Ravnatelj europskog ureda Isusovačke službe za izbjeglice pater Jose Ignacio Garcia za Točku na tjedan govorio je o migrantima te situaciji u kojoj se oni danas nalaze.

Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) mnogo radi po cijelom svijetu na pitanjima izbjeglica i migranata. Ovdje u Europi ono što vi tretirate kao humanitarno pitanje postalo je dominantno političko pitanje. Što bi bila vaša prva božićna poruka kao ravnatelja europskog ureda Isusovačke službe za izbjeglice?

Poruka je vrlo jednostavna i lijepa: svi mogu uživati u Božiću, kao što to mnogi od nas i čine. Nažalost, to za mnoge nije slučaj, ne samo u Europi nego i u svijetu. Vrlo sam blizak s našim zajednicama i župama, postoje ljudi koji ne mogu uživati u ovom blagdanskom razdoblju kao mi. Dakle, poželio bih da i oni uživaju u ovim danima kao i mi.

Papa Franjo snažan je zagovaratelj pitanja izbjeglica i migranata, kao i pitanja klimatskih promjena. To su dva najvažnija pitanja današnjice. U prvi pastoralni posjet otišao je na Lampedusu, a zatim i na Lezbos. Prije nekoliko dana iz tog je pakla na zemlji opet doveo 30 ljudi u Vatikan. Možete li s nama podijeliti glavne poruke pape Franje?

U današnje vrijeme kad se političko vodstvo izgubilo i vlada općeniti nemir i kad u većini zemalja uvijek postoji nekakva kriza ili nedostatak povjerenja u političke lidere, katolici su ugodno iznenađeni što je današnji papa jedan od rijetkih koji staju na stranu migranata i izbjeglica i zagovaraju borbu protiv klimatskih promjena. Identificirao je glavne izazove našega vremena i promatra ih sa stajališta vjere. Stvarnost možete promatrati na mnoge načine, a on to čini iz perspektive evanđelja i vjerske tradicije. Govori nam da moramo promijeniti ponašanje i biti posvećeniji. U slučaju migranata zanimljivo je što je jedna od njegovih prvih poruka bila povezana s načinom na koji trebamo pristupiti pitanju migracija. Njegove slavne četiri riječi: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati ljude iz izbjegličkih kampova… Na neki način opisuju proces vezan uz osobe koje dolaze u naša društva. No u posljednjoj poruci u rujnu malo je promijenio pristup. Mislim da je to vrlo zanimljivo jer je rekao da ne misli samo na migrante i izbjeglice nego i na nas same. Na društva, zajednice i nas kao ljudska bića. Mislim da je to vrlo čvrst pristup. Ne moramo samo tražiti promjene u zakonodavstvu i načinu na koji se odnosimo prema ljudima koji dolaze u naše zemlje nego i promjene u načinu na koji shvaćamo sami sebe i ideju o suživotu.

Sjećam se da je njegova prva poruka na Lampedusi bila “Adamo, dove sei?”, “Gdje si Adame – gdje si, ljudsko biće?” Spomenuli ste Svjetski dan igranata u rujnu kad je rekao da moramo osuditi globalizaciju ravnodušnosti. Kad govorimo o sebi kao ljudskim bićima, u kojima postoji ta ravnodušnost i strah,jer strah je dominantna emocija kad govorimo o migrantima i izbjeglicama… Kako odgovoriti na to? Radite s ljudima na terenu diljem Europe i cijeloga svijeta. Kako odgovoriti na taj strah od drugoga, na odbacivanje drugog ljudskog bića jer nije iz vašega susjedstva i kako ponovno povezati ljude u ovakvim situacijama?

Mislim da živimo u zanimljivim vremenima. Naša društva i same sebe teško je u nešto uvjeriti na emelju činjenica. Možemo pružiti brojne dokaze da migranti osnažuju naša društva, donose nove ideje, doprinose plaćama i porezima… Dakle, možemo pružiti činjenice i dokaze za sve to. No, nažalost, u današnje vrijeme ne vjerujemo činjenicama. Istinu stvaramo uglavnom na temelju svojih uvjerenja, predrasuda i načina na koji shvaćamo stvari. Isto tako, ona ovisi i o kome se radi.

Vrlo je zanimljivo to čuti od nekoga tko je isusovac jer ljudi kritiziraju i Katoličku Crkvu zbog ovih stvari, ali ovih dana je drukčije.

Da, vrlo je zanimljivo jer dokazi danas nisu ključan element. Kao katolički svećenici znamo da će ljude prije uvjeriti primjer, način života, način na koji se rade stvari… To je ono što ima snažnu vrijednost. Stoga je najbolji način promicanje susreta, iako znamo da je to spor proces. Kad upoznate migranta i izbjeglicu te shvatite da je poput vas osoba s osjećajima, žudnjama i frustracijama, ruše se sve barijere straha i moguće je uspostaviti odnos. Znam da u Hrvatskoj u blagdansko vrijeme imate kampanju u kojoj se ljude poziva da s migrantima podijele božićni ručak. To je mala gesta, no uvelike može promijeniti vaše stajalište i shvaćanje. Vrlo je lako osuđivati ljude gledajući TV ili na Facebooku i pitati se zašto dolaze ovamo, ali kada saslušate njihove priče, počinjete shvaćati situaciju i tada se sve može promijeniti.

Kao osoba koja se bavi pitanjem migranata i izbjeglica i katolički svećenik koji, dakako, propovijeda evanđelje, kako se osjećate kad političari izabrani od građana danas u Europi govore o kršćanskim vrijednostima ne jedan drugi način od onoga na koji to čini Sveto pismo?

Istina, katkad se pitate čitamo li isto Sveto pismo. Mislim da je papa Franjo i o tome izrazio vrlo čvrst stav. Shvaćam da političari žele pobijediti na izborima, ali malo mi je teže shvatiti da ne biraju sredstva kakobi pridobili naklonost građana. Poigravati se njihovim strahovima i dubljim uvjerenjima veoma je problematično. Da, to me frustrira. Isto tako, u pogledu manipulacije vjerom… Za nas kao katoličku organizaciju vjera nije alat kojim udaramo po ljudima, za nas je to energija i pokretač naših aktivnosti. Na prvom nam je mjestu pomoći ljudima. Ne pitamo ih odakle su, koje su vjeroispovijesti, prakticiraju li vjeru ili ne. Pomažemo potrebitima i uz njih smo. Dakako, poslije možemo razgovarati i o vjeri i Bogu. Isto tako, shvaćamo koliko je vjera ljudima važna. Često je jedna od rijetkih stvari koja preostaje u životu migranata i izbjeglica.

Papa Franjo pozvao je sve župe u Europi da prihvate izbjeglice. Znate li kakav je bio odaziv?

Na nekim mjestima bili su prilično velikodušni. JRS ima program pod nazivom “Hospitality” u nekoliko zemalja poput Francuske, UK-a, Belgije, Španjolske, Italije… Župe, vjerske zajednice i obitelji na neko vrijeme pružaju smještaj tražiteljima azila ili migrantima. Model je različit ovisno o državi. Sa sigurnošću znam da je u Italiji odaziv prilično velik. Župe i vjerske zajednice nastoje se odazvati. I sam papa Franjo doveo je određeni broj ljudi i pružio im podršku kroz kršćansku zajednicu Sant’Egidio. Na ovaj način ova predanost Crkve postaje vidljiva.

Kad govorimo o onome što radite vi, politika i onome što se zbiva na terenu, često slušamo svjedočanstva migranata i izbjeglica kako se loše postupa s njima i da se krše njihova ljudska prava. A onda imamo i države, recimo u Europskoj uniji, koje imaju poziciju moći jer ti su ljudi na ničijoj zemlji bez ikakve socijalne ili institucionalne podrške. Kako odgovoriti na ova pitanja?

Mislim da je to pitanje načela. Kao nevladine organizacije, civilno društvo i crkvene zajednice ne smijemo se skrivati od ovoga i šutjeti o tome. Biti u neregularnoj situaciji i ne imati odgovarajuće dokumente nije zločin. Vlasti ni iz kojeg razloga nemaju pravo upotrebljavati pretjeranu i nekontroliranu silu kako bi spriječile te ljude da uđu na teritorij neke zemlje ili ih zatvarati i čak kazneno goniti nakon što se ondje zateknu. Dakle, mislim da je to pitanje načela, načina na koji shvaćamo ljudska prava i provođenje zakona. Graničnoj policiji katkad je ovo teško kontrolirati, no zanemarivanje temeljnih načela predstavlja golem neuspjeh sustava. To je nešto čemu ne možemo stati u obranu i moramo dići glas protiv toga. Očekujemo da svi uključeni u ove aktivnosti ostvare pomake nabolje. Nitko od nas ne može očekivati da ćemo šutjeti o tome, to nije moguće.

Kad govorimo o univerzalnosti ljudskih prava i odnosu prema ljudskim bićima u današnjem svijetu… To je nešto što nestaje u Europi koja voli govoriti da je jedna od kolijevki očuvanja ovih vrijednosti i prava koja svi mi uživamo. Čini mi se da smo po tom pitanju dobri iznutra, ali prema onima koji dolaze izvana primjenjujemo druga mjerila.

Ja bih ipak bio malo pozitivniji prema Europi. Da, u vašem pitanju ima mnogo istine. Ruku na srce, ovo je prostor gdje postoje demokratske vrijednosti i vladavina prava, ljudi se osjećaju zaštićenima. No kao što ste rekli, danas svjedočimo razlici u tretmanu. Građani Europe mogu uživati sve te pozitivne tekovine, no u isti mah otežavamo onima izvana. Smatram da je to veliki izazov. Pozitivno je u cijeloj priči što Europa ima snažne institucije, samo se na granicama katkad događaju strašne stvari koje se ne bi trebale događati. No imamo sudove, zakone, Europski sud za ljudska prava… Mislim da imamo kapacitete da izvršimo pritisak koji će dovesti do promjena. Želim vjerovati da ove vrijednosti koje proklamiramo jednako vrijede za sve.

Europa je oduvijek imala problematično susjedstvo, od Bliskog istoka do Afrike. A postoji i velika razlika između sjevernog, arapskog dijela i južnog, crnog dijela Afrike. U sljedećih 30 godina Afrika će postati kontinent s više od milijarde ljudi mlađih od 35 godina. Normalno je da za svoga života želite uživati u prosperitetu, a ne da morate čekati da prođe nekoliko generacija kako bi situacija krenula nabolje. Promišljate li vi kao JRS ovu budućnost koja bi mogla doći?

Na neki način, da. Imamo male kapacitete, ali u siječnju ćemo se u Nairobiju sastati s ljudima iz JRS-a i drugih isusovačkih organizacija čiji je rad povezan s migrantima. Posvetit ćemo se i socijalnoj inkluziji s isusovačkim zajednicama iz Afrike koje se bave i socijalnim pitanjima. To će biti jedna od tema na dnevnom redu. Dakle, ljudi koji dolaze u Europu… Moram naglasiti da ih ne želimo spriječiti da dolaze, to nije naš posao. Kao što ste vrlo dobro rekli, ljudi imaju pravo tražiti bolju budućnost. I narodi Europe često su to činili kroz povijest. U Latinskoj Americi mnogo je Španjolaca… I sami smo se iseljavali u potrazi za novim prilikama. Tražimo načine da ti ljudi dolaze na siguran način i s mogućnošću za uspjeh. Želimo da se oni koji dolaze u Europu uspješno integriraju, a ne da postanu marginalci našeg društva.

Možete li ikako utjecati na politike? Sada imamo novu Europsku komisiju, znamo da će Dublinski sustav biti odbačen i da će pokušati naći nešto novo. Sudjelujete li u ovom širem dijalogu pri donošenju politika u Europi?

Trudimo se. Kao što rekoh, imamo ograničene kapacitete, ali trudimo se. U svom briselskom uredu imamo ljude… U neku ruku cijeli ured radi na tome, no imamo konkretne osobe koji se bave zagovaračkim aktivnostima. Surađujemo i s drugim nevladinim organizacijama. Mislim da je vrijeme da civilno društvo udruži snage i upusti se u dijalog s Parlamentom, Komisijom i državama članicama jer o njima u konačnici ovisi što će se dogoditi.

Govorite o svom utjecaju, no iz svoga iskustva znamo da je ured JRS-a u Hrvatskoj vrlo aktivan i snažan. Na terenu je od 2015. godine i tadašnje takozvane izbjegličke krize, ali i danas. Kako surađujete s njima i što su glavni izazovi s kojima se suočavaju u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini?

Djelujemo kao mreža. Imamo urede u 20 zemalja diljem Europe, različitih su veličina i imaju različite tradicije. U tom smislu nastojimo surađivati. Kao mreža učvršćujemo kapacitete, zagovaračke aktivnosti i komunikaciju. Mislimo da je to danas veoma strateški pristup u smislu doprinosa novim stajalištima Europske komisije, ali i na razini pojedine države. Mislim da Hrvatska i BiH imaju različitu situaciju… Hrvatska je tranzitna zemlja, to je vrlo jasno. Na različit se način bavite onima koji žele stići u druge zemlje. No u isti mah mislim da je sve više onih koji žele ostati ovdje i započeti novi život u Hrvatskoj. Treba se pozabaviti ovim dvama elementima: kako vaše društvo može pružiti podršku tim ljudima na kratki i srednji rok te onima koji žele ostati u Hrvatskoj. Mislim da su to dva izazova s kojima je Hrvatska suočena. Situacija u BiH nešto je drukčija, ondje stalno vlada svojevrsno zvanredno stanje. Ljudi žive u lošim i teškim uvjetima. Očekujemo da lokalne vlasti i civilno društvo izgrade veće kapacitete, no uvjeren sam da će za to trebati neko vrijeme.

Već ste komentirali ono što se događa ljudima na granici, no kao što rekoh, mnogi koji prolaze kroz Bosnu i Hrvatsku govore o katkad nasilnom odvraćanju koje hrvatska policija poriče. Kakav je vaš stav prema tomu?

Mislim da je dovoljno dokaza da su se takve situacije događale. Ne možemo reći da je to uobičajeno postupanje policije, no događalo se. Nevladine organizacije poput naše i civilno društvo općenito pozivaju graničnu policiju da se ponaša u skladu sa zakonom. Dakle, to je jedan od prvih koraka. S obzirom na broj ljudi, uvjeren sam da je riječ o samo nekoliko slučajeva, no, nažalost, tih nekoliko slučajeva narušavaju ugled policije. Zbog načela i interesa trebali bi postupati drukčije. Načela i interes u konačnici se mogu objediniti i biti od velike pomoći.

Ljudi prolaze kroz Bosnu, Hrvatsku, Sloveniju i dalje… No hrvatski građani opet izražavaju strah kad neki od ljudi koji prolaze ulaze u njihove kuće, pokušavajući naći hranu, zaklon ili ugrijati se tijekom zime. Što bi bila vaša poruka onima koji doživljavaju takve susrete s ljudima koji prolaze ovuda?

Takve se stvari svakako događaju, a ne bi se događale kad bismo se pravodobno pobrinuli za tu situaciju. Dakle, ako se ljudima organizira prolazak kroz zemlju, pruži li im se smještaj i hrana, neće biti potrebe da se takvo što događa. Nažalost, to može postati nuspojava nedovoljne pripremljenosti i neozbiljnog pristupa onomu što se događa. Shvaćam da to među ljudima dovodi do razočaranja i frustracija te može doprinijeti negativnoj slici o migrantima i izbjeglicama. No mislim da tu postoji jasna odgovornost: oni koji moraju biti spremni, moraju biti spremni.

U Zagrebu ste govorili o tome kako od stranaca postati susjedi. Biste li i sami uputili poziv građanima Hrvatske da na božićni ručak pozovu one koji su tu i žele ostati?

Naravno! Mislim da je to sjajna prilika za obje strane. Za migrante je to prilika da se osjećaju dobrodošlo. Ako sanjate o novom životu i prošli ste sva ta iskustva, patnju, usamljenost, nedostatak mogućnosti… Puno vam može značiti ako se osjećate dobrodošlima. A i lokalno stanovništvo ima priliku otvoriti vrata svoga doma… Imamo mnogo, a u ovo doba godine trošimo velike svote novca… Nije puno tražiti da odvojimo malo vremena i podijelimo dio svoga života. Shvatit ćemo da nismo toliko različiti, da imamo mnogo toga zajedničkoga i da možemo živjeti kao susjedi. Mislim da je to san kojemu moramo težiti.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram