Izvanredna profesorica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i stručnjakinja za geopolitiku dr.sc. Marta Zorko u intervjuu za N1 govorila je o aspektima izbjegličke i migrantske krize te utjecaju koji je imala na Hrvatsku i Europsku uniju.

Jedna od tema knjige Marte Zorko “Geopolitika i teritorijalnost”, koja je upravo izdana, su globalne migracije. S njom smo razgovarali o migrantskoj krizi 2015., izbjeglicama na granicama Hratske te razjedinjenosti Europske unije po pitanju rješavanja ovog problema. Zorko je za N1 pobrojala razne narative vezane uz izbjeglice i migrante te govorila o budućnosti gdje će, kako stvari stoje, migracija biti sve više.

Migrantska kriza traje od 2015. Migranti su počeli dolaziti par godina ranije,  2015. su počeli dolaziti masovno ljudi iz Sirije, ali kakav je sad sastav ljudi koji dolaze na granice?

Nakon tog prvog vala ljudi iz Sirije, a i dalje u jeku velike migrantske krize 2015./2016., pojavio se val osoba koje je bilo teško identificirati jer su dolazili bez dokumenata. Počela se stvarati drugačija slika o osobama koje su dolazile s područja Bliskog istoka, prvenstveno iz Afganistana i Pakistana. Nemojmo zaboraviti da su i ti dijelovi svijeta dugoročno zaraćene i konfliktne zone. Prvi narativ koji se tada javlja je grubo razlikovanje između pojma izbjeglica i migrant. Osobe iz Sirije se nazivalo izbjeglicama i pozivalo se na ljudska prava, dobrotu, poistovjećivalo se s izbjeglicama za vrijeme rata na ovim prostorima. Kada se ta slika ljudi koji dolaze malo promijenila, stvarao se diskurs različitosti migranata i izbjeglica. Izbjeglice migriraju radi spasa vlastitog života i tendencija je da se, nakon što ratni sukob završi, vrate. Riječ migrant, iako to nije točno, ima ekonomski predznak. Javljala se vrlo negativna percepcija onoga što bi ti ljudi mogli napraviti za ekonomsku sliku zemalja u koje dolaze. S tim u vezi su se 2015/2016. javila dva ekonomski orijentirana narativa koja su se prvo javila u Mađarskoj, a kasnije su se proširila na ostale zemlje EU. U jednom se tvrdilo da će migranti doći i uzeti radna mjesta, a u drugom ekonomsko-socijalnom se tvrdilo da će ti ljudi doći, živjeti od socijalne pomoći i da ćemo svi to plaćati. Te dvije priče su izgradile percepciju migrantske krize i povukle priče o tome jesu li to stvarno ratna područja, jesu li ugroženi ili koriste priliku da “preplave Europu”, “preuzmu primat u Europi” itd…

Osim ekonomskih i ekonomsko-socijalnih narativa, pojavili su se i sigurnosni čime je započela sekuritizacija pitanja migracija. Spekuliralo se o teroristima i terorističkim napadima, tvrdilo se da se ne zna tko ulazi u Europu. Dogodio se teroristički napad u Parizu, koji se iskoristio za potvrdu tih tvrdnji. Druga perspektiva se veže uz kriminal, pitanja pljački, napada, silovanja i svega što se pojavilo u javnosti, medijima, javnom prostoru i svakodnevnim razgovorima.

Do danas se nije puno promijenilo. I dalje imamo dvije suprotstavljene priče, u Hrvatskoj pogotovo. Jednu možemo nazvati “Refugees welcome”, koja u sebi sadrži humanistički pristup sadržan u volji za prihvatom, dobrodošlici i zaštiti ljudskih prava. Druga je migratorne procese povezivala s pitanjem nacionalne sigurnosti i pozivala na zaštitu granica kao zadnjeg bedema za pokušaj sprječavanja kretanja ljudi. Kada govorimo danas o ta dva suprotstavljena narativa, oni su postali puno specifičniji, detaljniji i međusobno optužujući. S jedne strane iz diskursa humanog pristupa optužuje se policiju za brutalnost, dok se s druge strane iz sigurnosnog diskursa optužuje migrante za kriminalne radnje (ilegalni prelasci granica, pljačke i razbojstva). Ono što je ovdje važno je zaključiti da osim što su priče i dalje suprotstavljene, trenutno su obje uokvirene sigurnosnim temama. Došlo je do puno užeg načina percipiranja o tome što se događa u našoj javnosti i medijima, ali prvenstveno na društvenim mrežama. To nije čudno. Ono što je problematično je da će se ovako sekuritizirana tema jako teško u javim raspravama vratiti u konstruktivniji i širi društveno-socijalni okvir.

Kriza 2015. je bila puno masovnija, bila je dio puno šire priče, nije samo Hrvatska bila uključena. Možemo napraviti razlikovanje ishodišnih zemalja, koje su uglavnom one sa zaraćenih prostora, taj trend je nastavljen ali u manjoj mjeri. Imamo Tursku u kojoj se nalaze izbjeglički kampovi, koju treba zasebno gledati, gdje bi u geopolitičkom smislu trebalo promišljati koliko li je Turska ojačala svoju poziciju. Mogućnost kontrole budućih tokova migracija ostavlja mnogo prostora za pregovaranja i pozicioniranje u okvirima moći. Imamo članice EU, prvenstveno govorim o Grčkoj i Hrvatskoj, nešto manje Mađarskoj (samo u prvoj fazi), kao ulaznim točkama. Imamo i neintegrirani dio Europe u kojem su od završetka krize ostali zarobljeni migranti. Nalaze se na teritoriju Makedonije, Srbije i BiH te pokušavaju prijeći granicu ilegalno, kako bi došli na svoju destinaciju. To je jedna široka šarena slika koja otežava mogućnosti istovjetnih mehanizama djelovanja.

U Hrvatskoj se priča da bi migranti htjeli ostati, ali brojke to ne govore. Svi podaci prije, za vrijeme i nakon krize, govore da Hrvatska nije destinacijska zemlja niti da ljudi tu žele ostati. Mi smo 2015./2016. bili tranzitna zemlja i taj tranzit je bio strogo kontroliran. U tom smislu je, barem po hvaljenju političke elite, to dobro prošlo. Cilj je bio prevesti migrante od točke A do točke B, samo da se o tome previše ne priča i da se oni ne vide previše u javnosti. To nije nužno bio najbolji način, bio je najbolji za političke elite i za taj trenutak, ali nije se iskoristila mogućnost za otvaranje šire rasprave o demografskoj slici Republike Hrvatske, o potencijalnim pozitivnim efektima koje bi mogli imati u slučaju većeg broja tražitelja azila. Nisu se otvorila pitanja integracije i potencijalnog rješavanja problema. Tada se na to pitanje gledalo kao na krizu. Tu dolazimo do fenomena sekuratizacije – kada određeni fenomen dobije sigurnosnu dimenziju odnosno ga se predstavi i shvati kao sigurnosno pitanje. Priča o migracijama kao sigurnosnom problemu povlači za sobom rješavanje tog problema uz pomoć sigurnosnog aparata: policije i vojske.

Kod nas je od samog početka naglasak na sigurnosnim aspektima migracija, dok je u destinacijskim zemljama već 2015. započela rasprava i briga oko društvene integracije i ekonomskih pitanja, (ne)umiranja multikulturalizma, getoizacije izbjeglica. Mi smo se za to vrijeme bavili graničnim pitanjima, pod tim mislim na „graničare“ iz starih vremena, Hrvatske kao predziđa Europe. Mi smo ponovno u toj poziciji. Trenutno je posao policije RH pokazati da je u stanju štititi buduću schengensku granicu. Imamo prešutno odobravanje akcija na hrvatskim granicama, a s druge strane to je Hrvatskoj jedan od preduvjeta da dokaže da može čuvati tu granicu. Ne odobravam nasilje ni u kojem obliku, ali to je iznimno problematična situacija jer policija ima posao pokazati da je Hrvatska spremna za Schengen i pokazati kako su granice apsolutno nepropusne za bilo kakve ilegalne aktivnosti, dok, s druge strane migranti imaju za cilj prijeći granicu na sve moguće načine koje mogu smisliti često boreći se za vlastiti život.

Je li do promjene narativa kod nas došlo nakon promjene vlasti. Koliko to ima veze s činjenicom da su na vlasti HDZ ili SDP ili je to posljedica nepostojanja konsenzusa oko izbjeglica u EU?

Apsolutno ovo drugo. Europska unija je pokazala, ne samo u migrantskoj krizi, razinu razjedinjenosti oko pitanja solidarnosti, pitanja da li se pritisak na granicu neke zemlje članice EU tiče drugih zemalja ili ne. Nadalje, ovi narativi o kojima pričamo, ne samo u Hrvatskoj, dio su populističkih pokušaja prikupljanja političkih bodova, ne toliko vezani isključivo uz političke opcije.

To djeluje? Djelovalo je u Mađarskoj, Njemačkoj s AFD-om?

Dvoje mojih kolega iz Mađarske (Norbert Paap i Viktor Glied) radili su istraživanje o tome. Mađarska je imala službenu kampanju za vrijeme krize s velikim plakatima na mađarskom gdje se upozoravalo – Kada dođete u Mađarsku, morat ćete poštivati naše zakone, na plakatima su bili citati svetaca. To je bilo usmjereno prema Mađarima, ne prema izbjeglicama ako radi ničega drugog onda zbog toga jer su bili na mađarskom jeziku. Nakon toga je bila kampanja “Jeste li znali?” uoči referenduma o kvotama za izbjeglice. Tada su upozoravali da iza napada u Parizu stoje migranti itd. Posljedica tih kampanja je bila da se Mađarska zatvorila. Na izborima je rastao broj glasova i smanjen je priljev migranata, ne samo vezano uz migrantsku rutu, nego su ulazne migracije općenito pale za pet posto. Zatvorili su se kao društvo. Digli su žicu na granici prema drugoj članici EU. To su paradoksi vezani uz EU i stavove članica po pitanju migracija.

Pred nama su sada europski izbori. Hoće li populisti nastaviti jahati na tom valu izbjeglica ili će dvije najveće grupacije, Pučani i Socijaldemokrati, reći – dosta je? Koje su opcije, hoće li doći do totalnog zatvaranja i hoćemo li imati “tvrđavu Europu”?

Mislim da je totalno zatvaranje ili priča o “tvrđavi Europi” nemoguća. Doba koje dolazi je doba ogromnih migratornih kretanja. Pustimo iregularne migracije zbog stanja u Siriji i na Bliskom Istoku općenito. Ako povežemo pitanje vode i vodnih resursa, klime, rasta razine mora, raznih bolesti, asimetrične sukobe, ekonomiju i pitanje gladi, dolazimo do zastrašujućih podataka. U razvijenom dijelu svijeta živi petnaestak posto svjetskog stanovništva s sedamdeset posto svjetskog bogatstva. U zemljama u razvoju 85 posto stanovništva dijeli tridesetak posto svjetskog bogatstva. Te brojke ukazuju na činjenicu da su pritisci iz prenapučenih dijelova svijeta prisutni i da će perpetuirati, ne samo iregularne migracije krize, nego i kontinuirano seljenje. Kada gledamo globalnu sliku, zbog kriznih događaja poput nestanka vode, gradnje brana, suša, ljudi su najčešće selili unutar jedne države, ali je pitanje vremena kada će se taj pritisak proširiti puno dalje. Ovo je između ostalog jedna od tema kojom se bavim u knjizi Geopolitika i teritorijalnost izdavača Jesenski i Turk. Knjiga je tek izašla, promocija je u ponedjeljak 12.11., pa za one koje zanima detaljnije pojašnjenje…

Je li davanje novca tim državama rješenje? Pričalo se o fondovima za Afriku. Je li to samo pokušaj nekakvog opravdanja, kad zbog ekoloških problema mnogo ljudi ostaje bez sredstava za život?

U tim prenapučenim djelovima Zemlje postoje megalopolisi koji su prijeteće ekološke katastrofe. Ako se nešto dogodi u jednom od megalopolisa Indije, govorimo o ogromnom broju žrtava i migratornim kretanjima. Ne kažem da će doći do Njemačke ili Finske, ali će sigurno krenuti pa je pitanje kojom rutom i gdje.
Financijska pomoć se nije pokazala efikasnom. Jako je veliki problem što je ekonomska kriza 2008. usporila investicije i planove za djelovanje. Bojim se da to nije najbolji put. Bitno je djelovati u smislu infrastrukture. Ako govorimo o ekološkim pitanjima, klimatskim promjenama, nedostatku vode, to se može riješiti ulaganjem u infrastrukturu da potencijalna katastrofa ne bude većih razmjera.

Često se priča o očuvanju našeg načina života. Iz perspektive europskih građana, trebamo li prihvatiti da je to problem koji neće nestati i koji će iziskivati promjenu našeg načina života, odricanja za dobrobit društva u kojem živimo i ljudi koji dolaze?

Očuvanje tog, uvjetno rečeno, “zapadnog načina života”, je nemoguće očuvati na način na koji je to zamišljeno. I nisam baš sigurna koliko je i poželjno. Ne možemo određeni prostor konzervirati, zatvoriti ga prozirnim zidom i ignorirati sve što se događa u kaotičnom Mad Max svijetu ili tu i tamo preko tog zida baciti svežanj novčanica. To nije rješenje. Takve promjene bi se trebale događati postupno. Bilo kakva iregularna migratorna kretanja će stvarati probleme, ovisno o tome gdje je krajnji cilj. Pogledajmo predsjednika Trumpa i ono što se događa s izgradnjom „njegova“ zida. Dok se god regularni migratorni ciklusi događaju postupno i dok takve promjene imaju pozitivne politike uključivanja migranata i izbjeglica, bit će dobro. Loše je kad se dogode ovakvi iregularni valovi jer prijete destabilizaciji postojećeg sustava. Na kraju krajeva, Dublinski kriteriji su bili u redu postavljeni, ali nisu predvidjeli kretanja ovakvih razmjera. Svi krizni slučajevi koji bi uključivali velike migracije imaju potencijalnu moć destabilizacije zapadnog svijeta i imaju potencijal za porast populizma, radikalizma i zatvaranje u sebe. Kada migratorna kretanja prihvatimo kao činjenicu koja postoji od kad je svijeta i vijeka, moguće je pronaći mehanizme za djelovanje bez tektonskih poremećaja na postojeći sustav.

Da se vratimo na Hrvatsku, priča se o granicama, a imamo li mehanizme integracije za ljude koji žele doći tu i ostati. Koliko može Hrvatska sama djelovati, a koliko ćemo ovisiti u EU.

Hrvatska baš i nije jako popularna destinacijska zemlja. Za ljude koji bi htjeli ostati ima mjesta i mehanizama, ali ne da ih se stavlja u detencijske centre i isključuje iz društva. Postoje projekti edukacije, učenja jezika, uključenja u društva. U te je napore uključen naš civilni sektor koji radi pritisak da se o tim izazovima promišlja na sustavniji način i to dobro rade. S obzirom da ne govorimo o nekim ogromnim brojkama ljudi i s obzirom na naše probleme s demografijom i radnom snagom, ne bi bilo loše da postoji i veći broj ljudi koji bi htjeli ostati. Ipak, to je dvosmjeran proces koji traje i koji će nažalost, ako se nastave ovakvi narativi, imati mnoge probleme u svojoj provedbi.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.