Beskućništvo je rastući socijalni problem u Hrvatskoj, no još uvijek u pojedinim velikim gradovima i središtima županije ne postoje nikakve usluge i programi za beskućnike iako im je to zakonska obveza, upozorava Hrvatska mreža za beskućnike povodom Svjetskog dana beskućnika koji se obilježava 10. listopada diljem svijeta.
VEZANE VIJESTI
Do beskućništva dovodi niz različitih životnih okolnosti i problema i ne postoji jedinstvena definicija beskućništva, no kao što smo već pisali – s obzirom na njegovu težinu i složenost, riječ je o jednom od najvažnijih društvenih, ali često marginaliziranih, problema. O broju beskućnika i beskućnica u Hrvatskoj i njezinim pojedinim dijelovima postoje vrlo oskudni podaci – oni kojima raspolažu prenoćišta i prihvatilišta, a procjene se kreću od 1.000 do 10.000 ljudi ovisno o definiranju pojma ‘beskućnik’, odnosno beskućnica.
Prema procjeni Hrvatske mreže za beskućnike u Republici Hrvatskoj živi oko 2.000 apsolutnih beskućnika i beskućnica – osoba koji nemaju ‘krov nad glavom’ (nemaju tzv. fizički zaklon) te spavaju na otvorenom, u vozilima, napuštenim zgradama ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje te više od 10.000 relativnih beskućnika – osoba koje imaju ‘krov nad glavom’ (fizički zaklon), ali im nisu osigurani osnovni standardi zdravlja i sigurnosti: adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi i sanitarnom čvoru, osobna sigurnost i pravo vlasništva.
Naime, na području Hrvatske još uvijek u pojedinim velikim gradovima i središtima županije ne postoje nikakve usluge i programi za beskućnike iako im je to zakonska obveza. U posljednje dvije godine, Hrvatska mreža za beskućnike i njezine članice posebnu pažnju posvećuju beskućnicima koji nisu obuhvaćeni smještajem, tzv. skrivenim beskućnicima, razvojem novih i beskućnicima prilagođenih usluga, koje se pruža kroz dnevne, poludnevne boravke i terenske usluge.
Najveći broj skrivenih beskućnika je u Zagrebu, u koji dolaze iz drugih područja Hrvatske zbog razvijenijih socijalnih usluga za najpotrebitije – socijalne samoposluge i pučke kuhinje, u potrazi za poslom, no vidljivo je povećanje i u drugim većim gradovima, poput Splita i Rijeke.
Zbog rastuće potrebe u Gradu Zagrebu, Mreža je osnovala Centar za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva i stambenu zajednicu za beskućnike te prenoćišta u Splitu, Karlovcu, Puli i Kaštelima, kao i dnevne i poludnevne boravke u kojima se beskućnicima koji nisu obuhvaćeni smještajem pruža pomoć i podrška s ciljem integracije i socijalnog uključivanja, a te se programe financira uz podršku Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Međutim, posljednje vrijeme primjetan je i sve veći broj starijih, radno nesposobnih osoba, osoba sa psihičkim i intelektualnim poteškoćama kojima prihvatilišta i prenoćišta ne mogu osigurati adekvatnu skrb.
Ove godine Mreža stoga posebno ističe važnost i potrebu prevencije beskućništva i razvoja preventivnih programa za koje je potrebna pomoć, suradnja i razumijevanje donositelja odluka na svim razinama.
”Bolja zakonska rješenja, stambene strategije na svim razinama, razvoj novih, prilagođenih i preventivnih socijalnih usluga za beskućnike, osiguranje smještaja u socijalnim i zdravstvenim ustanovama osobama kojima prihvatilišta i prenoćišta ne mogu pružiti odgovarajuću skrb, razvijanje modela ‘housing first’ te donošenje strategija prevencije beskućništva i borbe protiv beskućništva samo su neki od ciljeva Hrvatske mreže za beskućnike u narednom razdoblju, koji mogu doprinijeti zaustavljanju rasta beskućništva“, istaknuo je predsjednik Mreže Drago Lelas, inače i dopredsjednik splitske udruge MoSt, jedne od prvih u Hrvatskoj koja je prepoznala problem beskućnika i već im 18 godina pruža ruku pomoći i suradnje.
Upravo je MoSt s kolegama iz cijele Hrvatske formirao Hrvatsku mrežu za beskućnike, koja je zajedničkim naporima postignula važne uspjehe od kojih je Lelas za N1 istaknuo ”priznavanje beskućništva kao socijalnog statusa, naime, sve do 2010. beskućnici nisu bili priznati, niti su imali prava iz Zakona o socijalnoj skrbi; izrada Pravilnika o minimalnim tehničkim uvjetima za pružanje socijalnih usluga gdje su utvrđeni oblici rada s beskućnicima te financiranje i napokon smo dobili mogućnost legalnog rada i licenciranja naše usluge.
Također je u i Zakon o boravištu gdje su naši beskućnici ostvarili mogućnost prijave boravišta ili prebivališta te mogućnost izrade osobne dokumentacije što je bilo izuzetno važno, zatim uvrštavanje kategorije beskućnika pri Mjerama za zapošljavanje HZZ-a, a i sve je bolja i bolja suradnja s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koje je omogućilo podršku i financiranje dodatnih usluga za beskućnice i beskućnike”.
Nažalost, Hrvatska još uvijek nema Strategiju borbe protiv beskućništva i unatoč vidljivim velikim promjenama javnost još uvijek nije dovoljno senzibilizirana za problematiku beskućništva iako čak petina stanovnika Hrvatske živi u riziku od siromaštva, pri čemu je ono višestruko prisutnije u ruralnim područjima. Socijalne naknade nisu dovoljne pa ne omogućuju zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, a posebno su u toj situaciji ranjive starije osobe, koje i dalje žive u iznimno teškim uvjetima, a ni sustav ovrhe još nije učinkovit ni pravedan pa i dalje generira dodatne dugove ovršenicima, a otežava namirenje vjerovnika, upozorila je pučka pravobraniteljica Lora Vidović u Izvješću za 2017. godinu.
Kad je u pitanju Hrvatska, nažalost nema pozitivnih promjena u odnosu na godinu ranije, ističe Vidović povodom današnjeg Svjetskog dana beskućnika.
Premda iza svake brojke stoji osobna, ali i šira životna priča, ipak je važno osvrnuti se i na ove podatke. U Hrvatskoj djeluje ukupno 16 prihvatilišta i prenoćišta za beskućnike te jedan dnevni boravak, i to u Dubrovniku, Karlovcu, Kaštelima, Osijeku, Puli, Rijeci, Splitu, Šibeniku, Varaždinu, Zadru, Zagrebu i Sesvetskom Kraljevcu sa smještajnim kapacitetima za 470 korisnika – što je jedno prihvatilište više u odnosu na 2016., a njihovi osnivači su gradovi, udruge, humanitarne i vjerske organizacije. Pravobraniteljica pritom također upozorava da neovisno o zakonskoj obvezi velikih gradova i gradova sjedišta u županiji da ustroje prihvatilišta, odnosno prenoćišta za beskućnike, mnogi to ne čine pa su i dalje značajni dionici u zbrinjavanju beskućnika udruge te humanitarne i vjerske organizacije, koje skrb o beskućnicima dopunjuju prehranom u pučkim kuhinjama.
U prihvatilištima i prenoćištima je tijekom 2016. bilo smješteno 465 beskućnika, 388 muškaraca i 77 žena, a uz Zagreb, najviše ih je bilo u Splitu, Rijeci, Puli, Karlovcu, Osijeku, Varaždinu, Sisku, Zadru, Šibeniku te Vinkovcima, a šest su strani državljani. Uzroci beskućništva najčešće su neriješeno stanovanje nakon izlaska iz ustanova socijalne skrbi, penalnih ustanova i sličnih, zatim neriješeni imovinsko-pravni odnosi i deložacije.
Dob beskućnika kreće se u rasponu od 15 do 89 godina, a oko 50 posto ih je u dobi od 50 do 64 godine. Prema vrsti usluge, 166 je smještenih u prihvatilište, 123 u prenoćište, a 65 je korisnika poludnevnog boravka; 214 beskućnika ostvaruje zajamčenu minimalnu naknadu, 142 su ostvarili jednokratne naknade; a 260 su korisnici pučkih kuhinja; samo pet ih je zaposleno, a 22 je u mirovini. Među nezaposlenim beskućnicima su 162 radno nesposobna, dok ih je 276 radno sposobnih, zbog čega bi trebalo osmisliti bolje programe i specifične mjere koje bi im olakšale pristup tržištu rada, posebno mladim beskućnicima koji su izišli iz alternativne skrbi.
Pravobraniteljica, između ostalog, napominje da se ”skrb o beskućnicima ne bi trebala bazirati na smještaju u institucije, već bi trebalo više raditi na njihovoj integraciji i socijalnom uključivanju u lokalnu zajednicu te na prevenciji beskućništva, posebno kroz socijalno stanovanje ili povoljni najam javnih stanova, a mladim beskućnicima bi trebalo osigurati stambene zajednice u kojima bi imali podršku u socijalnoj integraciji, posebno pri uključivanju u tržište rada”.
Prema podacima pružatelja usluge smještaja, još uvijek velik broj beskućnika je na privremenom smještaju preko godinu dana, najčešće jer im Centar za socijalnu skrb ne može osigurati adekvatan stalni smještaj, a ponuđeni smještaj odbijaju jer je daleko od sredine u kojoj je žive, ili ne žele u udomiteljske obitelji u ruralnim sredinama. Primjerice, u jednom prihvatilištu smješten je beskućnik s kroničnom opstruktivnom plućnom bolesti koji koristi aparat za kisik 9 do 12 sati dnevno, živi u sobi s još sedmero korisnika i čeka smještaj u udomiteljsku obitelji već šest mjeseci.
Neujednačena je praksa prijave prebivališta na adresu Centra za socijalnu skrb što beskućnicima otežava ostvarivanje socijalnih prava, a posebno zdravstvene zaštite. Još su veće poteškoće ako beskućnik nije nikada imao prijavljeno prebivalište na području Centra ili je bez državljanstva i osobnih isprava. Primjerice, pravobraniteljica je zaprimila pritužbu prema kojoj su dva Centra međusobno prebacivala nadležnost za prijavu prebivališta beskućnika, iako se on odlučio prijaviti tamo gdje je u posljednje vrijeme češće živio, a ne u mjestu gdje je imao zadnje prijavljeno prebivalište. Centri su ga upućivali iz jednog mjesta u drugo, pri čemu je više puta prekršajno kažnjen zbog skitnje jer je spavao na javnom mjestu, iako nije imao izbora jer ga niti jedan Centar nije smjestio ili uputio u prihvatilište.
”To je neprihvatljivo pa bi novim Zakonom o socijalnoj skrbi trebalo jasnije i izrijekom propisati prava beskućnika, posebice dok ne pribave osobnu i zdravstvenu iskaznicu”, smatra pravobraniteljica Vidović, koja upozorava i da pružatelji usluga smještaja navode da im zdravstvene ustanove dostavljaju račune za bolničko liječenje beskućnika koji su prijavljeni na njihovoj adresi, u iznosu i višem 18.000 kuna: ”S obzirom na to da su beskućnici uglavnom hrvatski državljani bez prihoda, trebala bi im biti zajamčena besplatna zdravstvena zaštita unatoč neprijavljenom prebivalištu, sve dok im traje status beskućnika, a ne privremeno, na dva ili šest mjeseci, a umirućim beskućnicima žurno treba osigurati primjernu palijativnu skrb jer prihvatilišta i/li prenoćišta nemaju za to odgovarajuće uvjete”.
U resornom Ministarstvu sukladno preporukama pravobraniteljice u narednom razdoblju planiraju izraditi Nacionalnu strategiju o beskućništvu i Protokol o postupanju s beskućnicima, ali konkretnog roka niti detaljnijih informacija zasad nema. Među preporukama pučke pravobraniteljice je i ona da Ministarstvo poljoprivrede u suradnji s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku izmijeni i dopuni Pravilnik o uvjetima, kriterijima i načinima doniranja hrane i hrane za životinje, kojima bi se potaknulo doniranje hrane te uspostavilo jedinstvenu bazu donatora i jedinstvenu bazu primatelja pomoći.
Ono što je jasno jest da je zapošljavanje ključna karika u izlasku iz beskućništva, ali na sustavnoj razini – socijalne skrbi, zdravstva, rada i mirovinskog sustava taj problem nije riješen – u Hrvatskoj, naime, ne postoje aktivne mjere zapošljavanja beskućnika i beskućnica, kao ni vrlo jasna stambena politika usmjerena ciljano prema beskućništvu kao što postoji u mnogim europskim zemljama – ”housing first”. Riječ je o modelu koji beskućnicima omogućuje samostalno stanovanje sa sigurnošću stalnog najma, a stanovanje se onda kombinira s pružanjem psihosocijalne podrške, liječenja ili pružanjem drugih usluga koje su im potrebne.
U društvu se još uvijek najčešće smatra da su si beskućnici i beskućnice sami krivi za to što su beskućnici, no struka razlikuje objektivnu i subjektivnu odgovornost za beskućništvo, a u najvećem broju su strukturalni uzroci, odnosno objektivne okolnosti, ti koji su doveli ljude u status beskućnika, pri čemu su se kao glavni uzroci beskućništva pokazali problemi nezaposlenosti i financijske prirode. Stoga ne čudi da kao ključnu kariku za izlazak iz siromaštva beskućnici i beskućnice vide prije svega pomoć i podršku države i društva u rješavanju problema stambenog pitanja te pronalaska posla što je pokazalo i prvo sveobuhvatno istraživanje o beskućništvu u Hrvatskoj, koje je proveo Studijski centar socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu na projektu “ReStart – podrška beskućnicima za ulazak na tržište rada”.
Ono što se pokazalo rizičnim faktorom jest nesigurnost stanovanja s obzirom na to da je najviše njih živjelo u podstanarstvu, a u kombinaciji s razvodom braka, narušenim zdravljem i gubitkom posla dogodio se pad u beskućništvo. Cjelokupno istraživanje, u kojem su prikazani rezultati i preporuke, objavljeno je u okviru istog projekta 2016. godine u publikaciji “Slika podrške beskućnicima u Hrvatskoj”, koju potpisuju voditeljica istraživačkog tima koordinatorica Olja Družić Ljubotina te članice timaMarijana Kletečki Radović i Jelena Ogresta s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Jedno od rješenja je poticanje socijalnog poduzetništva i osnivanja socijalnih zadruga, a s obzirom na to da se u razgovoru s najvećim brojem beskućnika pokazalo da im je velik problem isključenost iz društva i nedostatak podrške, nužno je osigurati na sustavnoj razini sveobuhvatnu psihosocijalnu podršku i pomoć beskućnicima, kojima je potreban osjećaj da postoji dovoljna zainteresiranost i usmjerenost društva na teškoće s kojima se suočavaju.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
