima i nelogičnostima.
Svaka druga zaposlena osoba u Hrvatskoj mlađa od 29 godina nema stalan posao – nije ni u drugim zemljama situacija mnogo bolje, ali zar sada samo privremenost stalna jest?
Mi se očito naivno nadamo da bi oko ovog pitanja u ovom trenutku u Hrvatskoj trebalo biti najlakše izgraditi kosenzus. Od izmjene zakona 2014. godine čak 92 posto novosklopljenih ugovora o radu u Hrvatskoj sklopljeno je na određeno vrijeme. Uz to, plaće koje nisu konkurentne razvijenim članicama Europske unije te otvoreno tržište rada predstavljaju ‘savršen recept’ za nekoliko desetljeća ekonomske, društvene i demografske stagnacije ili gorem slučaju, nazadovanja. Umjesto ozbiljnog promišljanja kako se na europskom tržištu izboriti za najvažniji razvojni potencijal ovog društva – mlade radnike i mlade radnice; vidimo da Vlada i dalje ide u posve drugom smjeru, prebacujući teret trenutnih problema održivosti mirovinskog sustava upravo na buduće generacije. Vrijeme preostalo za ozbiljan zaokret nam munjevito curi.
U skladu s onom da na mladima svijet ostaje, mladi su oni koji bi mogli i trebali mijenjati Hrvatsku, između ostalog i svojim radom, no oni, premda ne samo oni, u ovoj zemlji kao da su u svojevrsnoj klopci, upozorit će mnogi. Ima li izlaza, a da nije s nekog od kolodvora, zračnih ili morskih luka?
Kao što je povijest toliko puta dokazala, jedino borbom se možemo izboriti za bolja prava jer se ona nikad ne dobivaju na pladnju. Kao što su mladi koji su sudjelovali u istraživanju Instituta za društvena istraživanja naveli – Hrvatskoj je potreban radikalan zaokret. I to jedino vjerujemo, u korijenitu društvenu promjenu.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter |Facebook | Instagram.
