Oni ne mogu osigurati osnovne životne potrebe, izloženi su gladi, narušena zdravlja, bez krova nad glavom, bez posla, na margini društva koje najčešće smatra da su sami krivi zbog toga kako im je - oni su beskućnici i beskućnice, a među prvima koji im već 18 godina pružaju ruku pomoći i suradnje splitska je udruga MoSt.
VEZANE VIJESTI
Beskućništvo je s obzirom na težinu i složenost jedan od najvažnijih društvenih problema, no često je marginaliziran, a iz tog začaranog kruga teško je izići upravo bez sustavne podrške i zainteresiranosti društva, odnosno politike i struke. Među rijetkima koji se bave ovim problemom (a i među prvima koji su ga prepoznali) je udruga iz Splita, koja je ovih dana napunila 18 godina – MoSt, čiji je dopredsjednik Drago Dado Lelas gost Intervjua za 5.
Zasigurno nije bilo jednostavno otvarati priče o beskućništvu, siromaštvu, ljudima bez adrese i onima koji su potpuno isključeni i preživljavaju na margini, a često ih se smatra i individualnim, a ne društvenim problemom. No iza MoSt-a je 18 godina skrbi i brige o beskućnicima i beskućnicama u Splitu. Kako je udruga nastala i kako biste saželi izazove i postignuća u tom razdoblju, ali i kakvi su planovi?
U pravu ste, nije bilo nimalo lako, posebno na početku, 2000. godine kada smo uz Osijek i Zagreb krenuli s otvaranjem Prenoćišta, ali i provođenjem Programa skrbi i brige za beskućnice i beskućnike. Udruga MoSt je započela s radom 1998. godine i to Programima za mlade, volontere i mlade s poteškoćama u ponašanju – to je bio naš razlog okupljanja.
Priča o beskućnicima se dogodila kasnije, kada je Grad Split tražio dovoljno ‘ludu’ udrugu koja će to voditi. I tako smo mi 1. listopada 2000. krenuli u tu avanturu. Kroz ovo razdoblje ostvarili smo gotovo sve planirane ciljeve i kontinuirano provodimo sve naše programe: Briga i skrb za beskućnice i beskućnike, Centar podrške za dijecu i mlade s problemima u ponašanju, Program promocije i razvoja volonterskog rada mladih i Program Centra znanja za društveno uključivanje i smanjenje siromaštva.
Je li javnost dovoljno senzibilizirana i svjesna da svatko od nas može postati beskućnik ili beskućnica?
Javnost još uvijek nije dovoljno senzibilizirane za problematiku beskućništva iako su vidljive velike promjene. Na samom početku rijetko tko bi dolazio u naš prostor – što iz straha, što zbog nedovoljne senzibiliziranosti za tu problematiku. Danas, svakodnevno zaprimamo donacije naših sugrađana, u posjete nam dolaze predškolske i školske obrazovne institucije, imamo velik broj volontera, suradnika i pomagača.
Također, već šestu godinu građani, organizacije i ustanove svaku večer kuhaju večeru za naše korisnike – O LA LA večere za beskućnike i kroz to je uključeno više tisuća građana. U našoj tradicionalnoj akciji A DI SI TI!? koja se održava svake godine u prosincu uključimo više od 700 volontera, više od 50 različitih škola, udruga, klubova, stranaka, poduzetnika i institucija što je na početku bilo nezamislivo.
Strašno je sjetiti se da su se kada ste konačno iz malog, derutnog prostora trebali prijeći u novi, stanari okolnih zgrada bunili tvrdeći da će im prihvatilište za beskućnike umanjiti vrijednost nekretnina.
Da, imali smo probleme prilikom preseljenja, ali smo uz pomoć medija i direktnog kontakta sa stanarima približili im problematiku. Oni su nas prihvatili tako da sada zajednički surađujemo, organiziramo akcije čišćenja okoliša i jedan dio njih danas su naši donatori i pomagači.
Što biste izdvojili kao najvažniju promjenu koju vidite kada je riječ o beskućništvu, kako u Splitu, tako i u ostatku Hrvatske s obzirom na to da surađujete i s drugim udrugama?
S kolegama iz cijele Hrvatske formirali smo Hrvatsku mrežu za beskućnike i naši najveći zajednički uspjesi su priznavanje beskućništva kao socijalnog statusa, naime, sve do 2010. beskućnici nisu bili priznati, niti su imali prava iz Zakona o socijalnoj skrbi; izrada Pravilnika o minimalnim tehničkim uvjetima za pružanje socijalnih usluga gdje su utvrđeni oblici rada s beskućnicima te financiranje i napokon smo dobili mogućnost legalnog rada i licenciranja naše usluge.
Također je u i Zakon o boravištu gdje su naši beskućnici ostvarili mogućnost prijave boravišta ili prebivališta te mogućnost izrade osobne dokumentacije što je bilo izuzetno važno, zatim uvrštavanje kategorije beskućnika pri Mjerama za zapošljavanje HZZ-a, a i sve je bolja i bolja suradnja s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koje je omogućilo podršku i financiranje dodatnih usluga za beskućnice i beskućnike.
Ima li Hrvatska strategiju za ljude bez krova nad glavom i sustav podrške, ali i što je s prevencijom? Jer rizici su danas sve veći, pogotovo kad imamo na umu da je posao, odnosno zapošljavanje ključna karika u oba slučaja.
Nažalost, još uvijek ne postoji Strategija borbe protiv beskućništva, ali naši zajednički planovi upravo su na tom tragu i pripremamo jedan projektni prijedlog koji za cilj ima upravo izradu strategije. U narednom razdoblju osnovni nam je cilj raditi na prevenciji beskućništva, ali tu nam je potrebna suradnja svih sektora.
Od izrada nacionalnih i lokalnih stambenih politika, promjena Zakona o ovrhama, omogućavanje legalnog podstanarstva, proširenje socijalnih usluga, bolje usluge za osobe koje izlaze iz alternativne skrbi, pravosudnih i zdravstvenih institucija, veći broj udomitelja i domova za starije i čitav niz drugih stvari koje direktno ili indirektno preveniraju beskućništvo.
U srijedu, 10. listopada ove godine obilježavamo Svjetski dan beskućnika. Sve kolege iz cijele Hrvatske okupit će se ove godine u Šibeniku na Nacionalnom susretu o beskućništvu, naime, svake godine susret organiziramo u drugom gradu, a dan ranije uputit ĆEMO otvoreno pismo svim medijima u kojemu ćemo istaknuti najvažnije probleme na području beskućništva u Republici Hrvatskoj.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
