U Newsroomu je svoju novu monografiju 'Jasenovac' predstavio povjesničar i sveučilišni profesor Ivo Goldstein.

“Knjiga predstavlja moj cjelovit pogled na povijest Jasenovca. U globalu, postoje dvije linije. Jedna je kronološka povijest logora, od nastanka 1941. do nestanka logora u travnju 1945. godine. Druga linija je fenomenološka, govori o tome tko su zatočenici, kakav je bio tretman Srba, Židova, Roma, antifašista, bivših ustaša”, kaže Goldstein.

Kako ste dolazili do materijala koji ovu knjigu čine novijim, dodatnim dokumentnom?

“Novih, revolucionarnih nalaza nema. Drugačije sam posložio stvari, reorganizirao materijal, istaknuo određene teme koji ovaj logor čine simbolom terora u NDH, koji je izazivao kontroverze u svih ovoh 73 godina otkako ga nema. Netko je rekao da je o logoru Jasenovac napisano koliko istina – toliko i laži.”

Koliko u stvarnosti hrvatska javnost zna o Jasenovcu?

“Teško je to reći danas kada se sve mitologizira, mistificira, banalizira. Banaliziraju se žrtve Jasenovca, banaliziraju se brojke. U jednom od posljednjih poglavlja donio sam više desetaka biografija žrtava, da se vidi da su to bili ljudi s prethodnim životima, obiteljima, profesijama. Da se vidi koliko je života prekinuto u tom jasenovačkom masakru – od male djece, tromjesečnih beba koje su stradale, do istaknutih javnih radnika, političara. Dao sam i panoptikum zločinaca, koji su u trostupanjskoj hijerarhiji bili odgovorni i krivi za Jasenovac. Želja mi je bila pokazati da Jasenovac nisu samo bezlične brojke i ideologizirane slike prošlosti, nego da se ta povijest patnje, života i smrti događala u stvarnom prostoru, između stvarnih ljudi i da su se u tim odnosima događale stravične stvari.”

Koliko je adekvatno sjećanje na Jasenovac, puno je kritika na račun spomen-područje?

“2006.godine, kada je postav otvoren, bio sam jedan od recenzenata. Može se puno o tome govoriti, ima manjkavosti, treba se reorganizrati, ali on je kapacitiran određenim stvarima. Danas je 2018., dogodile su se različite promjene u sjećanju na Jasenovac. Treba napraviti nešto u narednom razdoblju u vezi stalnog postava, ali problem je u odnosu politike i političkog okruženja prema Jasenovcu. Ali i obrazovnog sustava. Nitko ne vodi školsku djecu u Jasenovac, to je tragično.”

Na ulicama njemačkih gradova mesingane pločice ugrađuju se u pločnike na mjestima gdje su živjeli ljudi koji su deportirani u logore. Treba li nam takav pristup sjećanju?

“Pitate me za različite vrste komemoriranja. Da, treba ljudima postati prezentno da to nije fantazmagorija nekih ljudi koji ne vole Hrvatsku, nego upravo suprotno. Mi smo civilizirano društvo, ili bismo barem trebali biti, društvo koje ima kulturu memorije – ali cjelovitu kulturu memorije. Ne da neke stvari naglašavamo, a neke stavljamo pod tepih.”

Vaša knjiga se pojavljuje u vrijeme kada se pojavljuju neki filmovi i knjige koji relativiziraju tragediju ljudi koji su izgubili život u Jasenovcu?

“Čitava ova revizionistička histerija je potpuno besmislenaa, ne želim se njome baviti, ona je lažna, veze s mozgom nema. Imate tisuće i tisuće dokumenata, njemačkih, crkvenih, ustaških, iz kojih bi se mogla napisati povijest zločinačkog Jasenovca. I sve do 90-ih nema informacija o Jasenovcu nakon travnja 1945. godine, o čemu se sada jako priča”, kaže povjesničar.

“Jasenovac je bio radni logor i logor smrti, u kojem je stradalo preko 80 tisuća ljudi. Ustaški zločini i ustaše kao pokret ne daju se ničime relativizirati i braniti. Hrvatstvo Hrvati i mogu se braniti samo jedan način – da su većinski pripadali partizanskom pokretu koji je progonjene spašavao. Na tom partizanskom pokretu zasnovana je i današnja Hrvatska. To su vrlo jednostavne, istinite činjenice. Ustašizacija koja se događa kao proces i kao projekt je katastrofa. Ustašizacija uništava i unazađuje nacionalni identitet Hrvata i katolika. Ustašizacija nije samo pitanje Drugog svjetskog rata, već prvenstveno govori o – nama danas.”

Odbijate se baviti revizionizmom, ali ako se javnost njome ne bavi, ona će bujati i potencijalno, u vrijeme fake newsa, poprimiti značajne razmjere?

“Stvar je besmislena. Pitajte profesora s PMF-a da vam objasni da Zemlja nije ravna ploča. Zašto Alojzije Stepinac, koji puno piše i svjedoči da puno zna o Jasenovcu, zašto nikada ne govori o logoru nakon travnja 1945. godine? Jer ga – nema. Zašto Nijemci stalno govore o teškim zločinima u Sisku, o Jasenovcu kao o vrhuncu strahota. Nikada ne govore o partizanskim zločinima. Zašto čitava emigrantska literatura nikada nije spominjala Jasenovac nakon 1945. godine? Jer ga – nije bilo.”

Kako doživljavate ulogu Vlade Plenkovića u cijeloj toj priči? Pričamo o ulozi Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Što se tiče uloge Vlade, Goldstein kaže da je Vijeće donijelo preporuke i reklo da Vlada u osobitim okolnostima može dozvoliti pozdrav ZDS, ali da Vlada takvo što do sad – nije dozvolila. Njemu je kaže, bilo najvažnije da prestane slogan o ‘istim totalitarizmima’, “odnosno da se kaže da je ustaštvo samo u posebnim situacijama dozvoljeno, a da petokraka može samo u posebnim slučajevima biti zabranjena”. Petokraka, zaključuje, nije istovjetna s ustaškim ‘U’ i pozdravom ZDS, takve prakse nema u ni jednoj drugoj zemlji.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram