Naša Ivana Dragičević razgovarala je s doktorom Manfredom Spitzerom koji je preporučio hrvatskoj vladi da bude oprezna s potpunom digitalizacijom obrazovanja.
Dr. Spitzer, dobro došli u naš program. Digitalna demencija, pretjerano korištenje digitalne tehnologije koje rezultira slabljenjem kognitivnih sposobnosti. Je li to ispravna definicija?
Jest. Naš mozak ne „downloadira“ informacije, naprosto ga koristimo i na taj se način mijenjaju sinaptičke veze, što nazivamo učenjem. Kada mentalnu aktivnost „izmjestimo“ u računala, ne koristimo mozak i zato njegove sposobnosti slabe. A dugoročno dolazi do propadanja mozga, što nazivam digitalnom demencijom.
Bili ste izloženi brojnim kritikama zbog svoje knjige, ali ako sagledamo naš svakodnevni život, doista živimo u društvu u kojem je jednostavnije nešto izguglati.
Mogli biste radije prvo promisliti, a ako ne znate neku sitnu činjenicu, nju možete izguglati. Ali Google vam nikad neće omogućiti da razlikujete što je ispravno, a što pogrešno, to morate znati unaprijed. Morate imati veliko pozadinsko znanje kako biste koristili tražilice poput Googlea, one ne mogu zamijeniti osobno znanje, morate ga imati kako biste ih mogli ispravno koristiti.
Sa stajališta neuroznanosti, psihologije i psihijatrije, kako znanost objašnjava učinke novih tehnologija na naš mozak?
Iz medicinske literature znamo sljedeće… Odrasle osobe u SAD-u digitalne medije koriste 9 sati i 20 minuta, djeca u dobi od 13 do 18 godina devet sati, a ona u dobi od 8 do 12 godina šest sati na dan. To pretjerano korištenje digitalnih medija ima popriličan broj posljedica, ne samo manjak fizičke aktivnosti koji dovodi do pretilosti, nego uzrokuje i poremećaj pomanjkanja pažnje. Što duže vremena provodite pred ekranom, to su veće šanse da razvijete ADHD, odnosno poremećaj hiperaktivnosti i pomanjkanja pažnje. Tu je i kratkovidnost. Ako vam se oči još razvijaju, a većinu vremena gledate na blizinu, postat ćete kratkovidni. Nekoć je mali broj ljudi imao problem s kratkovidnošću, ali u Europi se taj postotak sada popeo na 50%, u Kini 80%. A u Južnoj Koreji, koja je najveći proizvođač mobilnih telefona, više je od 95% slučajeva kratkovidnosti u dobnoj skupini ispod 20 godina. Dakle, popriličan je broj nuspojava, uključujući depresiju, dijabetes, nesanicu, visokorizično ponašanje… Jeste li znali da glavni uzrok prometnih nesreća više nije alkohol, nego mobilni telefon? A tu je i slabljenje mentalnih sposobnosti. U slučaju slabljenja svih oblika mentalnih sposobnosti, što je i sama definicija demencije, što su vam te sposobnosti veće na početku, to je više vremena potrebno za njihovo slabljenje. Budući da digitalni mediji narušavaju razvoj mentalnih sposobnosti u mlađoj dobi, a upravo one sprečavaju demenciju u starijoj, sasvim je razvidno da će ovo za nekoliko desetljeća dovesti do velikog broja slučajeva demencije.
U prvom poglavlju svoje knjige dajete vrlo plastičan primjer kada govorite o taksijima, vožnji i snalaženju u prostoru. Znamo da su tri glavne kognitivne sposobnosti snalaženje u prostoru i vremenu te orijentacija. Kako na nas i naše kognitivne sposobnosti utječe to što sposobnost orijentacije u prostoru povjeravamo računalima, GPS-u i virtualnim asistentima poput Siri?
VEZANA VIJEST
Ono što ne koristimo, neće se ni razvijati. Za nas dvoje to nije problem jer smo razvili svoje mentalne sposobnosti kad smo bili mlađi, do 20. ili 25. godine života. Ali kad mlade osobe mnogo koriste digitalne tehnologije i uređajima povjeravaju mnoge od svojih mentalnih sposobnosti, imat će problema s orijentacijom. Mogli biste reći da to nije velik problem, ali kada govorimo o društvenim kompetencijama… Kao što učimo hodati i govoriti tako što puno hodamo i govorimo, te se kompetencije ne razvijaju same od sebe, tako se i društvene kompetencije poput empatije moraju naučiti. Da bismo znali kako se osoba osjeća na temelju izraza lica te načina govora i pokreta, to moramo naučiti kroz tisuće osobnih interakcija. Kada svoje interakcije obavljate preko Facebooka, WhatsAppa, Snapchata i sličnih aplikacija, gledajući u ekran ne možete naučiti kako se netko osjeća kad se ponaša na određen način, trebate osobnu interakciju. A pokazalo se i da što više sati adolescenti provode pred ekranom, to manje empatije imaju prema roditeljima i vršnjacima. Razina empatije značajno opada u cijelom svijetu. U Njemačkoj i Italiji događalo se da ozlijeđeni u prometnim nesrećama leže na cesti, ljudi se zaustave, fotografiraju ih i odu. Razlog tomu je nedostatak empatije. Njemački je parlament prije nekoliko mjeseci raspravljao o zakonu prema kojemu ne smijete snimati osobu koja umire. Bilo je slučajeva kad se to dogodilo i snimka je objavljena na internetu. Dakle, trebali smo zakon za nešto što je nekoć bilo jasno samo po sebi, a to je da treba pomoći osobi koja umire, umjesto da snimate događaj potpuno odvojeni od svega i zatim to objavite na internetu. To što nam sada treba zakon koji to uređuje pokazuje koliko je Njemačka postala amoralna. I mislim da s pravom mogu reći da su digitalni mediji uvelike krivi za to. Mislim da moramo misliti o našoj mladeži, kritički evaluirati cijelu priču i odvagnuti pozitivne i negativne strane, umjesto da bez ikakvog razmišljanja prigrlimo tu tehnologiju i uvodimo je u škole. Brojne studije pokazale su da zapravo imaju negativan učinak na učenje, nijedna nije dokazala da pozitivno utječu na proces učenja. Znanost je toga svjesna, no njemački političari zaduženi za obrazovanje ignoriraju tu činjenicu.
Ali tehnologija je posvuda, oboje imamo pametni telefon. Katkad mi je problem reći svom djetetu da prestane prčkati po mobitelu jer ja zbog posla istovremeno držim dva u ruci. Kako pomiriti ove znanstvene činjenice o kojima govorite s dobom digitalne ekonomije u kojem živimo?
Posebice s ekonomskog stajališta trebamo dobro obrazovane ljude koji će upravljati našom sve složenijom ekonomijom. Kad shvatite da digitalni mediji otežavaju obrazovanje… Dat ću vam samo jedan primjer: analize PISA testiranja tijekom 10 godina u više od 50 zemalja jasno su pokazale da što više ulažete u digitalizaciju škola, to će učenici imati lošije rezultate PISA testiranja. Dakle, nije točno da će učenici ostvarivati bolje rezultate ako više ulažete u digitalne medije, upravo suprotno! Pritom govorimo o podacima iz 50 zemalja, radi se o milijuna školaraca i milijardama uložena novca. Uzmimo za primjer Australiju. 2008. godine su potrošili 2,4 milijarda australskih dolara na računala u školama, a do 2016. svega su se riješili jer su im se rezultati PISA testiranja značajno pogoršali, isti je slučaj i u drugim zemljama. Stoga moramo uzeti u obzir prave podatke i odmaknuti se od popularnog mišljenja da su digitalni mediji napredak i budućnost te da ih treba uvesti i u vrtiće. Ništa nije štetnije za odgoj u vrtićima od digitalnih medija, a za škole ništa nije gore od iPada i laptopa. Ponavljam, znamo to zahvaljujući velikom broju studija od kojih nijedna nije pokazala suprotno. Stoga se ne smijemo ponašati neodgovorno i žrtvovati zdravlje i obrazovanje sljedećih generacija kako bi od toga profitirale velike tvrtke poput Applea, Googlea, Microsofta, Amazona i Facebooka, a oni koji se bave obrazovnom politikom upravo to čine!
Govoreći o kritičkom razmišljanju, o kojem puno pišete i govorite… Na listi Svjetskog ekonomskog foruma o razvoju i uporabi kritičkog razmišljanja, posebice u obrazovanju, Hrvatska je 136. od ukupno 140 zemalja. Naše Ministarstvo obrazovanja i Vlada imaju velike planove u pogledu reforme obrazovanja koja se temelji na digitalizaciji. Namjeravaju ukinuti udžbenike i uvesti tablete u škole. Ali kada provodite reformu obrazovanja u zemlji s ekonomskim pokazateljima kakve ima Hrvatska i pozicijom na spomenutoj listi Svjetskog ekonomskog foruma, što bi bio vaš prijedlog?
Učiniti upravo suprotno. Znamo da ovaj uređaj oduzima kreativnost i sposobnost kritičkog razmišljanja jer kažete „sve mogu izguglati, ne moram misliti svojom glavom“, a upravo razmišljanje svojom glavom i oslanjanje na stečeno znanje sama je bit kreativnosti i kritičkog razmišljanja. Stoga držim da ne možete učiniti ništa gore od digitalizacije škola. Znamo da će se razina obrazovanja srozati kada to učinite.
Ali ako sve knjige i materijale imate pohranjene na uređaju…
Bez obzira na to, znamo da je tijekom učenja bolje koristiti knjige umjesto ekrana, korištenje znanstvenih radova i časopisa bolje je nego se samo oslanjati na Google. Imamo čvrste dokaze, koje su psiholozi s Harvarda i Columbije objavili u najuglednijim znanstvenim časopisima, a koji pokazuju da je korištenje Googlea nešto najgore što možete učiniti tijekom učenja, za razliku od čitanja knjiga i znanstvenih časopisa.
Ali knjige možete čitati i u digitalnom obliku.
Ako to činite, manje ćete toga zapamtiti. 17-godišnjake u Silicijskoj dolini su pitali što bi radije čitali. 85% ih je reklo da želi čitati knjige jer im ekran ne pruža isti osjećaj. Opći je stav da je ekran mnogo manje ozbiljan, knjige se shvaća mnogo ozbiljnije i zato se iz njih mnogo bolje uči. Ako zamijenite udžbenike ekranima, a jedan znanstveni članak to jasno dokazuje, sposobnost učenja slabi. Nadalje, ljudi kažu da knjige treba dizajnirati na drukčiji način, da ne bi trebale imati samo slike, nego i video na koji možete kliknuti. Isto tako, žele zamijeniti popis literature hiperlinkovima. A pokazalo se da će se sposobnost učenja dodatno pogoršati ako upravo to učinite jer čitanje je dobro za učenje, klikanje nije. Zamijenite li čitanje klikanjem na hiperlinkove, manje ćete naučiti. To nije samo moje mišljenje, nego nešto što je znanstveno dokazano. Imajući na umu ove podatke, sasvim je jasno da ne smijete digitalizirati škole jer će to dovesti do mnogo gore situacije od one danas.
Pišete o nečemu o čemu se dosta govori u zadnjih nekoliko godina, a to je ovisnost. U tramvaju i autobusu svi gledaju u ekrane. Nekidan sam u kafiću krišom bacila pogled na mobitel oca s malom djecom, gledao je filmiće s mačkama. Kako se stvara ova ovisnost i može li se usporediti s drugim vrstama ovisnosti?
Kao prvo, može se usporediti s drugim ovisnostima. Svjetska zdravstvena organizacija priznala je ovisnost o računalima i internetu kao oblik mentalnog poremećaja.
U jednoj zagrebačkoj bolnici već imamo odjel koji se bavi tom vrstom ovisnosti, osobito kod djece.
A s gledišta neuroznanosti znamo da se u mozgu odvija isti proces kad uzimate kokain i kad gledate Facebookov logotip, to je dokazano skeniranjem mozga.
Dolazi do povećanih razina hormona.
Tako je, u centrima mozga za nagrađivanje i zadovoljstvo oslobađa se dopamin kad uzimate drogu, naučite nešto ili kad vidite Facebookov logotip. Ovisnost o Facebooku doista postoji, baš kao i ovisnost o pametnim telefonima, računalima i internetu. Treba naglasiti da je ovo velik problem u Južnoj Koreji, najvećem proizvođaču pametnih telefona, gdje je oko 30% osoba mlađih od 20 godina ovisno o pametnim telefonima, a 95% ih je kratkovidno. Južna Koreja je prva zemlja koja je donijela zakon o zaštiti mladih korisnika pametnih telefona. Primjerice, ako kupite pametni telefon, a niste punoljetni, zakonom je propisano da se na telefon mora instalirati softver koji blokira pornografiju i prati koliko vremena koristite telefon. Ako prekoračite vremensko ograničenje, vaši roditelji automatski dobivaju obavijest. Isto tako, blokira vam se pristup serverima s videoigrama nakon ponoći. Dakle, blokirani su oni najnegativniji sadržaji na pametnim telefonima. Ovo je očajnički potez zemlje najvećeg proizvođača pametnih telefona kako bi sljedeću generaciju zaštitila od najgorih popratnih pojava pametnih telefona. Kina je prije nekoliko tjedana zabranila uporabu mobilnih telefona u svim školama, baš kao i Francuska. No učinile su to iz različitih razloga. Francuska je to učinila kako bi povećala razinu učenja jer je dokazano da zabrana korištenja pametnih telefona povećava razinu učenja. Kinezi su to učinili zbog kratkovidnosti, zaključili su da će za nekoliko desetljeća imati stotinu milijuna slijepih osoba ako ništa ne poduzmu jer kod kratkovidnosti postoji rizik da će dovesti do sljepoće. Zato su zabranili pametne telefone u školama, a i preporučuju najviše jedan sat igranja videoigara na dan zbog štetnog učinka koji to ima.
Govorite i o „marketinškoj buci“ digitalne revolucije, smatrate da svi u društvu, od medijskih profesionalaca, Crkve, političara i ministara obrazovanja, ovom problemu pristupaju nekritički i naprosto hvale digitalizaciju. Nadalje, kažete da su svi postali lobisti jedne grane industrije. Možemo li govoriti i o manipulaciji ove industrije s pomoću umjetne inteligencije, tehnologije prepoznavanja lica, kao i o manipulaciji emocijama preko svih ovih uređaja?
Mislim da moramo biti zabrinuti na društvenoj razini, čak i u pogledu demokracije, kao što je skandal Cambridge Analytica zorno pokazao. Facebook i pametni telefonu utjecali su na Trumpovu izbornu pobjedu i Brexit. I ne samo na to, nego i na više od 200 demokratskih izbora diljem svijeta. Cambridge Analytica to je priznala prije nego što je propala. Moramo biti svjesni da je ovo opasnost za zapadnjačku kulturu slobodnog i demokratskog društva temeljenog na znanju jer narušava empatiju koja nam je potrebna da budemo društveni i obrazovanje koje trebamo kako bismo bili dobro informirani pri donošenju odluka, čak i da bismo se zaštitili od manipulacija, a ovo uvelike manipulira nama.
I za kraj, u Zagrebu ćete predstaviti i projekt E-READ, koji se odnosi na čitanje, obrazovanje i nove medije. To je jedan od najvećih sektora svjetskog gospodarstva. Alati za digitalno učenje uvode se u velik broj europskih škola, to je naša stvarnost. Kako se onda možemo nositi s tom stvarnošću? U svijetu u kojem živimo ne možemo naprosto dići ruke od tehnologije. Kako se možemo nositi s njom, kako promovirati učenje i kritičko razmišljanje u današnjem svijetu? Finski model vrlo je zanimljiv, temelji se na rješavanju problema.
Kao znanstvenik i liječnik zagovornik sam napretka i korištenja digitalnih medija. Danas je nemoguće zamisliti medicinu bez računala, imamo računalnu tomografiju, tehnologiju koju koristimo svaki dan. U znanosti vam treba pristup najrazličitijim informacijama, a to bi bilo nemoguće bez digitalne tehnologije i nisam protiv toga. Ali protiv sam nekritičkog pristupa pri korištenju te tehnologije među djecom i adolescentima jer znamo da stvara ovisnost i narušava normalan razvoj mozga. Ako samo klizite prstima po ekranu, vaše se motoričke sposobnosti nedovoljno razvijaju. Vaše ruke su input za više kognitivne sposobnosti i treba vam diferencirani motorički razvoj kako biste poslije mogli biti sposobni za kritičko razmišljanje. A ako se taj razvoj narušava izvođenjem samo ovakvih pokreta, štetite svojoj djeci. Moramo osvijestiti činjenicu da ono što odraslima pomaže da budu produktivniji nije dobro za obrazovanje naše djece. Društva koja to shvate i odgovorno pristupe korištenju ovih tehnologija kad su u pitanju djeca i adolescenti bit će uspješna u 21. stoljeću, za razliku od onih društava koja vjeruju lobiranju najbogatijih tvrtki na svijetu, koje su neodgovorne i samo se žele obogatiti ne mareći pritom za obrazovanje i dobrobit naše djece. Ne smijemo žrtvovati njihov život, zdravlje i obrazovanje kako bismo išli na ruku tim bogatim tvrtkama. Mislim da je važno to shvatiti i odgovorno djelovati u skladu s time.
Dr. Spitzer, hvala vam na razgovoru.
Bilo mi je zadovoljstvo.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
