Sastanak vladajuće koalicije održan je u srijedu, a jedna od tema bila je konačni prijedlog Zakona o udomiteljstvu. Sporna je definicija 'udomiteljske obitelji', koja u scenariju ministarstva Nade Murganić ne obuhvaća istospolne zajednice.
HNS-u je takva definicija neprihvatljiva, ali HDZ već nekoliko dana ponavlja isto – neće prihvatiti amandman koalicijskog partnera koji bi istospolnim partnerima u formalnim ili neformalnim zajednicama omogućio jednaka prava na udomljavanje kao svim drugim formalnim i neformalnim partnerima u Hrvatskoj.
Osim rasprava u vladajućoj koaliciji, posljednjih dana svjedočimo raspravi u javnosti. Uslijedila je i reakcija znanstvene zajednice – više od 200 stručnjaka i znanstvenica u samo 24 sata potpisalo je priopćenje u kojem ističu da se rasprava mora temeljiti na znanstvenim spoznajama i relevantnim istraživanjima.
O tim relevantnim istraživanjima, praksama drugih zemalja, ali i nekim izjavama, razgovarali smo s članicama Zagrebačkog psihološkog društva, dr.sc. Majom Tadić Vujčić, psihologinjom i znanstvenom suradnicom na Institutu društvenih znanosti ‘Ivo Pilar’ te Senom Puhovski, kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom, predsjednicom Zagrebačkog psihološkog društva.
Kada je riječ o spornoj definiciji udomiteljske obitelji u prijedlogu novog Zakona o udomiteljstvu, što kažu relevantna istraživanja? Koliko je opravdan zazor dijela javnosti prema udomljavanju djece od strane LGBT parova?
Tadić Vujčić: “Unatoč brojnim predrasudama, rezultati dugogodišnjih i sveobuhvatnih istraživanja do sada nisu uspjeli dokazati da su LGBT osobe (biološki roditelji, udomitelji ili posvojitelji) manje sposobne brinuti o djeci od osoba heteroseksualne orijentacije, kao niti da je psihosocijalni razvoj te djece na neki način ugrožen u odnosu na djecu heteroseksualnih roditelja.
VEZANE VIJESTI
Odnosno, u širokom spektru ishoda važnih za dobrobit djece, kao što su školski uspjeh, kognitivni razvoj, socijalne vještine i mentalno zdravlje – djeca koja žive s dva roditelja istog spola ne razlikuju se od djece koja žive s dva roditelja različitog spola. Kapacitet da djeci pružimo ono što znanstvena literatura pokazuje da je najvažnije za njihovo zdravo odrastanje, ne proizlazi iz spolne orijentacije, već iz sposobnosti da im pružimo primjerenu podršku, toplinu i zdravo okruženje.
Sukladno tome, stručne organizacije u svijetu (primjerice, Američka psihološka asocijacija, Američka psihijatrijska asocijacija, Američka akademija za pedijatriju) donijele su službene dokumente u kojima zaključuju da je u najboljem interesu djece omogućiti uživanje u sigurnosti i trajnoj brizi dvoje roditelja – neovisno o spolu ili seksualnoj orijentaciji tih roditelja.
Prema tome, zazor prema roditeljstvu LGBT osoba ne samo da nije opravdan sa znanstvenog stajajališta, nego je i neprihvatljiv s etičkog, kao i iz perspektive Konvencije o ljudskim pravima i pravima djece.”
Iako je u ovom trenutku riječ o udomljavanju, a ne posvajanju, treba istaknuti da su od zemalja u europskom okruženju Nizozemska 2000., Belgija i Island 2006., Norveška 2008., Danska 2010., Francuska 2013., a Luksemburg 2014. godine – LGBT partnerima i partnericama omogućile posvajanje. Tu su i Urugvaj od 2009., Argentina 2010., Novi Zeland od 2013. godine. Ima li zemalja sličnih Hrvatskoj, a koje na ovu temu nisu reagirale podijeljeno?
Puhovski: “Od dominantno katoličkih zemalja u kojima je istospolni brak u potpunosti izjednačen s heteroseksualnim, Španjolska je dobar primjer. Ipak, važno je reći da postojanje prijepora i različitih svjetonazora nije nešto od čega treba zazirati i savim je normalna i poželjna pojava. Ono na što mi želimo staviti naglasak kao strukovno udruženje, nije vrijednosna rasprava već stručna i znanstvena, a od zakonodavca, rekle bismo, s pravom očekujemo da se u svojim odlukama baziraju na rezultatima znanstvenih istraživanja i spoznajama kojima raspolažu relevantne struke.”
Kad smo kod struke, Božo Petrov izjavio je da je “dovoljna stigmatizacija to što djeca na kraju budu kod zamjenskih roditelja. Još onda dodatno jer niti homoseksualni parovi nisu toliko prihvaćeni u društvu. Zamislite onda stigmatizaciju te djece”. Što mislite o takvoj izjavi? Ima li Božo Petrov, s obzirom na njegovu struku, veću odgovornost kada je riječ o ovakvim situacijama? Postoji li odgovornost struke da reagira? na društvenim mrežama napisali ste da ‘znanost treba razuvjeriti uvjerenja’?
Puhovski: “U članku 3. Zakona o psihološkoj djelatnosti stoji: ‘Opći cilj psihološke djelatnosti je unapređivanje kvalitete života pojedinaca, skupina i ljudske zajednice’ i to je razlog zbog kojeg u ovoj situaciji reagiramo iznoseći rezultate znanstvenih istraživanja u javnost. Stručnjaci mentalnog zdravlja, kao i znanstvenici koji se bave različitim aspektima razvoja djece, obiteljskim i socijalnim procesima, imaju snažnu odgovornost informirati širu javnost o dosadašnjim znanstvenim i stručnim spoznajama i reagirati na relevantne i aktualne društvene procese, pa tako i na temu roditeljstva LGBT osoba.
Istraživanja pokazuju da se u razvijenim društvima broj istospolnih zajednica s djecom neprestano povećava. Budući da hrvatski zakoni ne prepoznaju LGBT obitelji, stječe se dojam da takvih obitelji kod nas nema, iako zadnji popis stanovništva (Državni zavod za statistiku, 2011) i nedavna istraživanja (Maričić, Štambuk, Tadić Vujčić i Tolić, 2016; Milković, 2013) to demantiraju. Ne negirajući njemu, kao ni bilo kojem drugom čovjeku, pravo na stav i mišljenje – od gospodina Petrova, kao i od svakog drugog političara, očekujemo da se ravna relevantnim znanstvenim spoznajama koje su slijedeće: rezultati znanstvenih istraživanja LGBT roditeljstva utemeljeni na preko 19 tisuća znanstvenih publikacija objavljenih od 1977. do danas konzistentno pokazuju da kvaliteta i učinkovitost roditeljstva nije povezana sa seksualnom orijentacijom roditelja.
Argument da LGBT osobe ne trebaju udomljavati djecu jer će ona biti stigmatizirana, protivan je suvremenim smjernicama usmjerenima prema deinstitucionalizaciji djece bez adekvatne roditeljske skrbi. Tu tvrdnju možemo usporediti s idejom da, primjerice, u školu ili vrtić nećemo primiti neko dijete zato što je druge rase, manjinske etničke pripadnosti, ili drugačije vjeroispovijesti, jer bi moglo biti stigmatizirano. Ili da, iz istih razloga, zabranimo posvajanje i udomljavanje osobama npr. manjinskih etničkih ili rasnih skupina.
Reći da djeca ne bi trebala biti udomljena, iako znamo da je to u njihovu interesu, zato što će biti stigmatizirana je kao reći da djeca žrtve seksualnog zlostavljanja trebaju o tome šutjeti jer će kada progovore biti stigmatizirana.
Žao nam je čuti ovakvu argumentaciju kojom se priznaje stigmatizacija neke skupine djece i ujedno se daje kao argument za održavanje statusa quo. To je u potpunosti neprihvatljivo iz višestrukih perspektiva, zakonske, etičke, znanstvene, stručne, ljudske. Svi mi možemo biti objekt predrasuda i diskriminacije zbog bilo koje od naših karakteristika koja se istakne u nekom trenutku, stoga je važno znati da imamo kapacitet za prevladavanje tih negativnih iskustava iz okoline. No, to ne opravdava predrasude i stereotipe – na svima nama je zadatak raditi na povećanju tolerancije i prihvaćanja različitosti u zajednici kako bi pomogli u omogućivanju optimalnih uvjeta za razvoj djece i mladih bez obzira na karakteristike obitelji iz kojih oni dolaze. Djeca o predrasudama uče od odraslih u svojoj okolini što znači da je zadatak odraslih, a pogotovo onih na pozicijama moći, da se ne ponašanju na način da stigmatiziraju bilo koju skupinu djece ili onih koji su različiti, već da svojim primjerom prihvaćanja lišenog diskriminacije i stigmatizacije poduče djecu jer to je sigurno jedan od učinkovitijih načina rješavanja problema stigmatizacije.
Sjetimo se primjera ‘lidlića’ kada je u pitanju bila stigmatizacija djece slabijeg imovinskog statusa i sjetimo se broja odraslih, pa i iz svijeta politike i javnog života, koji su svojom podrškom bili spremni utjecati na predrasude. To je primjer načina na koji se možemo boriti protiv stigmatizacije ukoliko je to ono što nam je cilj.
Istraživanja jasno pokazuju da je više osobnog kontakta s LGBT osobama pozitivno povezano s većom podrškom i prihvaćanjem i s pozitivnijim stavovima prema toj skupini, kao i da edukacija o različitim seksualnim orijentacijama i identitetima ima pozitivan utjecaj na stavove o LGBT osobama, u smislu da smanjuje predrasude, povećava potporu i svjesnost o heteroseksualnim privilegijama.
Prema tome, a to nije naš osobni stav, već pozicija struke i znanosti, potrebno je ulagati energiju i resurse u edukaciju i osvještavanje građana, smanjivanje predrasuda i diskriminacije, a ne u podržavanje daljnje stigmatizacije pripadnika i pripadnica manjinskih skupina.”
Ministar gospodarstva Darko Horvat izjavio je da za njega ‘u Hrvatskoj, u kojoj tradicionalno pobjeđuju demokršćanske stranke, potpuno prirodno da svako dijete ima oca i majku’. I danas je Milan Bandić izjavio da će podržati Zakon o udomiteljstvu u ovoj verziji jer je ‘prirodno i najnormalnije da djeca ima tatu i mamu’. Jako često se u raspravama ovog tipa pojavljuje argument ‘prirodnog’ – može li se uopće definirati ‘prirodno’?
Tadić Vujčić: “Kao i gospodin Petrov, gospodin Darko Horvat ima neupitno pravo na svoj osobni stav, no istovremeno – to je samo njegov osobni stav. Osim toga, taj stav podrazumijeva niz daljnjih problematičnih primjena jer se ne tiče samo istospolnih parova, već uz njih stigmatizira i npr. jednoroditeljske obitelji (Trebamo li samohrane majke tj. očeve prisiliti na brak? Trebamo li zabraniti razvod?), kao i obitelji s djecom koja nemaju adekvatnu roditeljsku skrb (Trebalo li zabraniti posvojenje i/ili inzistirati da djeca odrastaju s roditeljima koji se nisu sposobni adekvatno brinuti o djeci?).
Prema tome, važno je razlikovati nečiji osobni stav od preporuka i suvremenih spoznaja struke, a još je važnije stvarati politike koje su utemeljene upravo na znanstvenim dokazima, spoznajama i preporukama relevantnih struka. Naime, svako društvo trebalo bi razvijati politiku koja će osiguravati optimalan psihosocijalni razvoj djece i mladih, a osobito politiku koja će prepoznati ranjive skupine djece i njihove potrebe. To je jedino moguće ostvariti uvažavajući i neprestano nadograđujući dosadašnje stručne i znanstvene spoznaje, umjesto da dajemo (medijski) prostor u stručnoj raspravi osobama koje naprosto nemaju kompetencije da u njoj sudjeluju.”
Svjesni smo da nema sveobuhvatnog odgovora na ovo pitanje, ali zašto ovakve teme izazivaju toliku ‘prašinu’? Je li to strah od ‘ugroženosti’ nekih društvenih normi na koje je društvo naviklo ili možda rezultat propagiranja znanstveno neutemeljenih informacija od strane dijela udruga i medija?
Tadić Vujčić: “LGBT osobe, a posebice njihova roditeljska uloga, izazivaju snažne reakcije unutar heteronormativnog društva. Postojeća istraživanja ukazuju na to da LGBT osobe u Hrvatskoj doživljavaju nasilje i diskriminaciju u svim područjima života te da je znanje o različitim seksualnim orijentacijama i identitetima relativno slabo.
Općenito, negativnije stavove prema osobama LGBT orijentacije češće imaju osobe nižeg obrazovanja, osobe s malo kontakata s osobama LGBT orijentacije, vrlo mlade i starije osobe (u usporedbi s osobama srednje životne dobi), politički konzervativnije i religioznije osobe.
Na sreću, pretpostavke šire javnosti, različita vjerovanja i ideje koje imamo o različitim aspektima funkcioniranja pojedinaca i društava, pa tako i roditeljstvo LGBT osoba, moguće je empirijski, znanstveno ispitivati i provjeravati.
Općenito govoreći, pružanje ljubavi, topline, stabilnosti, sigurnog okruženja, njega i poštovanje dovoljni su i nužni uvjeti za zdrav i uspješan rast i razvoj djece, a potencijalni udomitelji i posvojitelji trebaju biti procjenjivani prema njihovom kapacitetu da djetetu pruže te važne uvjete, bez obzira na njihovu seksualnu orijentaciju. Udomljenje i posvojenje djece treba biti vođeno najboljim interesom djece.”
Jedan od autora na koje se dio javnosti poziva, poglavito onaj koji se protivi pravu LGBT partnera da udome djecu, jest Mark Regnerus. Prije ljeta je gostovao u Zagrebu i održao predavanje ‘Što znanstvena istraživanja otkrivaju o djeci koju podižu homoseksualni parovi?’. Tada ste reagirali i ukazali na niz problema sa studijom na kojoj je temeljeno spomenuto predavanje. Što je sporno s tom studijom? Može li se primjer te studije poopćiti – kako dolazi do toga da metodološki upitne studije zažive u javnosti?
Puhovski: “Ključno je objasniti dvije temeljne metodološke pogreške vezano uz studiju. Prvo, Regnerus je metodološki neutemeljeno klasificirao sudionike i sudionice u istraživanju kao djecu koja su odrasla uz majke lezbijke ili gej očeve samo na temelju odgovora na pitanje je li netko od njihovih roditelja ikada imao vezu s osobom istog spola u razdoblju od sudionikovog rođenja do punoljetnosti.
Seksualni identitet i orijentaciju čini puno više od jedne veze s osobom istog spola. Dakle, potpuno je neprimjereno i pogrešno Regnerusovo referiranje u radu na te roditelje kao na gejeve i lezbijke, a na njihove obitelji kao na obitelji s istospolnim roditeljima. Regnerusova klasifikacija uključuje djecu koja nikad nisu živjela u kućanstvu istospolnog para ili koje čak nije ni odgajao roditelj koji je imao istospolnu vezu. Dakle, ovdje je ključna greška ta da je autor istraživanja u uzorak djece koja su odrastala u istospolnim obiteljima, uključio i onu koja to naprosto nisu. Naime, od 236 sudionika za koje Regenerus tvrdi da su djeca istospolnih roditelja, zapravo je tek 51 sudionik živio najmanje jednu godinu u kućanstvu istospolnog para.
Drugo, ovakvom Regnerusovom kategorizacijom onemogućeno je razlikovanje sudionika/ca s obzirom na obiteljsku stabilnost, pa su se tako u istoj kategoriji našla djeca samohranih roditelja, roditelja s poočimom/pomajkom istog spola kao njihov roditelj, djeca razvedenih roditelja, kao i djeca roditelja koji su živjeli u kontinuiranom istospolnom partnerstvu.
S druge strane, autor se potrudio identificirati stabilne obiteljske strukture za djecu roditelja različitog spola, pa su tako ova djeca bila iz onoga što autor naziva ‘netaknuta biološka obitelj’, uzorka u kojemu nije bilo samohranih roditelja, razvedenih roditelja ili roditelja koji su imali romantični odnos s osobom drugog spola, pa čak ni roditelja koji su se razveli nakon djetetove 18. godine. S obzirom da Regnerus u svojoj analizi nije omogućio razdvajanje utjecaja istospolnog roditeljstva od faktora obiteljske nestabilnosti na dobrobit djece, dobiveni nalazi mogu se interpretirati i kao pokazatelj utjecaja ovog potonjeg, posebice zato što je obiteljska stabilnost u nizu istraživanja dokazana kao jedan od najvažnijih faktora dobrobiti djece. Ova druga pogreška bazično se sastoji u tome da ako se hoćete voditi znanstvenom metodologijom morate imate dvije grupe koje su istovjetne u svemu osim obilježja koje istražujete jer ako to ne učinite nećete moći tvrditi koje od obilježja u kojima se te dvije grupe razlikuju je ‘zaslužan’ za razliku koju ste dobili.
Brojne manjkavosti ‘Teksaške studije’ utvrdilo je i Američko sociološko udruženje objavivši dokument prema kojemu ‘Regnerusovo istraživanje nije uspjelo pokazati da djeca iz istospolnih obitelji imaju negativne posljedice i da stoga znanstvene spoznaje ostaju onakve kakve su bile prije njegovog objavljivanja: ne postoje sustavni dokazi da su djeca iz istospolnih obitelji lošije prilagođena ili na bilo koji način inferiorna djeci iz raznospolnih obitelji’. Apeliramo i na medije da ne sudjeluju u manipulaciji javnosti dajući prostor informacijama koje se baziraju na ovoj, u međunarodnoj znanstvenoj zajednici odavno odbačenoj i diskreditiranoj, studiji.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža | Twitter | Facebook | Instagram
