Naš reporter Hrvoje Krešić razgovarao je u Točki na tjedan s legendom industrije satova Jean-Claude Biverom.

Cijeli ste profesionalni život proveli u industriji satova. Zašto bi itko danas htio kupiti sat? Kako nekomu prodati skupi sat koji stoji oko 20 ili 50 tisuća eura?

Istina, to nije baš racionalan potez! Jer ako ste racionalni, kupit ćete “Swatch” za 50 dolara, što je sat odlične kvalitete, a čak je i švicarske proizvodnje.

A možda ćete pak kupiti “Apple Watch” za 700 dolara. Zašto biste onda potrošili 20 ili 100 tisuća na sat koji vam samo pokazuje koliko je sati? Dakle, to što sat pokazuje vrijeme zacijelo nije relevantno. Inače ljudi ne bi plaćali 20 ili 100 tisuća za ono što mogu dobiti za 50 dolara. Dakle, pitanje je što nudimo za 20 ili 100 tisuća. 

Nudimo umjetničko djelo, komadić vječnosti. Dobivate vječnost na ruci, emociju, proizvod s dušom. Čak dobivate i tragove ljubavi jer ljudi koji su izradili sat, izradili su ga sa strašću i tu su strast ugradili u sat.

A ta strast u satu izlazi u obliku vibracija. To su vibracije ljubavi, savršenstva. A osim toga, imate proizvod koji možete prenijeti svojoj djeci, a vaša ga djeca pak mogu prenijeti vlastitoj djeci. Dakle, istinski ste povezani s vječnošću.

I posljednje, ali ne i manje važno, taj vam sat pruža ekskluzivnost. Pruža vam nešto što drugi nemaju. A služi i kao statusni simbol. 

Svijetu na neki način poručuje tko ste. 

Nekim ljudima može poručiti tko ste. Ovisi o kojem je satu i brendu riječ. Neki su brendovi vrlo diskretni, pa možete odabrati koji će ljudi znati tko ste.

Drugi su pak vrlo glasni i popularni te će tada svi znati. Izvanredno je vjerovati da proizvod ima toliko uloga i načina na koji se obraća vama i drugima.

Kako u današnje vrijeme ide industriji satova?

Moram priznati da industriji satova ide dobro. Mislim da je švicarski izvoz na kraju rujna bio u plusu četiri posto.

S obzirom na probleme koje trenutačno imamo u svijetu, probleme s valutom, švicarski je franak vrlo jak, situacija u Hong Kongu, politička nestabilnost u Iranu.

Ruku na srce, kad je industrija 4% u plusu, mislim da smo čak ostvarili 4,4 posto, to je porilično dobar rezultat!

Profesionalnu ste karijeru započeli u tvrtki Audemars Piguet. Ono što je obilježilo to razdoblje početkom 70.-ih bila je kriza povezana s kvarcnom tehnologijom. Pojavili su se kvarcni satovi i preokrenuli cijelu industriju naglavačke. Zatim ste odlučili plivati protiv struje. Svi su htjeli proizvoditi kvarcne, elektroničke satove, čak i “Rolex”, “Omega” i svi drugi veliki brendovi. No vi ste odlučiti učiniti nešto sasvim drukčije. Što ste tada učinili?

Učinili smo suprotno od svih i rekli da nikad nećemo proizvoditi kvarcne satove. Ljudi su bili u čudu! Svi proizvode kvarcne satove, a vi ne? Naš je odgovor bio vrlo jasan, autentičan i istinit.

Rekli smo sljedeće: kvarcna tehnologija rezultat je industrijskog procesa. A svaki industrijski proces neminovno zamijeni novi proces. To se naziva zastarijevanje.

Dakle, to nije umjetnost. Umjetnost se rađa iz nasljeđa i tradicije i odlučili smo biti brend koji vam pruža tradiciju i nasljeđe. A naše je nasljeđe staro 300-400 godina i nikada neće odumrijeti Dakle, “Blancpain” vam nudi komadić vječnosti. Ne nudimo sat visoke preciznosti i točnosti jer to danas nije važno. Nudimo vam vječnost, povezujemo vas s budućnošću.

Ako želite kvarcni sat, možete ga kupiti, ali to je nešto drugo: industrijski proces.

Tim ste potezom cijelu industriju okrenuli naopačke početkom 80.-ih.

Da! Ljudi su na kraju shvatili što im govorim. Jer to što sam upravo rekao ima logike. To je stvarnost! A vrijedi čak i danas..

Mislite li da “gadgeti” poput “Apple Watcha” i drugih pametnih satova predstavljaju novu prijetnju industriji satova?

Ne, nikako! Jer se radi o nečem drukčijem. Vječnost nema konkurenciju. Umjetnost je komadić vječnosti. Pogledajte samo Picassa, još je živ. Ili Da Vincija.

Milijuni ljudi svaki dan guglaju Da Vincija ili odlaze u muzeje. Dakle, umjetnost je vječna.

A budući da umjetnost ima tu dimenziju vječnosti, tehnologija joj ne može konkurirati. Apple proizvodi odlične satove, osobno svake godine kupujem njihov novi model… Ali ne predstavlja nam konkurenciju.

Rekao bih da su komplementarni. Na ovoj ruci možete imati Apple Watch, a na drugoj umjetničko djelo. Zato i imamo dvije ruke.

Nakon što ste cijelu industriju preokrenuli naopačke, povukli ste neke vrlo poznate marketinške poteze. Prešli ste u Omegu i angažirali Cindy Crawford, surađivali ste s filmskom franšizom o Jamesu Bondu… Što je bila logika iza cijele te priče i po čemu je to drukčije od onoga što su drugi radili?

Logika iza svega je to da svi trebamo mentore. Prvi mentor nam je majka. Majka nam je uzor kad imamo tri, šest, devet, dvanaest, petnaest mjeseci. A zatim postupno dodajemo i druge uzore: tatu, a zatim možda i učiteljicu ili učitelja.

A zatim možda i filmsku zvijezdu ili nogometaša. Svako ljudsko biće treba nešto s čime će se poistovjetiti. Netko treba Crkvu ili Boga. 

Upravo zbog toga smatrao sam da će biti učinkovito angažirati ambasadora koji će predstavljati moj brend i podići njegovu prepoznatljivost i privlačnost. Smatrao sam da će uz ambasadora to biti lakše i učinkovitije nego bez njega. I to je bila ideja iza cijele te priče. Stoga smo odabrali Cindy Crawford.

Bila je savršena osoba koja će se obraćati ženama. Ako uzmete premladu manekenku ili glumicu, žene srednjih godina mogle bi biti malčice ljubomorne. Angažirali smo Crawford jer je bila vrlo pametna.

Obraćala se 15-godišnjim djevojčicama, ali i elegantnim 50-godišnjakinjama. Dakle, širokoj publici. A zatim smo regrutirali i Jamesa Bonda jer je san svakog dječaka da bude kao on, da ima novca, da vozi Ferrari, pije martini i Dom Pérignon. Pa samo zaključili da je i to prilično široka baza.

To su bile dvije veoma pametne odluke jer su na spektakularan način podigle prepoznatljivost i privlačnost “Omege”.

Nakon one promjene paradigme s “Blancpainom” učinili ste nešto za cijelu industriju satova, koja je bila suočena s golemom krizom. Vidite li možda poveznicu s nekim drugim industrijama koje se danas suočavaju s golemim izazovima, poput medijske industrije?

Vi ste zapravo napravili korak unatrag, niste se htjeli prikloniti industriji, nego izgraditi zajednicu. Htjeli ste pokazati da možda postoje i neki drugi načini egzistiranja. Mislite li da se nešto slično događa i u medijima, kojima je izuzetno teško? To posebice vrijedi za tiskane medije, koji su se odlučili prikloniti internetu, Googleu, Facebooku. Možda bi trebali pokušati nešto slično onomu što te vi učinili.

Nešto će se dogoditi, no ne samo u medijskoj nego i financijskoj, uslužnoj, automobilskoj i svim drugim industrijama. Sve one moraju uvesti promjene zato što 21. stoljeće neće biti kopija 20. stoljeća. Jesmo li danas u 21. stoljeću? Kažem da nismo. 

Na temelju godine u kojoj živimo znam da je ovo 21. stoljeće. Ali tko je pokretačka snaga ovoga stoljeća? Samo oni koji su rođeni u 20. stoljeću! Ne znam nijednog 19-godišnjeg političara, financijaša ili industrijalca koji pokreće planet Zemlju. Još ne! Tek će 2040. godine ovi milenijalci, kako ih nazivamo, upravljati svijetom. Diktirat će trendove u svijetu industrije, financija, politike. Tek ćemo tada svjedočiti 21. stoljeću.

Ljudi su 31. prosinca čekali početak 21. stoljeća, no 1. siječnja nastavili su s istim konceptima, istim kapitalizmom, imperijalizmom, kolonijalizmom, politikama i političkim organizacijama.

Naprosto su sve iz 20. prebacili u 21. stoljeće. 21. stoljeće nastupit će kad oni koji su rođeni u ovom stoljeću zauzmu pozicije moći i oni neće biti naša kopija! Stoga već danas moramo pokušati predvidjeti kako će se ti milenijalci ponašati, što je njihova filozofija, kakav stav imaju po pitanju Sredozemnoga mora, klime, uloge banaka…

Ne budemo li sami postavljali pitanja, nećemo dobiti odgovor. Dakle, prije nego što dobijete odgovor, morate postaviti pitanje i zapitati se: “Postupam li ispravno?; Je li to budućnost?”. Sve industrije koje će si postaviti to pitanje, uspjet će dobiti odgovore.

Dakle, sve će se industrije morati prilagoditi, promijeniti na određen način, potpuno se promijeniti ili prilagoditi. Sve ovisi o kojoj je industriji riječ.

Mislite li da se to donekle dogodilo i s industrijom satova prije 50 godina?

Pa naravno! Dogodilo se nekoliko puta. Dogodilo se kad se industrija satova prebacila s džepnih na ručne satove. Bila je to golema prekretnica! U 17. i 18. stoljeću postojali su samo džepni satovi. Nikomu nije palo na pamet da sat stavi na ruku. Držali su ga u džepu i bio je određenih dimenzija.

No zatim je iznenada trend krenuo u smjeru ručnih satova, što je bila važna industrijska promjena jer smo morali raditi s izuzetno malenim dijelovima. Bila je to velika promjena!

Druga je promjena nastupila revolucijom kvarcne tehnologije, a treća kada je pokazivanje vremena odjedanput postalo beskorisno.

Danas imate sat na svakom mobitelu, kameri, u automobilima, na svakoj željezničkoj postaji, računalu. Stoga su Švicarci morali smisliti novi razlog zašto ljudi trebaju njihove satove. A razlozi su upravo oni koje sam naveo na početku.

Prije nego što ste ušli u industriju satova, bili ste hipi, živjeli ste u hipijevskoj komuni. Kažete da vam je to pomoglo odrediti vas kao osobu te voditi poslovanje i karijeru u određenom smjeru.

Da, pomoglo mi je, bio sam hipi. Pogledate li moj izgled i kako se odijevam, čini se da to više nisam.

Ali i dalje sam hipi u srcu, nisam zaboravio biti hipi. To znači da poštujem ljude i prirodu. Dijelim svoje uspjehe i poraze, sumnje, iskustva, vizije, znanje.

Dijeljenje je veoma važno. I zadnje, ali ne i manje važno, opraštam pogreške, sebi i drugima. To su bila tri glavna elementa hipijevske filozofije.

25. lipnja 1967. Beatlesi su pjevali “All You Need Is Love”. Pod time nisu podrazumijevali samo ljubav između dvoje ljudi. Ljubav znači dijeljenje, dijeljenje je odraz ljubavi. Poštovanje je također odraz ljubavi. Isto vrijedi i za opraštanje. I to nikada nisam zaboravio! Kao kad vjerujete u Boga. Nikada to nećete zaboraviti.

Umrijet ćete, a i dalje vjerovati u Boga. To su moralni i etički stavovi koje ljudi ne smiju zaboraviti! Ili ih imate ili ne, ali ako ih imate, ne možete se ponašati u suprotnosti s njima. Dakle, i dalje sam hipi. Cijeli svoj život, svoje tvrtke i zaposlenike vodio sam na taj način.

Jedan od posljednjih primjera je sljedeći. Poštovanje prema ženama ne znači da su jednako plaćene za isti posao. To je normalno! Skandalozno je ako je suprotno!

Ljudi se hvale kako ženama daju istu plaću. Ma dajte, pa to je lakrdija! To je normalno! Zatim me pitaju što bi drugo trebali učiniti. Pitam čovjeka koliko u tvrtki ima zaposlenih žena, kaže mi da ih ima 49. To je gotovo 50, pola od sto, rekoh! Pedeset žena radi kod tebe.

Jesi li otvorio vrtić? Kaže mi da nije jer imaju vrtiće po cijelom gradu. One imaju drukčije probleme od muškaraca, imaju određene obveze, često se za djecu ne brine muškarac, nego žena. Otvori vrtić u svom poduzeću!

Mama će tada moći doći na posao s djetetom, ostaviti ga u vrtiću i otići raditi. Vratit će se u podne, ručati s djetetom, a u 16 sati će skupa otići kući. Ako to učinite, pokazat ćete da poštujete probleme žena i da ste spremni prilagoditi tvrtku kako biste riješili probleme svojih zaposlenika! Jer vaša tvrtka ne postoji samo da zarađuje novac nego i da pomaže ljudim i radi na njihovoj dobrobiti.

Kad razmislite o svim problemima s kojima ste se suočavali u karijeri i s kojima se danas suočava ne samo industrija satova nego i sve druge industrije, mislite li da danas imamo više problema nego u vaše vrijeme u pogledu klimatskim promjena, pritiska kasnoga kapitalizma, činjenice da svijet postaje višepolaran?

Nemamo više samo hladnoratovske odnose između SAD-a i Sovjetskog Saveza. Mislite li da je danas sve teže i kompliciranije voditi uspješan brend?

Svakako! Mnogo je kompliciranije. Više je ljudi, više je onih koji posjeduju više kulture, znanja, više je studenata.

Svijet je puno kompetitivniji. I mislim da nam je danas u svijetu sve teže. Time ne želim reći da je u naše vrijeme nužno bilo lakše, ali puno je toga bilo opuštenije, bilo je manje stresa.

Ljudi su imali vremena. Danas vam je vrijeme neprijatelj. Morate se boriti protiv vremena. Svakako smatram da je svijet mnogo kompliciraniji i teži te da vlada puno oštrija konkurencija.

Je li onda, takoreći, preostalo vremena za vrijeme? Imamo li vremena baviti se vremenom, konceptom vremena, satovima za modernog muškarca?

Da, on se mora organizirati kako bi našao vremena za sebe i svoju obitelj, djecu, posao. To nije lako! Jer posao želi 100% vašeg vremena, obitelj želi 50% vašeg vremena, djeca žele 70% vašeg vremena, a vi za sebe želite barem dvadeset.

Sve to na kraju iznosi više od 300 posto! Kako to postići? Velik je problem organizirati se, a to je često problem i za parove.

Shvaća li ona druga osoba da se ne vraćate kući tek u 22 sati zato što vam nije draga? Shvaćaju li djeca da niste s njima svaki vikend zato što morate putovati?

Dakle, tu je i problem komunikacije s obitelji, problem shvaćanja i dijeljenja problema roditelja. A to nije lako!

I za kraj spomenimo jedan od vaših posljednjih poteza. Već ste neko vrijeme odgovorni za marku satova Hublot. Obično vidimo brendove poput Rolexa, Omege, Longinesa u elitnim sportovima poput golfa, pola, u konjičkim sportovima.

Vi ste se s Hublotom htjeli ubaciti u nogomet, koji se smatra sportom za mase, a ne elitu. Njime obično dominiraju brendovi poput McDonald’sa, Visea, raznih proizvođača piva. Zašto ste se ubacili u nogomet?

Kao prvo, učinili smo to jer u svijetu nogometa nije bilo luksuznih brendova. Znali smo da bismo u tom smislu bili prvi, drukčiji i jedinstveni, a kad ste prvi, drukčiji i jedinstveni, obično pobjeđujete. Ubacili smo se u nogomet jer nije bilo nikoga drugoga, bili smo sami, a kad ste sami, vaš je glas puno glasniji nego kad stotinu ljudi govori u isti glas.

Drugo: učinili smo to jer se oko nogometa vrti velik novac. Pritom ne mislim nužno na one koji prate nogomet, nego činjenicu da je nogomet golema industrija.

Usput rečeno, Svjetsko prvenstvo najpopularniji je događaj na svijetu. Na drugom su mjestu Olimpijske igre, na trećem Euro, a na četvrtom Premier liga. Dakle, nogomet je silno popularan.

I treći razlog: velik broj mladih koji ga prate. U prosjeku su to vrlo mladi ljudi, puno mlađi nego kad je polo u pitanju. Pogledate li polo utakmicu, vidjet ćete da su navijači u prosjeku stariji od onih prije koji dan na nogometnom stadionu. A mladi su naša budućnost.

Moramo im se sada obraćati kako bi mogli početi sanjati o nečemu što ne mogu kupiti. A jednog dana kada to budu mogli, htjet će ostvariti svoj san.

Dakle, u nogomet smo se ubacili zbog nove generacije. Razlozi su bilo vrlo očiti. U luksuzu se ljudi ne odvažuju na promjene jer smatraju da je luksuz tradicija.

Da, luksuz jest tradicija, ali ne samo tradicija! Tradicija mora preživjeti, ali tradicija koja je bila prilagođena načinu života 18. stoljeća nije nužno prilagođena načinu života u 21. stoljeću.

Dakle, morate prilagoditi svoju tradiciju. I to je vrlo važno učiniti. Nemojte ponavljati tradicije 18. stoljeća. Nemojte svirati glazbu 18. stoljeća jer nećete biti uspješni. Glazba se razvija i ljudi žele čuti nešto novo, a ne ponavljanje glazbe iz 18. stoljeća! Dobro, s vremena na vrijeme mogu otići na koncert klasične glazbe, poslušati Mozarta, Schuberta ili Straussa, ali to nije percepcija glazbe mlađe generacije. Dakle, morate se prilagoditi mlađoj generaciji.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram