Psihijatar Robert Torre koji je prije nekoliko tjedana izdao knjigu "Ima li života prije smrti" u kojoj propituje nelogičnosti života bio je gost Pressinga sa Sandrom Križanec u četvrtak.
Zaziva se smjena ministra Kujundžića. Kako vam sustav izgleda iz prizme liječnika?
Riječ je izuzetnim pojedincima, kad je riječ o liječnicima. Mi smo izobraženiji nego što ovo društvo zaslužuje. Teško je s malo para napraviti puno glazbe. Teško mi je suditi ministrov rad. On nema dostatnu uvjerljivost da bi mogao govoriti s razine sustava… Neki drugi ministri su bili uvjerljiviji. Ovdje ne vidim doraslost sustavu, on to radi na način na koji bih ja to radio… Sustav je preopterećen. Mi moramo primijeniti zakonodavstvo i normative EU-a koji su više po mjeri čovjeka. Mi doborovoljno potpisujemo kliko ćemo prekovremenih odraditi. Ljdui odlaze, da sam mrvicu mlađi i ja bih. Osvjećuju nam se godine ministra Hebranga kad nam je bilo zabranjeno specijalizirati i sad se ne može nadoknaditi taj manjak.
Vi imate tezu da se liječenje psihičkih bolesnika ne provodi u Hrvatskoj kako bi trebalo.
Nisam ja tu usamljen. To je priča posljednjih 50-ak godina, psihijatrijski azili, umobolnice su fenomen 19. stoljeća. Mi kasnimo u svemu, pa i u tome. Mi slijedimo zapadne trendove, ali ne ukidamo umobolnice. Jedina koja se stjecajem okolnosti, jer su je Srbi granatirali, zatvorila je ona u Pakracu. Konglomerati luđaka su totalno anakroni. Neprihvatljivo je da se ljude s psihičkim poremećajima liječi izoliranjem.
Unazad 50 godina izmišljeno je nekoliko stotina novih poremećaja.
Mi službeno priznajemo 312. Mi smo kao struka osnovani da bi pomogli izaći na kraj s fenomenom ludila. Ostali poremećaji nastaju iz područja mentalnog zdravlja. Nismo mi generirali te poremećaje. Mi smo im na neki način kumovali jer smo zaboravili zbog čega smo osnovani. Mi smo osnovani zbog jednog malog broja ljudi koji boluju od ozbiljnih psihijatrijskih poremećaja. A sad imamo trećinu stanovništa… Okvir psihijatrije je dosta toksičan…
Druga bolest sadašnjice je depresija?
Mi nismo tu da bi liječili trećinu pučanstva, i ne treba im to. Ljudi su od vajkada živjeli teško i teže nego danas. Depresija je rijedak poremećaj koji sam od sebe prolazi i ne teži kronicitetu, tako je stajalo u udžbenicima iz 50-ih godina. Današnji udžbenici kažu da će 10 posto pučanstva imati depresivnu epizodu. Nije moguće da se zapadno pučanstvo u 50-ak godina toliko promijenilo. Promijenila se samo percepcija sebe. Kumovale su tome i ideologije sreće, wellnessa i blagostanja, prenapuhanog očekivanja od života… Treba razlikovati bolesti od društvenog problema. Neke treba rješavati i politički i socijalno, a ne medikalizirati ih i liječiti tako da nekome date pilulu za lilulu.
Neki vaše kolege kažu da je odlazak psihijatru dio osobne higijene.
Mi sve manje liječimo, a sve više preveniramo, liječimo predznakove bolesti, bavimo se rizičnim čimbenicima… Taj koncept mentalnog zdravlja je doslovno unesrećio ljude.
Jesmo li postali bolesno društvo?
To zlatno doba starinskog društva nije bilo ni sretno ni zlatno, ali bilo je jednostavnije. Mi imamo po nekoliko identiteta. Taj defektni mozaik koji mora stati u jednu osobu je teško pomiriti. Ljudi su se prije rađali i umirali u istom svijetu. Našu ideologiju tko smo ne definiraju sveta pisma nego promidžbene marketinške poruke. Lošiji smo od toga i ta razlika je depresija. Desetljeća anksioznosti su prebačena u depresiju. Od 80-ih je taj isti pool ljudi prebačen u depresivne. Svako životno nezadovoljstvo oni prepoznaju kao kemijski disbalans u mozgu… Sve veći broj ljudi samoprepoznaje depresiju kod sebe i to je katastrofa. Kampanje za senzibilizaciju depresije dovode i do porasta pojavnosti depresije i do porasta u korištenju antidepresiva.
Kako gledate na naše političke elite?
To su nakaze koje su presigurne u sebe. Nametnuli su se ostatku društva po modelu uspješnih psihopata. Imaju uglađenu socijalnu fasadu, budući da nemaju savjesti i morala lakše napreduju. Ljudi koji mi danas trebaju su korisni idioti koje ću odbaciti kad se popnem. Eksperiment demokracije ovdje nije uspio. Nije uspio ni kapitalizam. S ovim ljudima i elitama ni nema šanse da uspije. Mi vidimo polako kroz te maske, oni znaju da mi vidimo, ali ih nije briga. Društvo se rastače. Njih nema puno, ali njihov utjecaj na ostatak društva… Nema izlaza. Socijalni red i mir mogu jamčiti samo elite koje su patokratske. Nitko na društvenoj sceni ne može biti nositelj promjene, a kad se pojavi trebat će mu godine da se nametne. Nema druge nego padanje na koljena, u smislu da država postaje kolonija bez suvereniteta koja će ići po upute… Godinama smo se borili jer nemamo zastavu i grb. Sad imamo samo zastavu i grb.
Zlatko Dalić u političkoj osobi koja može iznijeti te promjene? Vidite li ikoga?
Ovo je mišljenje građana, a ne psihijatra. Ima izvrsnih ljudi u ovoj zemlji, ali ne vidim društveno relevantnu osobu koja bi kroz sretne okonosti dovela do kvalitetne društvene promjene. Mi smo društvo koje prati. Hvala Bogu da smo ušli u EU. Nije to sudbina samo našeg naroda, i mnoge druge države tako funkcioniraju.
Uskoro video…
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter|Facebook | Instagram.
