Gost intervjua tjedna je Timothy Snyder, jedan od zanimljivijih povjesničara današnjice, autor brojnih bestselera i profesor na sveučilištu Yale te Institutu za humanističke znanosti u Beču. Stručnjak je za povijest istočne i središnje Europe, a u istraživanjima se posebno bavi Drugim svjetskim ratom i Holokaustom. Razgovor je vodio Hrvoje Krešić.

Počnimo s aktualnim stanjem u Ukrajini, gdje su upravo održani izbori – što ćeto značiti za Ukrajinu i njezine odnose s Europskom unijom i Rusijom?

“Mrsko mi je predviđati ono što je sasvim nepredvidljivo. Kampanja je vođena na način da ukrajinski birači ne doznaju pojedinosti o kandidatu pa ne bi bilo mudro predviđati koji će biti njegovi potezi. Možemo se samo nadati najboljem. No, rekao bih da se najzanimljivije stvari u Ukrajini događaju na razini nevladinih organizacija, što je ondje snažan sektor, i na razini decentralizirane vlasti. Ukrajina je sada decentralizirna država. Dakako, važno je tko je predsjednik, ali to ne određuje razvoj događaja u cijeloj državi.” 

No, u kojem smjeru Ukrajina ide kada je riječ o generalnoj političkoj situaciji?

“Rekao bih da je Ukrajina pretjeran i stoga vrlo jasan primjer političkih problema s kojima se svi suočavamo. Naime, izgubili smo sposobnost političke koncentracije, želimo brza rješenja, a ta rješenja nude oligarsi ili oni koje oligarsi podupiru u našim zemljama ili u inozemstvu. Ne želim komentirati tog čovjeka, ne znam ga, niti znam što će učiniti, ali ideja da su u politici brza rješenja moguća, i da to može učiniti pojedinac, upućuje na općenit problem u našim demokracijama.”

I to se ne događa samo u Ukrajini?

“Istina. SAD je najistaknutiji primjer. Donedavno su mnogi Europljani SAD smatrali uzorom demokracije. To više nije slučaj, zahvaljujući jednoj osobi. No, ta jedna osoba rezultat je trendova u širem kontekstu. On je na vlasti jer ljudi nemaju viziju budućnosti, jer je globalizacija pogrešno protumačena, ali i zato što su naše politike danas večim dijelom rezultat interakcije sa strojevima, a ne drugim ljudskim bićima. Smatram da je digitalizacija politike i dalje podcijenjena, a mislim da je izrazito važna.”

Mislite li da su algoritami veća opasnost od stvarnih političara?

“Ljudska bića su sama po sebi problematična. Mehanizmi kontrole postoje upravo zato što nismo savršeni. Zakonodavstvo, izvršna vlast i sudstvo postoje zato što svaka strana vlasti može pogriještiti. Demokraciju imamo zato što su ljudi skloni greškama i ne želimo da predugo budu na vlasti. Čitav sustav temelji se na priznavanju činjenice da smo nerazumni, da nismo savršeni. Problem digitalnog svijeta je što iskorištava naše nesavršenosti. Osnažuje sve ono što je nerazumno u nama. Digitalni svijet poručuje: “Već vjeruješ u sebe, nastavi vjerovati”. Otežava promjenu mišljenja. Digitalni svijet kaže: “Ako se nečega bojiš, trebaš se bojati još više. Zbog nečeg se dobro osjećaš? Ali zbog ovih ljudi osjećaš strah”. Politiku pretvara u trajno natjecanje prijatelja i neprijatelja, umjesto da u fokusu budu politike. To moramo prepoznati. Živimo u zabludi da smo za računalom i dalje ono što jesmo. Ali zapravo gledamo golemu mrežu s golemim algoritamskom snagom koja se cijelo vrijeme poigrava s nama. Ovo demokraciju ne čini nemogućom, ali znači da trebamo ponovno promisliti o tome kakva bi trebala biti.”

Dakle, želite reći da su ljudi koji danas “vladaju”, poput Donalda Trumpa, Benjamina Netanyahua ili Viktora Orbana, prepoznali ove trendove i mogućnosti puno prije svih ostalih?

“Ovo možemo promatrati na tri načina. Prvo, digitalni svijet stvar mogućnosti za takve osobe. Ljudi poput Orbana, Putina ili Trumpa su uvijek ovdje, ali kad digitalni svijet mijenja našu osobnost, čini nas podložnijima određenim osjećajima i željnima brzih rješenja – takvi političari dolaze u prvi plan. To je jedan dio priče. A onda, kako ste rekli, takvi su političari, a Trump je možda najbolji primjer, svjesni kako internet funkcionira te konstantno manipuliraju njime. Ne znamo Donalda Trumpa, znamo samo njegove objave na Twitteru. Donald Trump je inteligentan čovjek, posjeduje određene vještine, a one se u principu svode na sposobnost odvraćanja pozornosti. Dio cijele priče je u tome da spomenuti ljudi prepoznaju te tehnologije. Putin je shvatio da nas preko televizije cijelo vrijeme može držati u fiktivnom svijetu. To nas dovodi do trećeg dijela, ujedno i onog koji najviše zabrinjava. Svim ovim političarima zajedničko je ne samo ignoriranje istine, nego i potpuni animozitet prema istini. Ne samo da govore laži, nego nas žele spriječiti da naučimo razliku između istine i laži. To je iznimno opasna pozicija.”

Podsjeća na Orwellov roman “1984.”?

“Nažalost, to je prilično slično. U SAD-u smo uspjeli sasvim zaboraviti ostatak svijeta. To je internet nama učinio. Rusija je 2016. povela kibernetički rat protiv SAD-a s ciljem da određena osoba bude izabrana za predsjednika. Do 2016. Amerikanci su u potpunosti zaboravili da Rusija postoji. U potpunosti smo zaboravili na vanjskopolitičke odnose, većim dijelom zato što smo zurili u mobitele.”

Što danas prosječni Amerikanac misli o Rusiji?

“Ne postoji prosječni Amerikanac. Amerikanci misle da je Amerika cijeli svijet i vrlo im je teško objasniti da postoji svijet izvan Amerike. Ipak, ne postoji proječni Amerikanac kada je posrijedi stav prema Rusiji. Neki ljudi misle: “Naravno da Rusija nije ništa učinila”, drugi pak smatraju da je odigrala vrlo važnu ulogu. Podijeljeni smo, kao i mnogo europskih zemalja. No, naš problem je u tome što na Rusiju ne gledamo kao na stvarnu zemlju sa stvarnim ljudima i institucionalnim strukturama, koje bi za nas mogle biti relevantne. Mislim da bi nas Rudija sve trebala zanimati jer nam pokazuje što se događa kada su moć, novac i mediji u rukama nekolicine ljudi. Rusija je poput idealne digitalne oligarhije i pokazuje u kojem bismo smjeru mogli krenuti ako ne budemo oprezni.”

Cijeli razgovor pogledajte u videu:

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram