Danas je blagdan Svetog Stjepana. U Novom danu razgovarali smo s redovnicom iz zajednice Isusovih malih sestara, Vesnom Zovkić.
Kako gledate na poruke ovog Božića, imali smo gotovo političke poruke u crkvi?
“Nisam analitičarka ni sociologinja i očito je da se otajstvu Božića može prići s puno strana. Za mene je Božić prije svega blagdan Božje solidarnosti s čovjekom i pitam se gdje je naša solidarnost s drugim ljudima. Ovih dana smo čuli da papa Franjo ponovo poziva na suživot, na bratstvo i da nam ovaj Božić malo posvijesti činjenicu da smo svi jedna velika ljudska obitelj. Ako vjerujemo da je Bog stvoritelj, onda nam je svaki čovjek brat. Jučer je bio Božić, to je nježno i romantično, ali crkva je mudro stavila iza Božića blagdan Svetog Stjepana, mučeništvo. Isus je kao dijete bio izbjeglica, i to je jedna vrsta primjer mučeništva. Kakav je naš odnos prema Isusu u jaslicama i prema Isusu koji je oko nas?”
Zašto su poruke crkve u Hrvatskoj drugačije od papinih?
“Ne znam zašto. Tu je svatko pred svojom savješću i dubinom vlastite vjere. U evanđelju piše ‘što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili’ – to je univerzalna poruka Božje ljubavi. Danas-sutra svatko od nas će biti suđen po svojoj savjesti, ne moramo biti vjernici. Savjest je prvi prostor u kojem se Bog objavljuje čovjeku.”
Većinu redovničkog života bili ste izvan Hrvatske – u Africi, na Kosovu. Za vrijeme rata ste volontirali u Hrvatskoj, u kriznim ratnim područjima. Što je formiralo vaš redovnički život?
“Upravo život s drugima, drugačijima, različitima. Nakon 11. rujna, kad su nam htjeli prodati teoriju o sukobu civilizacija, poželjela sam otići živjeti sa sestrama u Sjevernu Afriku, upoznati što je zajedničko nama i ljudima s druge strane Mediterana. Dobila sam stostruko i još jednom vidjela da nam je zajednička – ljudskost. Sve se igra oko toga hoćemo li staviti naglasak na ono što nas dijeli ili ono što nas zbližava, što nam je zajedništvo. Imamo sklonost staviti muslimane u jednu vreću, katolike u drugu, ateiste u treću – a imamo puno više zajedničkog nego različitog.”
Kako se mi u Hrvatskoj danas nosimo s traumama, i povijesnim i političkim?
“Ako smo fiksirani na prošlost, nemamo budućnost. Ako smo usmjereni isključivo na budućnost, bojim se da nemamo korijene. Trebali bismo živjeti ovdje i sada.”
Zašto strah od drugih i drugačijih?
“Viđam dobre ljude, dobre katolike, dobre ateiste pod utjecajem straha. Da budem iskrena, ja poštujem strah, normalno je bojati se nepoznatog. Strah je ljudski, ali je neljudski ostati paraliziran strahom do te mjere da više u ljudima na granicama ne vidimo čovjeka, da ne možemo prepoznati brata, i kao vjernici sliku Božju.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram
