Pojavile su se nove optužbe na račun postupanja hrvatske policije prema migrantima, a ovaj put je riječ o specijalcima.

Anonimni planinar koji je, kako tvrdi, svjedočio kako su specijalci na vrhu Risnjaka mlatili migrante i pucali im iznad glava poslao je H-alteru potresno pismo u kojem detaljno opisuje što se dogodilo.

N1 je poslao pitanja Ravnateljstvu policije te Ministarstvu unutarnjih poslova, a njihov ćemo odgovor objaviti čim ga dobijemo.

Pismo prenosimo u cijelosti:

“U subotu, 15. lipnja, krenuli smo na vrh Risnjaka u čijem smo podnožju planirali prenoćiti u planinarskom domu. Kad smo došli u dnevni boravak planinarskog doma, ugledao sam automatsku pušku na jednom stolu i dvoje specijalaca kako razgovaraju s upraviteljicom doma. U početku nam ništa nije bilo jasno, no ubrzo smo saznali da je specijalna policija postala dio domske svakodnevice.

Nismo dobili neko službeno objašnjenje zašto su među nama naoružani specijalci u punoj spremi, ali nam je upraviteljica doma rekla da nas “oni čuvaju od izbjeglica”. Kako je vrijeme prolazilo, kroz razgovore u veseloj i prisnoj atmosferi, kakva je inače karakteristična za planinarske domove, situacija nam je pomalo postajala jasnija. Upraviteljica je vrlo ljuta na te “migrante” budući da je jedna ili više skupina izbjeglica koji bježe kroz planine da bi došli do Slovenije, ove zime provalila u dom, kako bi se sklonili, najeli i ugrijali.

O tom i sličnim događajima (ulazak u vikendice, planinarska skloništa), kao što se može vidjeti uglavnom po planinarskim stranicama i lokalnim medijima, priča se kao da su došli “divljaci”, “oni”, i u ovom konkretnom slučaju “devastirali dom” jadnoj ženi. Na ovaj način su razgovarali specijalci, upraviteljica i dio planinara a nitko od ostalih prisutnih (bilo nas je petnaestak) nije naglas pokušao osporiti takvu retoriku.

Iako u takvoj atmosferi ni ja nisam ništa rekao, u sebi sam razmišljao da, iako je do provale uistinu došlo, teško je pričati o devastaciji, osobito u kontekstu u kojem se provala dogodila – nad prostorom se nije iživljavalo, prozori nisu razbijeni, sve prostorije funkcioniraju, od sanitarnih, kuhinje, do soba… Dakle, ako uzmemo u obzir tko je provalio i zašto, prije bi se moglo govoriti o osnovnoj ljudskoj potrebi i preživljavanju, nego o devastaciji.

Tu večer svi zajedno sjedili smo ispred doma, a u centru pažnje su bili specijalci koji su odgovarali na razna pitanja, ali i davali neka svoja razmišljanja i interpretacije situacije. Saznali smo da konstantno patroliraju šumama, da je cijeli Risnjak pod kamerama i da su tu da love izbjeglice.

To rade u koordinaciji s bosanskom policijom. Na pitanje, što rade kada ih “ulove”. Odgovarali su da im uzmu stvari te ih vraćaju u BiH.

Tijekom tih razgovora ispričali su i razne “dogodovštine”, uz puno smijeha. Primjerice, kako su jednog migranta ulovili već dvadeseti put pa ih je preklinjao da ga ovaj put puste. Kako mnogi migranti već znaju proceduru pa im više i ne moraju ništa objašnjavati. Kako ih krijumčari ostave podno Risnjaka i kažu im da su u Sloveniji pa oni lutaju po brdima izgubljeni.

Jedan od specijalaca konstatirao je i da ih se “oni boje više od svega”, na što je bio osobito ponosan. Čulo se i komentara o tome kako smrde i kako su glupi, no važno je spomenuti da je jedan od specijalaca istaknuo i da do sada nije zabilježen niti jedan slučaj nasilja migranata prema nekome od mještana ili općenito ljudima koje sretnu putem.

Radi se o tisućama ljudi koji lutaju šumama gladni, žedni, promrznuti, prestrašeni, a “krimen” zbog kojeg se poziva na linč protiv njih i dehumanizira ih se jest to što upadaju u vikendice, skloništa i planinarske domove u potrazi za hranom i skloništem na svom dugom i mučnom putu.

Unatoč tome što je rečeno da još nije zabilježeno nikakvo nasilje, generalna atmosfera je ta da su migranti opasni i da je jako dobro što ih specijalci love, te se većina u razgovoru priklanjala tom stavu. Glasno su se smijali na šale specijalaca i njihove dogodovštine prilikom “lova na izbjeglice”.

Izdvojio bih jedan moment – na Risnjaku uz dom živi lisica Pablo, koju svi obožavaju. Vole je hraniti, upraviteljica joj svakodnevno daje ostatke hrane (lisici se ponekad priključe jazavci i pokoji medo) komentirajući kako “ona to nit’ ne jede, već zakopava”. Jedan specijalac je s vrlo velikim žarom pričao kako je Pablu jedno jutro dao mesni doručak, zatim mazao paštetu koju je ovaj lizao s kruha, te je tom prilikom snimio i lijepi video.

Slušajući te priče i gledajući kako taj isti čovjek koji lovi izbjeglice istovremeno s takvim žarom i obzirnošću hrani već prejedenu lisicu, po glavi mi se stalno vrtilo – čak i lisica ima pravo na ime i svu humanost koja uz imenovanje ide. Istovremeno, na izbjeglice se uglavnom ne gleda kao na ljude, čak kao ni na živa bića, već u najboljem slučaju smetnju koju je potrebno ukloniti.

Pablo je došao i tu večer i svi su ga oduševljeno hranili, a malo kasnije došao je i jazavac, što je izazvalo opće veselje. Istu večer, oko 23 sata, došle su i izbjeglice. Vani je bilo još nekoliko ljudi, dok su specijalci bili u domu na katu.

Došlo ih je nekoliko, i tražili su vode, na što im je jedan mlađi par odmah pružio bočicu, te su sjeli na pod premoreni i pili vodu. Mladi par nije ih ni stigao upozoriti na to da su u blizini specijalci, već su specijalci izjurili van na dojavu jedne od osoba koja je vidjela dolazak izbjeglica.

Izletjeli su van s pendrecima urlajući “lay on the ground” (“lezite na pod”) i počeli ih mlatiti. Izbjeglice su počele bježati, na što je jedan od (ili više) policajaca počeo pucati iz oružja, iznad njihovih glava. U toj suludoj situaciji, i strahu, jedan od izbjeglica strčao se niz provaliju i prema izjavi jednog očevica, “cijeli se polomio” (ne možemo biti sigurni kolike su bile ozljede jer nakon toga više nitko od nas nije smio napustiti dom) – te je jedan od šestorice uhvaćenih (kako saznajemo od specijalaca kasnije i idućeg dana).

Očevici koji su vidjeli događaje ispred doma u dnevnom su nam boravku u šoku prepričavali kako su “došli migranti i tražili vode, na što su ih specijalci mlatili i pucali iznad njih”. Na to je reagirala upraviteljica doma i stala u obranu specijalaca ustvrdivši da ih “nisu mlatili” te da su oni “dobri dečki”, iako, koliko mi je poznato, ona uopće nije bila prisutna na mjestu događaja i nije mogla znati što se točno dogodilo. Bez obzira na to, djevojku koja je svjedočila događaju upraviteljica je posjela za stol i objasnila zašto su postupci specijalaca opravdani.

Usprkos tome, svi su saznali što se dogodilo. Nakon petnaestak minuta u zajedničku prostoriju uletio je jedan od specijalaca. Vrlo zadihan, pozvao je upraviteljicu da dođe pričati s njim. Pritom je nas ostale krenuo smirivati, govorivši nam da smo sigurni, da se to tu njima događa svaki dan, da se ne bojimo.

Ne znam na koga je pritom mislio. Je li mislio – da se ne bojimo izbjeglih ljudi koji su došli moliti vode? Ili njih koji su automatskim puškama pucali iznad njihovih glava, u neposrednoj blizini ostalih planinara? Jedini strah koji sam osjećao jest pred onima koji mlate ljude, zastrašuju ih pucanjem te zatim love po šumama kako bi im oduzeli sve stvari i vratili ih u Bosnu (i potencijalno prebili, jer ako se ne libe to raditi pred svima nama, strah me kako se prema njima odnose kad nema svjedoka), a još više, prema onima koji to odobravaju.

Nakon toga su nas zaključali u dom te više nismo mogli izlaziti do jutra, “radi naše sigurnosti”, uz odobravanje ostalih planinara. Ono što me najviše zapanjilo u cijeloj situaciji jest to kako se priča od prvotne verzije da “policija mlati i puca po migrantima koji su samo tražili vode” promijenila u to da je “ovo bila samo izvidnica” i da ih “ima sedamdesetak” te da je dobro što je tu policija da nas “štiti”.

O mlaćenju i pucanju više nije bilo ni riječi (bar ne naglas) dok se dio planinara dodatno raspištoljio (smatrajući da sad imaju opravdanje, da je situacija pogodna) i počeo migrante nazivati zvijerima, i onima koji su došli ratovati protiv nas kršćana – uz “ogradu” da ima među njima uglađenih i visokoobrazovanih, koji nisu “takvi“, što god to “takvi” trebalo značiti.

Tek me tada obuzela prava jeza – kada sam vidio kako se fokus priče u 10 minuta, uz navođenje upraviteljice, specijalaca i nekoliko glasnijih planinara počeo premještati s onoga čemu smo svjedočili – bezrazložnog nasilja nad izbjeglicama koji traže vode – na to da su oni opasne zvijeri. Postupak specijalaca pritom ne samo da se pravdao, već im se počelo tepati do te razine da su ih jutro nakon neki prozvali našim “anđelima čuvarima”. Naravno, bilo je par disonantnih glasova, i upravo zahvaljujući njima dobio sam više informacija od ove varijante “službene priče” koja se počela formirati ubrzo nakon događaja.

Nakon što smo se ujutro probudili, pili smo kavu na otvorenom ispred doma. Atmosfera je bila uzavrela – ljudi su uzbuđeno pričali o događajima od prošle noći dok su specijalci podnosili izvještaj da su ih ‘noćas ulovili šestero’.

Dio glasnijih planinara nije se libio izjavljivati kvalifikacije o izbjeglicama koje nisu ništa doli rasističke. Svojim su paranojama i strahovima pridavali znanstveni karakter i objašnjavali nam razliku između nas i zvijeri.

Pritom sam primijetio da cijelo dvorište smrdi na spaljenu plastiku i vidio kako tik do nas tinjaju ostaci vatre.

Uskoro sam saznao da su to stvari koje specijalci uzimaju izbjeglicama (dobili smo i slikovite prikaze kako im noževima odrežu naramenice s ruksaka čim ih uhvate….), ruksaci i odjeća… Njih se, navodno, redovno pali (ispred doma u nacionalnom parku “civilizirane države”). Tamo su između ostalog završile i plahte te madraci koje su migranti koristili kad su bili u domu, valjda jer ono što oni zaprljaju, “normalan čovjek” više ne može koristiti.

Ovo iskustvo mi je pokazalo kako lako postaje opravdati nasilje nad ljudima, čak i kada se dogodi pred našim očima. U stanju smo nasilje nad ljudima interpretirati kao da se ustvari dogodilo nešto drugo. Nakon što su izbjeglice uspješno stigmatizirani i dehumanizirani, ljudi su, prestrašeni od strane medija i rasista koji lažu i kapitaliziraju taj strah, spremni opravdati nasilje. Gube sposobnost empatije, suosjećanja s patnjom drugog živog bića.

Ne pišem ovo kako bi stigmatizirao ljude u domu, jer krivnja ionako nije individualna. Ovaj primjer jasno je pokazao kako se ljudi u atmosferi straha, nacionalizma, zatrovani ponavljajućim pričama o “drugima” i “vječitoj mržnji nas i njih” osjećaju sigurnije i superiornije kao dio neke mitske zajednice, u ovom slučaju “bijelih kršćana“. Kako ti ljudi lako povjeruju da se oni samo “brane” jer ih drugi “napadaju” – drugi koji goloruki, žedni i gladni danima lutaju po planinama koje ne poznaju.

Danima me prati jeza od ovog događaja, jeza od toga da je nasilje tako blizu, da se vrši i u “moje ime”, da je toliko prisutno i da je vjerojatno pitanje vremena kad će dodatno eskalirati na zajedničku katastrofu ogromne većine nas i veselje onih koji (će) na tom nasilju i ratu profitiraju.

Na kraju svega, u glavi mi se ne prestaje vrtjeti rečenica koju je jedan od planinara izrekao ujutro nakon cijelog događaja: “Postoje stvari koje čovjeka odvajaju od zvijeri, a oni su upravo to, zvijeri”. Uz mnoga pitanja i odgovore koje sam htio uputiti onome koje to izrekao, na kraju bih ga pitao samo jedno.

U situaciji kad s jedne strane imaš ljude koji mole za vodu, a s druge one koji na tu molbu odgovaraju pucnjavom i pendrecima, uz većinsko odobravanje ostalih, stvarno se moraš zapitati jesi li ti u toj situaciji na strani ljudi, ili na strani zvijeri”, stoji u pismu neimenovanog planinara.