Sudac Trgovačkog suda Radovan Dobronić, poznat po presudi u slučaju "Švicarac" bio je gost intervju tjedna Točke na tjedan. Pročitajte i pogledajte drugi dio intervjua.
Efekt i ove presude i Zakona o konverziji te cijele priče oko „švicarca“ se dogodio – kada govorimo o pravima potrošača- isključivo o tom proizvodu. Ali mi imamo još čitav niz čudnih proizvoda koje prodaju, prije svega banke, od factoringa do stambenih štedionica koje još danas nisu riješene. Zašto ovaj slučaj nije iskorišten da se malo šire pogleda kako nas tretiraju strane banke?
Ja bih vam sada pokušao reći jednu ili dvije stvari. Recimo ovako, ovdje je bilo vrlo vidljivo koji je rizik vezan uz valutnu klauzulu. Sad nastaje pitanje hoće li država dalje dopuštati ugovaranje valutne klauzule. Do sada je bilo prijedloga – koliko sam pratio u okviru ovog saziva – koji su dolazili od uglavnom oporbenih zastupnika i koji su bili glatko odbijeni. Postojao je prijedlog Lesara iz Laburista. To su stranke sve same priložile u moj spis. To je sve Vlada glatko odbila i rekla da to nije moguće, jer bi to narušilo slobodu ugovaranja.
Vlada je tad slijedila – i pod pogrečnim utjecajem pojedinih naših profesora koji se bave trgovačkim pravom – na način da ga interpretiraju kao pravo krupnog kapital, što je jedna poprilična anomalija.
VEZANE VIJESTI
Zanimljivo je da je nakon ove presude i Europska unija zadržala to početno stajalište, tako da je 2014. donijela jednu Direktivu i tamo je zauzet isti pristup – prepoznat je valutni rizik kao neprihvatljiv.
Mogli bi reći da je to pozitivno.
Priznato je da se potrošačima mora omogućiti konverzija u drugu valutu ako dođe do ovakvih anomalija.
Ali je zapravo cijela ta Direktiva bazirana na tome da je to sve samo stvar ugovora i da se ta direktiva iz 2014. ne smije primijeniti na ugovore sklopljene prije, mislim čak i 2016.
Znači, to je bila jedna Direktiva koja je na jedan fini način bila poprilično zasnovana na tome da se ne remeti interes bankarskog sektor i to je tada i bilo prepoznato i rečeno. Bilo je tad već prijedloga da se na razini EU-a zabrani valutna klauzula, onda su kao napravili neki kompromis.
Tada je bilo rečeno da države mogu poduzeti i druge mjere ako misle da uredba nije dovoljna.
I sad po svemu proizlazi da je unutar EU-a to jedino do sada iskoristila Francuska koja je otprilike rekla da se u potrošačkim ugovorima može ugovoriti valutna klauzula u slučajevima kada potrošač ima ili prihode ili imovinu u toj valuti (onda valutnog rizika uopće nema).
Sada se postavlja pitanje zašto Hrvatska ne bi to isto – ako treba i doslovno – prepisala, jer jednostavno nema razloga da se to ne napravi. Nitko Francuskoj nije rekao da je to što su napravili pogrešno, pogotovo znajući koju težinu ima Francuska unutar EU-a.
Prošle godine je Turska koja je među prvih 20 ekonomija po veličini – bez obzira na činjenicu da nije članica EU-a i na to što sada politički radi – donijela jednu uredbu Vijeća ministara br. 32. Moglo bi se reći da je ta uredba školski primjer reguliranja ove materije iz devizno-pravnog aspekta.
Valutna klauzula nije isključivo u sferi ugovornog prava kao što se prikazalo, nego je ona mješavina deviznog prava i ugovornog prava.
Da bi uopće bilo dopušteno ugovaranje uz valutnu klauzulu, država se prvo prije toga mora odreći dijela svog monetarnog suvereniteta tako da pristane da neka druga valuta na njenom području služi kao mjerilo vrijednosti. Znači, to je veliko odricanje od strane države od monetarnog suvereniteta koje zapravo svoje pokriće i opravdanje ima jedino kad je velika inflacija, tako da gledano s te strane – kada nema velike inflacije – za tim uopće nema potrebe.
U slučaju Turske radi se o tome da je, izgleda, turska lira i cijela turska ekonomija bila vrlo ovisna o američkom dolaru. Izgleda da su imali puno tih valutnih klauzula
Sada su oni donijeli jednu zabranu: apsolutna zabrana ugovaranja valutne klauzule u Turskoj za domaće rezidente, znači za sve pravne i fizičke osobe.
Čini mi se da su postojeće ugovore s valutnom klauzulom uredili tako da su rekli da se oni mogu pretvoriti – tamo gdje je dopušteno – u ugovore sa deviznom klauzulom, a tamo gdje se ne obavlja konverzija u tursku liru. Nisu bili toliko glupi da su totalno zabranili čisto devizno zaduženje, direktno u stranoj valuti jer su naravno u finacijskom sektoru dozvolili bankama, leasing kućama i slično, da se mogu zaduživati u valuti.
Dozvolili su i velikim poduzećima, ali su postavili uvijete – otprilike da ta poduzeća moraju u nekom razdoblju imati prihode oko 15 milijuna. Dakle, samo onaj koji ostvaruje prihode od deviza se može zadužiti.
Ukratko, izvrsno su to izveli. Na tom se može vidjeti ono što u zadnje vrijeme profesor Lovrinović govori. To je ta važnost monetarne politike.
Kad su to napravili prošle godine, tog trena su počeli govoriti da je Turska počela konkurirat nama u turizmu jer je došlo do deprecijacije turske lire i njihove turističke usluge su odmah Europljanima postale privlačnije.
#related-news_0
Za ovu temu je bitno da se vidi da je masovno ugovaranje valutne klauzule u jednoj zemlji zapravo tu zemlju onemogućuje u vođenju samostalne monetarne politike. Da je Turska ostavila valutnu klauzulu, njeni građani bi sada, da Turska odluči deprecirati svoju valutu kako bi postala konkuretnija, došli u nepriliku, jer bi oni morali veću količinu turskih lira otplaćivati za jedan američki dolar.
Sad je to ujedno odgovor na naše pitanje. Mi cijelo vrijeme imamo dopuštenu valutnu klauzulu i čitavo to vrijeme zapravo HNB uopće nije u poziciji voditi monetarnu politiku koja bi uzela u obzir interese gospodarstva, da tečaj kune malo ili više oslabi, pa da onda naši proizvodi budu jeftiniji, a uvoz skuplji, jer bi onda svima onima koji imaju valutnu klauzulu vezanu uz euro enormno narastao tečaj.
Na neki način se može reći da uz valutnu klauzulu, zbog interesa velikog broja građana, država zapravo ne može voditi monetarnu politiku na način da uzme u obzir interes poduzeća. To su osjetljive stvari i kod tih stvari treba raditi procjene bi li deprecijacija doista dovela do bolje prodaje proizvoda, jesu li oni inače toliko konkuretni.
Hrvatska nema razloga da, kad je ovako pogođena, da jednostavno ne prepišemo francusko rješenje, da se prvo to zabrani i da se pokuša osloboditi tih valutnih klauzula. Može biti da je trenutno možda čak isplativije uzeti kredit vezan uz euro, ali generalno govoreći rizik, i za pojedinca koji uzme, naročito na dulji rok, i sama država, je onemogućena. Uz ovakvo francusko rješenje vjerojatno bi se svelo na to da bi bilo svega 1 posto takvih ugovora, ako i toliko.
U ovoj presudi je puno napisano, samo što to nije shvaćeno. Druga stvar iz koje Hrvatska treba izvući pouku – ovdje se nezakonite klauzule na neki način nameću kroz opće uvjete poslovanja. Znači, ovo sve što se tiče promjenjive stope, to su sve banke imale opće uvjete banke o kamatnim stopama i slično.
To je jedna zasebna tema koja kod nas nije primijećena, na koju nije obraćeno dovoljno pažnje, ni u praksi, a ni na razini propisa. Zakon o obveznim odnosima je još iz vremena bivše drave, a i ovaj naš sada je prepisan, možda je u pet ili deset posto promijenjen. Zakon je recept švicarskog zakona, jer u toj materiji nitko ne može izmisliti ništa novo.
U tom zakonu su bile opće odredbe o općim uvjetima. I sudu su dane velike ovlasti, da može odbiti primjenu odredaba općih uvjeta ako su oni pretjerano stroge, nepravične prema drugoj strani. Ali kad je to napisano u nekim općim terminima, onda je sucima, pogotovo u ovako velikoj količini predmeta, dosta komplicirano donositi odluku. Sudac mora puno razmišljati, mora u potpunosti preuzeti odgovornost i to onda relativno ide slabije nego što bi moglo.
Ali sad šta tu nama još nedostaje? Ono što sve zemlje EU-a već odavno imaju i što nam je sve poznato – sve zemlje imaju i posebne zakone o općim uvjetima poslovanja, u čemu prednjači Njemačka.
Taj poseban zakon na neki način olakšava sucima da se više i lakše odlučuje na primjenu, kontrolu tih općih uvjeta. To je ono što nama nedostaje.
Taj zakon se može donijeti po uzoru na neku drugu zemlju.
Time se također smanjuje ovakvim velikim sustavima, bilo bankarskim ili telekomunikacijskim, da kroz opće uvjete nameću bilo što.
Kako se kod nas ti opću uvjeti koriste, odnosno zlorabe? Opći uvjeti su rađeni za ovo moderno vrijeme kada jedno veliko poduzeće sklapa ugovore u tisućama primjeraka za istu situaciju. Onda se time reguliraju standardne situacije.
Međutim, što se kod nas događa? Događa se to da ti opću uvjeti služe tome da poduzeće popunjava sadržaj ugovora kako im se svidi. Oni su rađeni da budu nadgradnja ugovoru. Pretpostavlja se da je ugovor normalno sklopljen.
Kako sam ja vidio iz pojedinih spisa, naša telekomunikacijska društva ovako sklapaju ugovore, odnosno, ne sklapaju – imaju obrazac kojega budući korisnik/potrošač potpisuje, u njemu napišu da je to ponuda i da ponuda važi uz opće uvjete te da korisnik potpisom prihvaća ponudu i opće uvjete. I onda poslije nikada više ne potpišu na jednom komadu papira ugovore.
Onda mu poslije kažu da su općim uvjetima izmijenili i cijenu i pružene uvjete.
Potpisuje se samo toliko da se kaže ‘dobili smo vašu suglasnost’, a svi ugovori na taj način postaju kao bianco ugovori i oni zapravo na taj način remete kompletno sva načela ugovornog prava uz primjenu općih uvjeta.
Nije članstvo u EU samo primjena direktiva. I dalje je težište na nacionalnom zakonodavstvu, treba voditi usporedne analize kakve propise imaju druge zemlje na nacionalnoj razini. To je jedna cjelina.
I kad bude donesen zakon, tu bi trebalo napraviti inovacije i promjene, ali minimalne. Ne u smislu da se nameće, nego jednostavno da se ne otkriva topla voda, da se ne gubi energija.
Što je s ovršenima i blokiranima? Zapravo su mnogi došli u tu poziciju upravo zahvaljujući ili ugovorima s telekomunikacijskim kućama ili bankama, a očito je da nismo našli pravedan sustav ovrhe koji će i osigurati naplatu, a opet spriječiti da ovršeni postanu dugotrajno blokirani.
Prvo, što se tiče same kolektivne presude. Pogotovo nakon ovog zadnjeg stajališta suda EU-a u kojem je jasno rečeno da su osnovna i temeljna prava iz Direktive iz 1993. ne samo da su kogentno pravo, nego da je to javni poredak.
Iz toga proizlazi obveza sudova da po službenoj dužnosti provjeravaju poštuje li konkretna ovrha Direktivu i ta određena temeljna načela, tj. da se provjeri poštuju li se odredbe o pravima potrošača, kako od faze izdavanja pa do prije početka ovrhe.
Sad kad je kolektivnom presudom jasno rečeno da su kod slučaja ovih kredita pojedini oglasi ništavni, nezakoniti, potpuno je jasno da sada sudovi po službenoj dužnosti moraju makar privremeno obustaviti ovrhu na temelju tih ugovora.
Mi smo sad svi suci EU-a, svaki sudac je doslovno u poziciji suca Ustavnog suda i direktno je odgovoran za provedbu prava EU-a.
Jedna od posljedica te presude je ta da banke više nisu u poziciji provoditi ovrhe dok se ta sporna pitanja ne riješe.
Zanimljivo je – više za pravnike i suce – da je sud EU-a išao čak tako daleko da je natuknuo mogućnost da bi trebalo gotovo preispitati i pravomoćne presude, tj. poštuju li oni direktivu i prava potrošača. Ali je onda on rekao da je svjestan da mnogi procesni sistemi ne dopuštaju da se u taj pojam pravomoćno presuđene stvari, res judicata, kasnije zadire na način da se preispituje i da onda to ostavlja procesnim sistemima.
Oni su to temeljito proučili, većina pravnika bi se vjerojatno složila da smo mi u tom sustavu gdje se pravomoćne presude ne može naknadno preispitivati. Sve drugo što je u tijeku, znači vi obično imate ugovore na kojima je izvršena ta solemnizacija i onda je ugovoru dan status ovršne isprave. To je ono ne samo što se može, nego i mora preispitivati po službenoj dužnosti.
To je sad vrlo jasno. Nikakva ovrha, ni na novčanim sredstvima, nekretninama – treba ih privremeno obustaviti dok se ne utvrdi stanje tko je kome dužan. To je broj jedan.
Sve drugo što je u tijeku, znači vi obično imate ugovore na kojima je izvršena ta solemnizacija i onda je ugovoru dan status ovršne isprave. To je ono ne samo što se može, nego i mora preispitivati po službenoj dužnosti.
#related-news_0
Druga stvar je da se potrošačima mora omogućiti ono što oni zovu djelotvorna zaštita. Na tu temu je prof. Alan Uzelac, koji je predstojnik Katedre za građansko-procesno pravo, napisao jednu vrlo dobru studiju gdje je rekao da potpuno jasno proizlazi sljedeće – da ova rješenja o ovrsi koja su u postupku na temelju vjerodostojne isprave (gdje javni bilježnici izdaju rješenje o ovrsi bez ikakve rasprave, bilo čega), nisu u skladu s ovim zahtjevima suda EU-a i Direktivom koja je sad za nas obvezujuća.
Ne radi se samo o tome da ako se ide u izmjenu Ovršnog zakona ili Zakona o javnom bilježništvu, nego se zapravo javnim bilježnicima ta ovlast mora oduzeti.
Sad se postavlja pitanje: ne moramo li mi to kao suci već sada napraviti, to da se javnim bilježnicima navedeno pravo uskrati. Prvo zato jer su suci odgovorni za primjenu zakona EU-a, a naši građani su sada građani EU-a koji se imaju pravo pozvati na tu zaštitu i reći da rješenje o ovrsi izdano na temelju rješenja javnog bilježnika ne ispunjava ove zahtjeve.
Tko bi trebao dati tu uputu?
Radi se o tome da bi to trebao biti neki dogovor. Bilo bi prigodno da Vrhovni sud otprilike bude koordinator i da se onda postigne neki dogovor. Jer smo što se toga tiče, na neki način, već u zakašnjenju.
Ne dolazi više u obzir ni nastavak ovrha koje su već pokrenute, ali sad kad bi neka banka, a standardno rade tako – napišu izvadak iz poslovnih knjiga i onda samo izbace neki iznos duga, stave javnom bilježniku i on to izda. To je potpuno pogrešno i to ne smije biti.
Ono što dolazi u obzir, a da bude relativno pragmatično, jest da se to prebaci na sudove. To je bilo prije, ali ne u ovoj formi.
Da bi se ispunili zahtjevi suda EU-a, minimalno moraju biti priložene tri stvari: prvo, sam ugovor, drugo, opći uvjeti poslovanja i treće, sami izvorni računi, odnosno nekakav detaljan obračun kamata, plan otplate i slično. I onda na sudu sudac ili sudski savjetnik koji vrši sumarnu provjeru provjeri da vidi je li to u redu. Ako vidi da se tu radi o ugovoru koji potpada pod kolektivni, ništa od toga.
Odbija prijedlog za izdavanje platnog naloga i onda stvar ide u redovnu proceduru, pa ako banka baš inzistira na naplati, neka onda dokazuje to kao i svaki drugi tužitelj.
Ako je sud Europske unije propisao da to ne može biti javnobilježnička isprava, kako komentirate činjenicu da i u novom Ovršnom zakonu nisu izostavljeni javni bilježnici?
Dodatno, činjenica o kreditima u čvicarcu je da javni bilježnici nisu ispunili svoju ulogu solemnizacije da objasne klijentima o čemu se radi.
Neprihvatljivo je da, ako postoje neke radne skupine, da se na taj način ignonira članak profesora Uzelca jer se barem ono što je u zemlji objavljeno i što je više nego dobro, mora uzeti u obzir. To ne može biti neka nepoznanica.
Drugo, u ovom je slučaju Europska komisija zaista sve vrlo jasno napisala. Samo to treba pročitati.
Krije li se iza svega jednostavno interes, da su neke skupine u ovom društvu jače od drugih?
Ne bih sada ulazio u ta nagađanja. Ne bih ja rekao da Ministarstvo pravosuđa nešto radi pod bilo čijim interesom, to bi bilo pretjerano.
Tu sad ima puno stvari i elementara o kojima se vodi računa i sad je pitanje vode li oni uključeni u to računa o svemu tome, znaju li ili ne.
Dat ću i drugi primjer. U slučaju telekomunikacija. Općinski građanski sud u Zagrebu je donio jednu vrlo dobru presudu, mislim da je postala pravomoćna. Radilo se o onom tipu ugovora koji se u telekomunikacijskom sektoru sklapao obično na dvije godine. U takvim ugovorima obično postoje odredbe da ako potrošač otkaže ugovor prije isteka dvije godine, da firma ima pravo do ostatak ugovorenog razdoblja naplaćivati obavezni paušal.
Firma u tom slučaju ima pravo na naplatu ugovorne obveze, ali se postavlja pitanje koliki je to iznos koji je primjeren. Ako je potrošač konzumirao dva mjeseca, a ostalo mu je 22 mjeseca za platiti, to na kraju bude jako veliki iznos ipak, za uslugu koju ipak ne koristi.
I onda se postavilo pitanje je li to pretjerano strogo, nepravično i tako dalje. I Općinski sud je jako dobro rekao da takva odredba nije u redu, da se ne može primjenjivati.
Sad bi trebalo uzeti presudu Općinskog suda u Zagrebu, svi javni bilježnici je moraju imati pred očima i prema tome oni moraju paziti da se to ne ponavlja.
Ta presuda se ne poštuje, ne možemo s njom postupati tako da bacimo kamen u vodu i čekamo da se voda smiri. To je pitanje riješeno i oni na to nemaju pravo. Ako inzistiraju na ugovornoj kazni, a oni nisu izmijenili opće uvjete – makar i malo – u duhu te presude, onda neka idu redovnom tužbom i tamo dokazuju što god žele.
Vratimo se na način rada javnih bilježnika. Postojeći zakon nije toliko loš, ali se ni on ne poštuje. Radi se o tome da je Ovršni zakon definirao pojam vjerodostojne isprave.
Ona je knjigovodstvena isprava, ali ne bilo koja i ne bilo kakva, nego ona u kojoj kaže da je vjerodostojna isprava takva isprava iz koje se vidi što je predmet obveze te vrijeme i mjesto ispunjenja.
Sada se u velikom broju slučajeva najčešće događa da velike firme podnose samo neki izvadak iz poslovnih knjiga iz kojih se osim nekih brojaka uopće ne vidi što je predmet obveze.
Takvu ispravu javni bilježnici nisu smjeli prihvatiti kao vjerodostojnu i samo na temelju nje izdati rješenje. Oni su morali tražiti izvorni račun iz kojeg će biti vidljivo da se traži isplata za korištenje mobitela za mjesec ožujak i onda iza toga za mjesec travanj 2018., a da sve ovo drugo se traži ugovorna kazna. I znači, to se radi krivo.
Po mojoj procjeni je približno 30 posto ovih rješenja o ovrsi zapravo izdano nezakonito. Jer se javni bilježnici uopće ne osvrću na to, a nitko ih ne kritizira zbog toga.
Ja sam u svojim pojedinim presudama do sada jasno i glasno napisao da se neće priznati trošak ovršnog postupka u cijelosti, makar tužitelj može biti u pravu. To neće dobiti na teret tuženika, pa neka se on razračunava s javnim bilježnikom zašto su oni imali suvišan trošak.
Radi se o tome da je davno trebalo provesti jednu temeljitu kontrolu.
To je vrlo ozbiljan problem jer se radi o tome – na taj način su pojedini javni bilježnici, ne svi – posao ubrzali do te mjere da ima javnih bilježnika koji godišnje izdaju skoro 70.000 rješenja o ovrsi. Znači, to je više od 1.000 po svakom tjednu i kad se to računa, onda se dođe do zaključka da on svakih 5 ili 10 minuta izdaje jedno rješenje o ovrsi. Potpuno je jasno da to onda ne može kontrolirati, a očito ni ne želi.
Ne rade svi javni bilježnici jednako. Tu postoji element ili nekakvog zanemarivanja te zakonske odredbe. To je direktno kongentno pravo, tu se nema što tumačiti – moraju biti same isprave i osnovni računi su ti koji zadovoljavaju.
Svaki ovršni naslov nije komad papira, to je stvarna obveza i opasnost za onoga kome je nešto naloženo.
Može taj sustav funckioniratli, ali mora se odgovorno provoditi. A provodi se, između ostaloga, tako da čovjek ne može povjerovati dok ne vidi.
U jednom primjeru javni bilježnik je izdao rješenje o ovrsi protiv jedne banke na milijardu i 200 milijuna kuna. I onda kada se gleda na temelju čega je izdao, a u tom slučaju se radilo o jednostavnom d.o.o.-u, između ostalog su u tom slučaju postojala jedan, dva ili tri računa na kojima je taj direktor tog jednostavnog d.o.o.-a napisao da time izdaje račun kojim obračunava naknadu štete za psihičke boli vlasniku. I onda je izračunao tu naknadu za bol u iznosu nešto višem od 200 milijuna kuna, pa je to bila jedna stavka u tom ukupnom zbroju.
Ukratko rečeno, on je vrlo vjerojatno bio strahovito ljut na banku – vjerojatno je dobio prvi, inicijalni kredit, pa mu je banka uskretila daljnje kreditiranje, onda mu je vjerojatno cijeli posao propao.
Ali ako čovjek izdaje račun o ljutnji, onda javni bilježnik – ako mu sve jasno piše o čemu se radi – pa mora minimalno prelistati i odbiti to. Međutim, ništa.
Znači, javi bilježnik je potvrdio ovrhu na milijardu i 200 milijuna kuna?
Ma izdao je. Da je to postalo pravomoćno banka je istoga trena blokirana i tko kaže da cijela banka ne bi otišla u stečaj?
Naravno, onda bi oni došli svi skupa tražiti od suda da spašava situaciju, ali se tu zapravo radi o totalnoj neodgovornosti javnih bilježnika i prebacivanju odgovornosti na sud.
Dugo razgovaramo i ja sam time zadovoljna zato što smatram da je jako važno da se od suca koji radi u praksi čuje kako i na koji način se u takvim situacijama ponašaju različita trgovačka društva, država.
Vi ste ovdje rekli da se ne poštuju zakoni, da se ne primjenjuju – a morale bi – direktive EU-a, da javni bilježnici izdaju ovršne zahtjeve praktički na temelju običnog papira. Imamo li mi uopće pravni sustav koji funkcionira?
Pitanje je dobro, ali je na njega teško odgovoriti.
Ovdje se od strane sudaca vrlo često kako je dojam koji hrvatski građani imaju o pravosuđu samo dojam koji je pristuan zbog lošeg pisanja medija. Je li to baš tako?
Vi ste sudac koji nabraja na koji se sve način u ovoj državi krši pravni poredak države od strane stanih banaka, javnih bilježnika, pa čak i od strane sudaca. Imamo li mi pravni sustav?
U najmanju ruku možemo reći da nema ni približno dovoljne koordinacije, kontrole i jednog jedinstvenog konzistentnog sustava. Da bi pravosudni sustav funkcionirao, puno karika treba djelovati dobro i odgovorno, kao cjelina.
Proces donošenja zakona mora biti puno kvalitetniji i seriozniji, ako to nekako možemo reći. Ima puno karika u lancu, moraju i odvjetnici biti na razini.
Javni bilježnici moraju odgovorno obavljati svoj dio posla, to nije samo stvar izdavanja rješenja.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
