Profesor Ivan Koprić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bio je gost Newsrooma. Komentirao je praksu upravnih sudova, kao i ulogu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

S različitih aspekata možemo propitivati i uopće samu aferu Konzultantica i način na koji moral shvaćaju hrvatski političari, ali onda naravno i reakciju sustava. Ja bih vas zamolio za početak da komentiramo ovo što smo čuli od odvjetnika Farčića dakle oni uporno inzistiraju na tome da mora postojati neki konkretan dokaz. Ako je dokaz jako konkretan onda ulazimo, čini mi se, u sferu Državnog odvjetništva, a ne više Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Pa dobro, odvjetnici uvijek imaju svoja stajališta s kojima zapravo pokušavaju zaštititi ili unaprijediti interese svoje stranke, tako da ne bih to previše komentirao. Mislim da je tu možda najvažnije ovo što je Ustavni sud zauzeo kao stajalište. On zapravo prebacuje teret, ja mislim s pravom. U ovom konkretnom slučaju, nazad na upravne sudove.

Možda nije dovoljno poznato u javnosti da su od 2012. godine Upravni sudovi preuzeli u punom smislu sudsku kontrolu nad radom uprave, pa i neovisnih tijela. To onda znači da trebaju i utvrditi činjenično stanje, provesti zakonito proceduru i odlučiti temeljem materijalnoga prava, kao i svi drugi sudovi. Do tada to nije bilo tako i to možda izaziva neke još uvijek probleme. Ja bih rekao da je cijeli ovaj slučaj jednim dijelom refleks te promjene do koje smo došli 2012. Što će se, međutim, sada ustanoviti u ponovljenom upravnom sporu, to ćemo tek vidjeti. Ja ne bih baš sasvim bio siguran, kao što to predsjednica Povjerenstva tvrdi da se neće ulaziti u ono što je do sada bila praksa tih upravnih sudova. Naime, ta praksa je vrlo kratkotrajna. To nije nekakav niz desetaka godina gdje su se stvari ustalile nego je to svega par godina . Imali smo već sada jednu devijantnu odluku prvostupanjskog upravnog suda koji je zauzeo malo drugačije stajalište nego je to bilo do sada. Tako da ćemo tek zapravo moždfa i u ovom slučaju ili u nekom drugom primaknuti tome što će biti onda nekakva sudska praksa upravnih sudova. Svakako mi je drago da je Ustavni sud zaštitio načela koja su sadržana u ovom zakonu, onda su doista važna jer je u ovom području sukoba interesa jako teško opisati unaprijed sve moguće varijante sukoba interesa. Ono što se naravno kroz tisućgodišnje razvijanje kaznenog prava uspjelo napraviti, to su ti precizni opisi kaznenih djela koji se moraju znati unaprijed. To se nije moglo napraviti u ovom području sukoba interesa.

Osim toga, pravnici vrlo često kažu da za razliku od recimo ubojstva gdje je žrtva na podu, ovdje je žrtva u ovom kaznenom djelu susretanja nevidljiva.

Da. To je jedna od poteškoća tog dokazivanja činjenica u ovom području. To je samo jedan od problema. To je inače vrlo osjetljivo područje i upravo zbog njegove i osjetljivosti i kompleksnosti dokazivanja i uopće potrebe da postoje ljudi koji se vrlo specijalizirano bav e tim pitanjem sukoba interesa se osnivaju ovakva povjerenstva kao neovisna tijela. Dakle, čak u neku ruku bih rekao da je tu kasniji ulazak Upravnog suda u činjenični supstrat koji je utvrdilo Povjerenstvo, neka mala vrsta pretjeranog ulaženja u neovisnost takvih neovisnih tijela. Ono što sam čak i prije nekog vremena rekao javnosti, malo me brine taj napad na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Nemam nikakvo mišljenje ni o gospodinu Karamarku, ja se time ne bavim, ne znam činjenice, doista ništa o tome ne znam, ali mi imamo desetak recimo vrlo važnih neovisnih tijela.

Od Državnog sudbenog vijeća preko regulacijskih agencija i njihovih vijeća koji odlučuju u materijama koje se mjere ponekad u važnosti tih predmeta kao u slučaju imenovanja sudaca ili pak Vijeće HAKOM-a odlučuje u predmetima koji mogu imati milijunske ili čak i veće financijske implikacije. Sad tu ulaženje iza njih na jedan ekstenzivan način da se tako reći krene od pretpostavke kao da to neovisno tijelo ništa nije utvrdilo, mi se čini jednom pretjeranom intervencijom u neovisnost neovisnih tijela. Nisu oni isti kao upravna tijela koja kontroliraju upravni sudovi, dakle ovdje bi sami upravni sudovi trebali, po mojem mišljenju, zauzeti jedan restriktivni stav prema samima sebi da ne ulaze pretjerano duboko u utvrđivanje činjeničnog stanja, premda bi oni po zakonu tu ovlast imali, ali bi trebali to razviti kroz sudsku praksu. Jer jedan sudac doista, ono što je rekla predsjednica Povjerenstva, tu se mogu složiti s njom, jedan sudac nije isto kao svi članovi Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Taj sudac odlučuje u predmetima u kojima imaju raspon od poreznih predmeta, građevinskih dozvola, razno raznih drugih upravnih predmeta, gdje odlučuju upravna tijela koja nemaju niti tu neovisnost, niti to poznavanje stvari, ni specijaliziranost, dakle to su potpuno različiti predmeti i tu mi se čini da onda bi sami upravni sudovi trebali malo, ja ne kažem da oni ne bi trebali dobro obrazložiti svoje odluke – ovo što je Ustavni sud rekao. Dakle, čini mi se, ako sam ja dobro uspio razumjeti ovo što je Ustavni sud danas tražio, traži se jasno obrazloženje njihovih odluka i tu se doista treba potruditi da te odluke budu vrlo jasne i da se potpuno jasno vidi koji je stav.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.