Završilo je javno savjetovanje o nacrtu Pravilnika Ministarstva znanosti i obrazovanja o sprječavanju nasilja u školama, koji je svjetlo dana ugledao nakon slučaja profesora Franje Dragičevića.

Slučaj Franje Dragičevića, profesora u Tehničkoj školi Čakovec koji je umalo dobio otkaz jer je navodno udario učenika koji ga je provocirao, pokrenuo je lavinu reakcija nastavnika. U online kampanji ‘I ja sam Franjo’, učitelji i profesorice solidarizirali su se s Dragičevićem i pod istoimenim hashtagom iznosili svoja iskustva s nasilnim učenicima i učenicama. Na koncu se, prije nešto više od mjesec dana, više tisuća nastavnika, učiteljica i učenika iz cijele Hrvatske okupilo u Zagrebu na prosvjednom skupu ‘Za sigurnu školu’, na kojem su upozorili na teško sigurnosno i materijalno stanje u hrvatskom obrazovanju što, kako su istaknuli, ostavlja teške posljedice na sve sudionike obrazovnog procesa.

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak reagirala je obećanjem o novom akcijskom planu prevencije nasilja u školama. Ubrzo je na javno savjetovanje poslan Pravilnik o sprječavanju nasilja u školama. Ipak, Divjak je opovrgnula navode da je slučaj Franje Dragičevića bio povod za donošenje Pravilnika. Vrijeme upućivanja Pravilnika u javno savjetovanje slučajno se poklopilo s prosvjedom nastavnika, kazala je.

Javno savjetovanje je završilo, a iz komentara se može zaključiti da je Pravilnik ocijenjen uglavnom negativno. Već prvi komentar ukazuje na temeljnu zamjerku ovom dokumentu: “Pravilnik ne donosi nikakvo administrativno rasterećenje u skladu s reklamiranom Školom za život”. Baš suprotno, kaže komentar, “razrednicima se nameće mnoštvo dodatnih obveza”, a nametnute poslove, navodi, razrednici ne bi niti trebali obavljati jer nisu “ni sociolozi, ni psiholozi, ni pedagozi, ni defektolozi”.

A upravo ti kadrovi – psihološki, pedagoški, defektološki – u školama su deficitarni. Prema podacima resornog ministarstva i Državnog zavoda za statistiku za 2017./18. godinu, na 316.565 učenika u osnovnim školama dolazi 378 psihologa, od čega je njih 336 zaposleno na puno radno vrijeme. U srednjim školama na 159.698 učenika dolazi 194 psihologa i psihologinja. Istovremeno, na snazi je Vladina zabrana novog zapošljavanja u javnim službama. 

Što regulira novi Pravilnik?

Pravilnik, punim nazivom Pravilnik o načinu i obliku provođenja odgojno-obrazovne potpore i stručnog tretmana učenika u riziku za razvoj problema u ponašanju i učenika s problemima u ponašanju, predviđa postupak s učenicima za koje postoji rizik razvoja problema u ponašanju, postupak s učenicima koji već imaju problem u ponašanju, kao i intenzivan stručni tretman za učenike kojima su potrebni posebni uvjeti odgoja i obrazovanja. Prema riječima predlagatelja, cilj Pravilnika je prevencija neprihvatljivog učeničkog ponašanja u školama, a ministrica Divjak dodatno je naglasila da Pravilnikom žele osnažiti zaposlenike škola da znaju sudjelovati u prevenciji i reakciji. Neprihvatljivo ponašanje pritom je definirano kao kršenje pravila škole, neprihvatljiv odnos prema školskim obvezama i prema školskoj imovini, vrijeđanje, omalovažavanje, širenje neistina i glasina, unošenje/konzumiranje psihoaktivnih sredstava u prostoru škole, udaranje, sudjelovanje u tučnjavi, poticanje grupnog govora mržnje i slično. Podrazumijeva dvije vrste preventivnog angažmana: provođenja odgojno-obrazovne potpore i provođenje stručnog tretmana učenika u riziku za razvoj problema. 

Komentari u sklopu e-savjetovanja ukazuju na to da većina ne vidi Pravilnik kao sredstvo ostvarivanja tog cilja, kao i da će umjesto sredstva osnaživanja, postati dodatni teret ionako preopterećenom školskom osoblju. Ovo su neki od komentara:

• “Prebacivanje loptice na razrednika povećavajući količinu birokracije i obaveza u istoj satnici i plaći sigurno neće stimulirati ikog da pokrene takvu mjeru.”
  

• “Članak 14. konkretizira brojne administrativne razredničke poslove koji dodatno opterećuju razrednika koji nije ni STRUČAN ni KOMPETENTAN procjenjivati stanje učenika s poteškoćama u ponašanju. Ako je sve to što ste napisali posao razrednika, onda se očekuje da je svaki razrednik ujedno i educirani psiholog.”
  

• “Razrednici su ionako preopterećeni, a imaju samo 2 sata neposredno-odgojno obrazovnog rada u satnici. Povećajte mormu razrednicima sa 2 na (bar) 4 sata neposredno-odgojno obrazovnog rada tjedno jer inače mnogi će odustati i neće ni predlagati pokretanje procedura koju predviđa ovaj prijedlog Pravilnika. Također, dajte odobrenje da svaka škola zaposli stručne suradnike koje treba.”

Pravilnik je na stranici Nastavnici.org, s koje je krenula kampanja #ijasamfranjo opisan ovim riječima: “neupotrebljivo, beskorisno, besmisleno”. Priopćenjem je reagiralo i Zagrebačko psihološko društvo. Ishitren, površan, neprovediv zbog nedovoljnog broja stručnih suradnika u školama, preopterećujuć za školski kadar – samo su neke od zamjerki koje Zagrebačko psihološko društvo (ZPD) navodi u priopćenju u kojem pozivaju na odbacivanje Pravilnika – u cijelosti.

“Zbog čega dodatno nadograđivati recept koji očito ne funkcionira?”

Pravilnik se, kaže Zagrebačko psihološko društvo, u značajnoj mjeri ne razlikuje od od aktualno važećih propisa (npr. Pravilnika o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi, Standarda rada školskog psihologa, Protokola o postupanju u slučaju nasilja među djecom) te prakse u hrvatskim školama. Stoga se pitaju – zašto ministarstvo nadograđuje “recept koji očito ne funkcionira”? Razgovarali smo s kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom Senom Puhovski i kliničkom psihologinjom Ivanom Ćosić Pregrad ispred Zagrebačkog psihološkog društva.

Komentari na e-savjetovanju pretežno su negativni, uglavnom usmjereni na preopterećenost školskog osoblja, pogotovo razrednika i razrednica. U priopćenju navodite niz stvari koje će razrednici morati raditi ako se Pravilnik počne provoditi u ovom obliku.

Ivana Ćosić Pregrad: “Osim što donosi dodatnu administraciju kojom su djelatnici škola, a posebno stručni suradnici i suradnice preopterećeni (na što upozoravaju u svakoj prilici), Pravilnik predviđa i značajnu ulogu razrednika u procjeni i vođenju odgojno-obrazovne potpore, posebno za skupinu učenika s rizikom za poremećaj u ponašanju. Razrednika stavlja u poziciju da predlaže mjeru, informira roditelje, izrađuje program te procjenjuje napredak učenika. Nejasno je temeljem kojih stručnih spoznaja Predlagatelj na ovaj način uređuje protokol s obzirom da razrednici ne barataju specifičnim stručnim kompetencijama – kako za procjenu, tako i za tretmanski rad sa skupinom djece koja je okarakterizirana kao rizična i kojoj je potrebna dodatna stručna podrška.”

Pregrad takvu poziciju razrednika smatra nedopustivim, posebno u kontekstu dijela predviđenog stručnog postupka koji se odnosi na individualno i grupno savjetovanje učenika i učenica. Oni koji će tu mjeru provoditi, moraju imati vrlo specifična znanja i vještine, navodi.

“Ovo ističemo zbog toga što osoba koja to nema, koliko god dobronamjerna bila, pogrešnim intervencijama ne samo da neće pomoći, već može nanijeti i ozbiljnu štetu. Osim što je neodgovorno u odnosu na djecu, ovakva praksa, koja bi stavila razrednike u ulogu savjetovatelja za koju nemaju potrebne kompetencije i nije njihova primarna zadaća – povećava uvjete i faktore koji doprinose smanjivanju njihovog samopouzdanja i osjećaja osobne kompetencije, osjećaju nemoći i sagorijevanju na poslu te posljedično mogu dovesti do slabljenja kvalitete odnosa sa učenicima”, upozorava Pregrad. 

Sena Puhovski: “Netko napokon mora školski sustav i djecu postaviti kao prioritet. Kada kažemo da nam je nešto prioritet, onda iza toga moramo i financijski stati. Nerealistično je, neprofesionalno i u krajnjem slučaju nepošteno, očekivati od učitelja i nastavnika da rješavaju problem za koje naprosto nisu educirani, a ovaj ih Pravilnik u tu poziciju stavlja. I da se razumijemo, to ne znači da su nastavnici ‘loši’ ili ne znaju svoj posao – imali bismo isti problem i da se od psihologa očekuje da kompetentno podučava npr. kemiju.

Nadalje, jednako je nerealistično od stručnog suradnika očekivati sve ovo što propisuje Pravilnik kada jako dobro znamo da u ponekim školama ne stigne ni upoznati svu djecu koju ima u školi, a kamoli išta više, jer, na primjer, radi na tri objekta ili je zatrpan papirologijom ili nema adekvatan prostor u kojem bi primio dijete ili pak u školi nema drugog stručnog osoblja pa se očekuje da radi njegov posao. Ili naprosto stručnog suradnika potrebnog profila u školi nema.

Valja naglasiti i da brojke koje ocrtavaju broj stručnjaka po broju djece ne vrijede samo za školski sustav. U zdravstvu, dakle tamo gdje bi djeca trebala dobiti pomoć ako je potrebna, stanje nije ništa bolje. Ovim se Pravilnikom podrazumijeva i uključivanje ‘drugih stručnjaka’ osim onih koje imamo u školi pa se pitamo – gdje su nam ti stručnjaci? Pregledi i tretmani van škole koji su potrebni mnogoj djeci o kojoj razgovaramo, čekaju se po nekoliko mjeseci i to samo ako djeca imaju tu sreću da žive u Zagrebu. Postavlja se pitanje – gdje točno namjeravamo upućivati sve te obitelji i djecu kojoj je potrebna dodatna opservacija, obrada i tretman? U sustavu zdravstva djeca će na pregled, a onda i tretman čekati mjesecima. I kada kažem mjesecima, to je činjenica, a ne fraza.”

“Živimo u vrijeme instant rješenja”

Kao jednu od glavnih zamjerki pristupu ministarstva navodite to što je u fokus stavljeno ponašanje učenika i učenica, “bez promjene okolnosti i sredine u kojoj se poteškoće javljaju”. Pritom dodajete da izostaju noviji pristupi u preventivnim programima. Mislite li da je potrebno mijenjati čitavu paradigmu pristupa prevenciji nasilja u školama ili je problem moguće riješiti (prevenirati) u postojećem sustavu uz određena izmjene?

Sena Puhovski: “Potrebno je mijenjati način gledanja na stvari, a onda i djelovanja. Ono čemu svjedočimo su situacije u kojima nasilje eskalira pa onda tražimo krivce, prozivamo, branimo se, represivno djelujemo na pojedince, a nakon toga idemo dalje utabanim putem koji nas je i doveo na to mjesto. Tu i tamo malo ga kozmetički prepravimo pa do iduće prilike. Pokušavamo gasiti požare kada nastanu. Ono što je potrebno jest učiniti sve što je moguće, a moguće je puno, da do požara – ni ne dođe.”

Puhovski navodi da treba razlikovati tri oblika prevencije nasilja: primarnu (u koju su uključeni svi), sekundarnu (u koju su uključeni oni kod kojih su se počele razvijati teškoće) i tercijarnu (u koju u uključeni oni kod kojih su već razvijene teškoće). Naglašava i da ne smijemo zaboraviti da su, kada govorimo o školskom sustavu, osim djece, glavni akteri i odrasli – ne samo stručni suradnici i učitelji, već i svi odrasli djelatnici škole pa tako i ravnatelj te roditelji.

“Zaobilaženjem rada sa svim odraslima uključenima u život škole radimo ozbiljan propust jer težište ne stavljamo na odnos učitelj-učenik, već se teret odgovornosti stavlja isključivo na leđa djece. Dakle, za uspješan rad na prevenciji potrebno je raditi kontinuirano, dugoročno i sveobuhvatno, bazirati se na spoznajama struke te imati na umu da ćemo rezultate vidjeti tek za koju godinu. To je pristup koji nitko ‘ne voli’ jer živimo u vrijeme instant rješenja – no to je jedini pristup koji struka može podržati.

U priopćenju kritiziramo stavljanje fokusa na ponašanje djece. Istina, ako kaznite dijete dovoljno snažno, vjerojatno ćete na neko vrijeme zaustaviti ponašanje koje ste kaznili. No, najčešće samo na neko vrijeme i uz popriličnu cijenu. Prvo, djetetu šaljete poruku da vam nije važno kao osoba, kao ni razlozi zbog kojih se tako ponaša, već je bitno samo da prestane s ponašanjem koje je problem. Nažalost, djeca koju stavljamo u skupinu s problematičnim ponašanjem su vjerojatno tijekom odrastanja takve poruke već dobivala, tako da svako takvo ponovno iskustvo samo učvršćuje njihova vjerovanja o sebi, drugima i o tome kako svijet funkcionira. Drugo, ne bavite se uzrokom djetetova ponašanja, zbog čega je vjerojatnost ponavljanja situacije velika. Treće, demonstrirate moć, a to može biti opasno mjesto za odnos, pogotovo ako se stvari svedu na isključivo na demonstraciju moći. I na kraju, ne učite dijete kako postupiti drugačije, što da učini drugi put u istoj situaciji. Ovime ne želim reći da ne bi trebalo biti posljedica za neprimjereno ponašanje, no posljedica nije isto što i kazna, a ako je kazna jedino što dijete dobije, zapravo poručujemo ‘tko jači taj kvači’ pa se onda ne treba čuditi kada se djeca jednog dana počnu ponašati na isti način – jer to je upravo ono što smo ih naučili. Dakle, postavlja se pitanje kako u školskom sustavu želimo tretirati djecu, nastavnike i roditelje.

Čini se da je odgovor na vaše pitanje – da, trebalo bi mijenjati čitavu paradigmu, ali istovremeno to ne znači da se unutar postojećeg sustava ne može barem nešto promijeniti da bi bilo bolje. Uvijek se može barem nešto, ako ništa drugo možemo reći: ‘Ljudi, čujemo da vam je svima teško, uzimamo za ozbiljno to što nam govorite i spremni smo raditi na tome da bude bolje’. No, da bi vam ljudi vjerovali, morate pokazati da to i mislite – ovaj Pravilnik to ne čini.”

U priopćenju navodite UNICEF-ov program ‘Stop nasilju’ kao primjer dugoročnog i sveobuhvatnog pristupa problemu koji Pravilnik resornog Ministarstva adresira. Možete li navesti temeljne razlikovne linije između tog programa i predloženog Pravilnika ministarstva?

Ivana Ćosić Pregrad: “Temeljna razlika između Pravilnika i preventivnih program općenito je ta, barem kako vidimo mi u Zagrebačkom psihološkom društvu, što Pravilnik predstavlja akt kojim se regulira stručna i tretmanska potpora djeci koja su prepoznata kao djeca u riziku ili s već razvijenim poremećajima u ponašanju. Dakle, oblici podrške koji se primjenjuju na pojedino dijete i njegovu obitelj predstavljaju postupak u okviru tzv. indicirane prevencije usmjerene na određenu skupinu djece kod koje se manifestiraju određene teškoće u funkcioniranju u školi, a isključuju ostalu djecu i djelatnike škole. Škole već posjeduju pravilnike i akte kojima se regulira kućni red škole i pedagoške mjere kao vid discipliniranja, tako da još jedan pravilnik u tu svrhu smatramo redundantnim.

Cilj preventivnih programa je smanjiti učestalost i intenzitet nasilnog ponašanja i zlostavljanja, ali i uspostaviti vrijednosti okvir u kojem se šalje jasna poruka da nasilno ponašanje nije prihvatljiv oblik ponašanja i reagiranja u našem okruženju. Takvi programi zapravo obuhvaćaju učenike, nastavnike, roditelje, a vrlo često i širu zajednicu. Problem nasilja u školama značajno je širi, a njegova etiologija komplicirana i multifaktorski uvjetovana. Različite države, pa tako i Hrvatska, razvijale su takve programe kao odgovor na znanstvene spoznaje o sve većoj raširenosti vršnjačkog nasilja kao i ozbiljnosti posljedica koje ostavlja na mentalno zdravlje, kako djece žrtava, tako i one djece koja čine nasilje. Preventivni programi koji su prepoznati u praksi kao uspješni u svojim aktivnostima imali su čitav niz zajedničkih elemenata i postupaka koji su uključivali poučavanje učenika i roditelja, ali i osnaživanje i poučavanje nastavnika i svih odraslih u školi o zlostavljanju i primjerenim odgovorima u takvim situacijama. Zatim, unaprijed dogovoren plan djelovanja kada se zlostavljanje dogodi, kao i usmjeravanje i poboljšanje uvjeta školske klime za koje se uočilo da mogu doprinijeti smanjenju nasilnog ponašanja među djecom – poput povećanja dežurstava i prisutnosti odraslih na hodnicima. Rezultati evaluacija programa pokazuju: što su djeca obuhvaćena preventivnim programom mlađe dobi, program se pokazuje učinkovitijim.

Stručnjaci, ne samo psiholozi, znaju kako mogu utjecati na smanjenje nasilja u školama i u društvu općenito, no to traži dugoročan i sveobuhvatan pristup. Primjer za to u Hrvatskoj je UNICEF-ov program pod nazivom ‘Stop nasilju među djecom’, koji se provodio od 2003. do 2010. godine u 280 hrvatskih škola, a rezultati evaluacije su pokazali da je doveo do smanjenja nasilja za pola, a zlostavljanja za dvije trećine. MZOS i AZOO dali su suglasnost za provedbu programa i u završnoj fazi ga ocijenili vrlo kvalitetnim, a UN ga je proglasio primjerom dobre prakse te se taj program implementira u nekim stranim zemljama, ali ne u Hrvatskoj – jer nema resursa za njegovo preuzimanje.”

A upravo je taj UNICEF-ov program ‘Stop nasilju među djecom’ u fokusu javnog pisma ministrici Divjak pod nazivom ‘Što znanost zna, a Ministarstvo znanosti i obrazovanja, čini se, ne zna o prevenciji nasilja u školama’. U pismu, koje je uputila psihologinja Jasenka Pregrad u svoje ime i u ime 13 mentorica i koordinatorica spomenutog UNICEF-ovog programa, kritiziraju Pravilnik Ministarstva znanosti i obrazovanja.

“Struka nam nalaže da vas obavijestimo o tome da je ovakav Pravilnik neučinkovit i da neće polučiti željene rezultate, jer se ne temelji na suvremenim znanstvenim spoznajama o prevenciji poremećaja ponašanja”, navode.

U nastavku navode da je UNICEF-ov program ‘Stop nasilju među djecom’, koji je pratila kampanja ‘Za sigurno i poticajno okruženje u školama’, okupio 90 stručnih mentora i mentorica te da su ga razvijali sedam godina uz podršku UNICEF-a. Program je obuhvatio 280 škola u 100 mjesta u Hrvatskoj, 140.000 učenika i učenica te 10.000 učitelja i učiteljica. 153 škole su, navode, s uspjehom provele cijeli Program i uključile se u ‘Mrežu škola bez nasilja’.

“Program je provođen uz suglasnost Ministarstva i AZOO koji su ga ocijenili u završnoj vanjskoj evaluaciji vrlo kvalitetnim, međutim nisu nađeni resursi za njegovo preuzimanje. Program je 2014. u UN godini #ENDVIOLENCE proglašen primjerom dobre prakse i preveden na engleski jezik kako bi se mogao koristiti i u drugim zemljama u svijetu, što se doista i dogodilo. Priručnik sa svim pripadajućim materijalima na hrvatskom i engleskom jeziku je još uvijek na web stranicama UNICEF-a.”

Ministricu Divjak pozivaju da pri izradi novog akcijskog plana prevencije nasilja u školama iskoristi postojeća znanja i iskustva.

“Željeli smo dati konstruktivni doprinos raspravi i rješavanju problema nasilja u školama, no nismo dobili nikakav odgovor od ministrice niti njenih suradnika zaduženih za ovo područje. S obzirom da je problem nasilja očito gorući, smatramo korisnim naša znanja i iskustva podijeliti s javnošću”, zaključuju u pismu.

Sada se očekuje povratna informacija o učincima provedenog javnog savjetovanja. Vidjet ćemo hoće li Ministarstvo znanosti i obrazovanja komentare i doprinose u savjetovanju – uvažiti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram