U 'Točki na tjedan' gostovala je ravnateljica Dječjeg doma Zagreb Jasna Ćurković Kelava.

Koji su ključni problemi i što novi Zakon o udomiteljstvu mijenja na bolje. Što ste do sada detektirali kao najvažnije probleme?

“Prije svega, predugo ostajanje djece u insitucijama zato što nemaju alternativnu mogućnost skrbi. Znači nemaju dovoljno udomiteljskih obitelji koje bi preuzele skrb o njima. Zadnjih pet, šest i više godina ne možete, nekada i godinama, pronaći udomiteljsku obitelj za dijete koje treba zbrinuti. Jer kada dijete godinama boravi u instituciji, moramo priznati svi da je to svojevrsno zlostavljanje djeteta i da se nikako ne bi trebalo događati. Međutim, broj udomiteljskih obitelji zadnjih godina pada. Mi u praksi vidimo da je nemoguće naći udomitelje, prije svega u urbanim sredinama, tako da djecu vrlo često smještamo djecu u udaljene županije, što nikako nije dobro jer onda djeca ne mogu sa svojim primarnim obiteljima kontaktirati često koliko bi im trebalo.” 

Koliko ste zadovoljni promjenama u zakonu?

“Ovaj zakon je jako dobar. Stručnjaci u sustavu skrbi o djeci već desetljeće čekaju zakon koji će omogućiti da udomiteljstvo bude zanimanje. To znači da će udomitelj koji će se baviti ovim vrlo teškim i zahtjevnim poslom, a vrlo često i jako stresnim, dobivati naknadu, odnosno plaću, a bit će im plaćena i prava iz radnog odnosa, mirovinsko i zdravstveno.”

Neki političari su ovih dana govorili da će to motivirati osobe koje će htjeti zaraditi, a ljubav prema djeci im je na začelju?

“To je čista besmislica. Besmisleno je govoriti da će netko tko se bavi vrlo teškom i zahtjevnom profesijom, skrbi o djeci, dobivat plaću od dvije i pol tisuće kuna do maksimalno pet ili šest tisuća, ako se bavi specijaliziranim udomiteljstvom i ako ima visoku stručnu spremu. Mislim da je to vrlo nepošteno govoriti. Niti mi koji radimo u institucijama i brinemo o djeci ne volontiramo. Dobijamo plaću za svoj rad. To je definitivno pošteno i konačno se dogodilo i ovaj zakon to konačno omogućava – a to je pretpostavka da će se veći broj mlađih udomitelja javiti i da će se povećati broj udomitelja, popuniti ta udomiteljska mreža koja je prijeko potrebna i isprazniti sustav institucijske skrbi. Jer evo situacija konkretno u Dječjem domu Zagreb je da mi praktički u svim uslugama smještaja nemamo slobodnog mjesta za dijete. A u Nazorovoj, gdje brinemo o najmlađima, imamo čak 42 djece mlađe od tri godine. Iako zakon o socijalnoj skrbi predviđa da djeca mlađa od tri godine nikako ne bi smjela biti institucionalno zbrinuta, centri za socijalnu skrb u nemogućnosti zbrinjavanja u udomiteljske obitelji nemaju drugog izbora nego instituciju. Onda je problem kad ta djeca ostaju nekoliko godina u instituciji, a mogla bi biti u udomiteljskoj obitelji.”

Imate li podatke za ovu godinu – koliko je djece iz Nazorove završilo u udomiteljskim obiteljima?

“Jedva desetak prošle godine. Ove godine sedmero ili osmero. Trenutačno između 20 i 25 djece, dakle najmlađe dobne skupine od 0 do 7 godina, čeka nekoliko godina smještaj u udomiteljsku obitelj.”

Ovih dana vodi se žestoka polemika oko toga mogu li istospolni parovi biti udomitelji. Ovaj zakon to onemogućava. Je li to pogrešno?

“U sustavu socijalne skrbi sam već 26 godina i zaista mi je besmislena ova rasprava. Jer mi se čini da se fokus s interesa djeteta prebacio na interese udomitelja.

Osobno smatram da spolna orijentacija nikako ne bi smjela biti razlog zbog čega potencijalni udomitelji ne bi smjeli biti istospolni parovi. Najvažnije je da ta zajednica djetetu može pružiti sve što mu treba, da mu osigura sigurno mjesto gdje će odrastati, da je spremna jako se angažirati u odgoju djeteta, realizirati sve njegove potrebe, pružiti mu puno topline, ljubavi i pažnje. Naravno, sve uz uvjet da se ne radi o nastranostima, perverzijama i nasilju – ali to se odnosi jednako na homoseksualne i heteroseksualne parove.

Kada dijete završi u udomiteljskoj obitelji – tko kontrolira i koliko često što se događa u toj sredini.

“Svjedočili smo brkanju pojmova posvojenja i udomiteljstva u javnosti. Udomiteljstvo je privremeni oblik skrbi u kojem vrlo često sudjeluju stručnjaci iz sustava, bilo da se radi o Centrima za socijalnu skrb, socijalnim radnicima ili psiholozima, bilo da se radi o stručnjacima iz dječjih domova, koji će se sad po ovom zakonu, što je jako važna novina, puno angažiranije baviti udomiteljstvom, i to pružanjem usluge savjetovanja i pomaganja udomiteljima, djeci smještenoj u udomiteljskim obiteljima i njihovim primarnim obiteljima. Tako da će vrlo često biti prisutni u toj obitelji, za razliku od posvojiteljskih obitelji. Vrlo će se brzo moću uočiti ako neko dijete u nekoj obitelji ne napreduje, ako se vidi da mu je nezadovoljno, da mu je loše i slično.”

Koliko prosječno dijete boravi u udomiteljskoj obitelji?

“Vrlo često se taj boravak proteže godinama iako bi trebao biti privremeni, dok njegova primarna obitelj ne stane na noge, dok se ne stabilizira, dok se razlozi iz kojih je dijete izdvojeno iz obitelji na neki način ne uklone.

Kakav profil djece dolazi? Siromašno smo društvo, je li se situacija promijenila u odnosu na prije 20 godina. Je li situacija sada gora u obiteljima koje nisu u mogućnosti skrbiti za svoju djecu?

“Sve djeca koja nam dolaze su iz obitelji sličnog materijalnog stanja, ali dajeca se ne izdvajaju samo iz razloga materijalne neimaštine, uvjek je tu siromaštvo uzrok ili posljedica asocijalnih ponašanja, nefunkcioniranja obitelji, nažalost, vrlo često i nasilja u obitelji, direktnom nasilju nad djetetom ili indirektnom kad dijete prisustvuje nasilju svojih roditelja. Tako da djeca često dolaze istraumatizirana, pa kad dođu u domove treba angažirati stručnjaka da se njihova situacija stabilizira, a kada se to dogodi, dijete je potrebno smjestiti u jednu kvalitetnu, toplu obitelj jer više nema potrebe za boravkom u instituciji.

Što zakon mijenja po tom pitanju?

“Mijenja puno veće sudjelovanje, pono više će se sudjelovati u ulozi savjetovanja i pomaganja udomiteljima, jer kad se prije par godine vrednovalo što najviše ometa to da se javi više udomitelja, oni su na jednak način vrednovali taj materijalni status, moramo priznati ponižavajući status ,i jednako izostank stručne podrške i pomoći. Sad kad to bude poboljšano, a ja ću reći da je 2.000 kuna još uvijek mala naknada za vrlo težak i zahtjevan rad, udomitelji moraju ‘naginjati’ brizi o djeci, imati za njih osjećajnost, nitko se za to neće odlučiti zbog naknade. A, i ako se odluči samo zbog naknade, vrlo brzo će se pokazati da to ne funkcionira jer će se udomiteljska obitelj puno više nadzirati.”

Do sada su udomitelji bili malo starije dobi, iznad 50 godina.

“Možda grubo zvuči, ali ja ću reći da su postojeći udomitelji ostarjeli, a novi se ne pojavlju. Zapravo, pojavljuju se, ali u vrlo malom broju. Očekujemo obnavljanje te udomiteljske mreže i bilo bi jako loše da se taj zakon ne donese što prije upravo zbog interesa djece koja godinama čekaju svoje udomiteljske obitelji, jer, odugovlačeći zbog ovog jednog članka zakona, šteti se isključivo djeci. Ja ovom prilikom apeliram da se Zakon donese, da možda ljudska prava budu zaštićena, čula sam da će postojati i propitivanje Ustavnog suda ove odredbe, pa se to vjerojatno može i naknadno dograditi.”

Koji su minimalni uvjeti da bi netko bio udomitelj?

“Uvjeti su propisanii sadašnjim i budućim Zakonom o udomiteljstvu. Udomitelji trebaju biti prosječna obitelj koja je u funkcionalnoj mogućnosti preuzeti brigu o djetetu. Postoji niz odredbi koje to propisuju. Onaj tko želi biti udomitelj, potrebno je da se javi u svoj matični centar za socijalnu skrb, koji će napraviti njegovu psiho-socijalnu obradu, kasnije će ući u proces edukacije i kad dobije licencu – onda može biti udomitelj.”

Koliko traje edukacija?

“Osnovna edukacija traje četrdesetak sati i podrazumijeva osnovna pitanja koja se tiču udomiteljske skrbi, formalno-pravna, odnose između udomitelja i djeteta, odnose između udomitelja s biološkom obitelji i slično.”

Kad je u pitanju posvojenje, kakva je statistika za prošlu godinu?

Statistika za prošlu godinu je takva da je se bolje ne sjećati, jer je bilo samo jedno posvojenje, govorim isključivo što se tiče doma u Nazorovoj. Na državnoj razini taj je broj zadovoljavajuć jer se posvajalo iz udomiteljskih obitelji, ali i iz dječjih domova koji su još uvijek puni djece čijim bi roditeljima, prema našim pretpostavkama, trebalo oduzimati roditeljska prava kako bi djeca bila pravno posvojena. Još ima mjesta da se sustav ubrza i pokrene.

Postoje ljudi koji godinama čekaju na posvojenje djece, u čemu je problem?

Upravo u zagušenosti, prije svega centara za socijalnu skr, u preopterećenosti, u kašnjenju pokretanja tih postupaka, a, s druge strane, u predugom davanju šansi biološkim roditeljima da profunkcioniraju, a onda, kada se to ne dogodi, prođu djetetu godine. Kasnije, kad se ide u oduzimanje roditeljske skrbi, djeca već imaju 10, 12 ili 15 godina, tada ona ulaze u kategoriju teže posvojive djece i vrlo su im male šanse za udomiteljske obitelji.

Dugo se čeka i na Obiteljski zakon, mislite li da će se išta promijeniti oko rokova koje definira postojeći zakon? Nedavno je o njemu odlučivao i Ustavni sud, prečesto se taj zakon mijenja.

Nije dobro da se bilo koji zakon prečesto mijenja, pogotovo Obiteljski zakon koji dotiče svaku obitelj. Zapravo je ta nestabilnost loša za sve sustave – i za posvajanje i za skrbništvo. Međutim, sam zakon i prethodni,i ovaj i budući na vrlo sličan način propisuju postupke posvojenja, i kada bi se svaki d njih redovito provodio, definitivno bi sve bolje funkcioniralo.

Što se tiče osiguranja stanova za one koji su napunili 18 godina, ima li tu poboljšanja, ima li država za to sluha?

Definitivno ima. Dosta toga se odradilo, ali, naravno, da postoji još mjesta da se stvari poboljšaju. Vjerujm i da hoće. Na redu je novi Zakon o socijalnoj skrbi koj bi se trebao raditi 2019. i vjerujm da će on i za ovu korisničku skupinu donijeti neka poboljšanja.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram