Ilegala u Zagrebu je turističko-dramski obilazak Zagreba, tj. njegova centra, koji je ujedno bio centar ustaške moći tijekom NDH.
“Polazak je iz Kurelčeve 5 u 16 sati. Dođite nekoliko minuta ranije. Obucite se neupadljivo i ponesite Jutarnji list kao znak raspoznavanja. Javit će vam se vaša veza”.
Poruku znakovita sadržaja dobila sam dan prije sudjelovanja u turističko-dramskom obilasku pod nazivom Ilegala u Zagrebu.
Na zakazani dan malo kasnim. Žurim na sastanak, ali ustaše su napravili punkt kod Britanca i legitimiraju ljude. To mi je bar priča koju sam smislila potpuno se uživjevši u ulogu. Na putu sam prema Jurišićevoj 13 (adresa sastanka je u međuvremenu na jednako konspirativan način pomaknuta zbog manje konspirativnog razloga – snimanja reklame za HT), gdje se nalazi glavni ulaz u poštu, i sa sobom nosim Jutarnji list, moj znak raspoznavanja.
Ilegala u Zagrebu je turističko-dramski obilazak Zagreba, tj. njegova centra, koji je ujedno bio centar ustaške moći tijekom NDH. Cilj projekta je – kako nam objašnjava Nataša Puškar, njegova idejna začetnica – “podsjetiti na revolucionarnu prošlost Zagreba koji je sve četiri godine tijekom okupacije pružao otpor ustaškim vlastima i okupatoru”. Ispred glavne pošte u Jurišićevoj čeka petnaestak ljudi. To mora da je moja grupa, mislim si.
Ali zašto nitko ne drži novine, svoj znak prepoznavanja? Ili su to ipak ustaše koje čekaju u zasjedi?
Prilazi nam Vera Jurić koju utjelovljuje Vanja Budimir, a koja i inače radi kao turistički vodič. Ilegalka Vera Jurić je stvarno živjela u vrijeme NDH u Zagrebu i ona se 1941. godine, nakon što je “pala” trafika sestara Baković, pridružila partizanima.
Puškar ju je odlučila “oživjeti”, jer je čitajući njezine dnevničke zabilješke shvatila kako je u Verinu dnevniku “bilo sasvim dovoljno materijala koji bi se dao vrlo lijepo i uvjerljivo ispreplitati s ostalim temama, budući da je poznavala sestre Baković, odlazila na ‘javku’ u trafiku, odvodila drugove u partizane, itd.”
Život u strahu
Puškar govori kako je došla na ideju turističko-dramskog obilaska. Prvo što je primijetila bile su pojedine spomen-ploče u Zagrebu koje su je zainteresirale za povijest toga grada u razdoblju od 1941. do 1945. godine, a potom je posjetila i spomen-park Dotrščinu, mjesto najvećeg zločina u modernoj povijesti, gdje su odvoženi i ubijani Zagrepčani, komunisti, ilegalci.
No pravi “okidač” bio je dokumentarni film Jadrana Bobana “Duhovi Zagreba”. Konkretno, “sudbina Anice Štefanec, koja opisuje i prilike u Zagrebu uoči okupacije, naglašava kako Zagreb nikad nije bio ustaški grad i otkriva strašan intimni detalj o sebi. To me je ponukalo da krenem istraživati i upoznavati se bliže s temom,“ objašnjava Puškar.
Kraj glavne pošte, gdje čujemo proglašavanje Nezavisne Države Hrvatske putem radija, ilegalka Vera dijeli nam propusnice za slobodno kretanje Zagrebom koje su tada svi morali imati. Moje zanimanje – učiteljica.
Atmosfera te tmurne, prohladne nedjelje priliči atmosferi Zagreba tijekom NDH kada su „na snazi bili rasni zakoni koji su protjerivali i ubijali Srbe, Židove i Rome,“ kako govori Puškar, i kada su “postojali prijeki sudovi koji su mogli donositi samo smrtne osude ili oslobađati okrivljene”.
Ona dodatno slika atmosferu terora u kojem su tada živjeli Zagrepčani.
“Živjeli su u strahu jer je svatko mogao biti maltretiran bez ikakvog razloga. Događalo se da ustaše pohapse ljude ako se nađu vani nakon deset sati na večer. Glavna zagrebačka gubilišta bila su Dotrščina i Rakov Potok, oba u neposrednoj okolici grada, a kontinuirano su se otvarali i novi zatvori koji su bili pretrpani,” oslikava.
Dodaje kako i “ovdje treba naglasiti da je Zagreb tada bio znatno manji nego danas. Bilo je zabranjeno čitati strane novine i slušati strane radio-stanice, naravno osim njemačkih i talijanskih. Dakle, građani nisu imali slobodu niti kretanja, niti mišljenja, a kasnije je u gradu došlo i do ozbiljne nestašice hrane, što je samo dodatno otežavalo život.”
Poslije punkta pokraj Hrvatske narodne banke gdje je Vera radila i gdje nam objašnjava kako se nije smjelo mijenjati više od 500 kuna po danu i kako je također zabranjeno Židovima i Srbima isplaćivati novac, krećemo prema idućoj točki – krojačkom salonu Ritter. Taj krojački salon ujedno i jedini punkt na turi koji uistinu nije postojao u tom razdoblju.
Prije nego pređemo cestu Vera nam govori kako, ako nas slučajno zaustave ustaše, kažemo da idemo na probu pjevačkog zbora kako ne bismo bili sumnjivi. Samo da ne pitaju da ja zapjevam, mislim si – jer smo onda gotovi, krinka će biti otkrivena!
Neprijateljima pred nosom
Ni naše hodanje “usred bijela dana”, u velikoj grupi, na očigled sviju, nije slučajno.
Ilegalci su, naime, koristili taktike da se ne skrivaju te su neprijateljima zaista bili ispred nosa. Puškar ocrtava kako je to izgledalo i zašto su se koristile takve taktike.
“Kurirke bi često planski dijelile kupe u vlaku s ustašama ili Nijemcima jer su znale da ako počne racija, vojska neće pretresati osobe koje sjede pored njih. Sastanci su se također održavali na javnim mjestima, npr. kada Rade Končar održava ilegalne sastanke na kojima se dogovara diverzija na poštu u Jurišićevoj, planiranje se odvija na Zrinjevcu, bukvalno Nijemcima pod prozorima.”
Još dodaje kako se “ilegalni materijal znao razmjenjivati u tramvaju, na način da dvije ilegalke imaju identične torbe, susretnu se u dogovoreno vrijeme u tramvaju, jedna krene prema zadnjim vratima, na sredini vagona sretne drugu, zamijene torbe i izađu na različitim stanicama van. Pritom ne progovorivši ni jednu jedinu riječ.”
Nakon spuštanja niz tamno stubište ulazimo u krojački salon Ritter, malu prostoriju gdje nas u dimu cigarete čeka krojač. Na stolu su krojevi i stare, teške metalne škare, a ispred zavjese koja skriva dodatnu prostor na stolčić pokraj radija sjeda Vera.
Gledamo dok mijenja frekvencije i čujemo prvo Radio Moskvu i Radio London, a potom slušamo proglas narodima Jugoslavije koji se zaista u to vrijeme i emitirao s ilegalne partijske radio-stanice – u ono doba opasna radnja, smjele su se slušati samo njemačke i talijanske radio-stanice. Nakon što Vera preuzima paket, odlazimo dalje.
Ilegalcima besplatno, Nijemcima – duplo skuplje
Sljedeća postaja je Trg žrtava fašizma gdje se onomad nalazilo redarstvo. Nedaleko su se nalazili i zatvor i sjedište ustaškog redarstva (Zvonimirova 2), stambena zgrada s koje je u smrt – nakon nekoliko dana mučenja – skočila i Zdenka Baković.
Vera spominje sestre Baković čija je čuvena trafika bila sjedište otpora i tzv. ‘javka’ – mjesto razmjene informacija, a bitno je bilo i mljekarstvo drugarice Klašnje gdje su ilegalci mlijeko dobivali besplatno, a Nijemci plaćali duplo.
Zadnja postaja su prostorije Mreže antifašistkinja Zagreba i Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske gdje svjedočimo zadnjoj sceni – razgovorima Diane Budisavljević koju utjelovljuje Dubravka Crnojević Carić i Alojzija Stepinca kojega glumi Vilim Matula.
Njihovi razgovori ne dovode do ničega, budući da Budisavljević od Stepinca ne uspijeva dobiti pomoć koju traži kako bi spasila jasenovačku djecu. Stoga se Budisavljević, a i mi s njom, iz prostorije ispunjene otežalim mirisom tamjana penjemo škriputavim stepenicama na kat, gdje ona kuca na vrata kako bi došla do jasenovačkog gospodara života i smrti – Vjekoslava Maksa Luburića (utjelovljuje ga Danijel Ljuboja), ali tamo jedva preživljava njegov gnjev.
Uspijeva – uz pismo koje joj je potpisao tadašnji ministar Andrija Artuković – dobiti stotinu djece i turističko-dramski obilazak završava uz njene riječi: “Ja moram zaboraviti, ali vi ne smijete”.
A što je to što ne smijemo zaboraviti? “Da je Hrvatska tada bila okupirana,” kaže Puškar i dodaje kako se danas “ne govori o rasnim zakonima i ograničavanjima slobode kretanja i mišljenja svim građanima. Ne spominju se ni Rimski ugovori, kojima se NDH odrekla dijela jadranske obale.”
No nije to sve na što sjećanje blijedi. “Zaboravljaju se tekovine NOB-a, a Hrvatska se upravo zahvaljujući NOB-u svrstala na stranu pobjednika u Drugom svjetskom ratu.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram
