Njemački psihijatar Manfred Spitzer u Točki na tjedan govorio je o problemu usamljenosti s kojim se suočava sve više stanovništva.

Dr. Spitzer, nakon “Digitalne demencije” napisali ste knjigu “Usamljenost: Neprepoznata bolest”. Postoje usamljenost i samoća. Možete li nam objasniti razliku?

Samoća je subjektivno iskustvo gubitka. Uglavnom nije ugodna. Zapravo, bolna je. Posrijedi je subjektivan osjećaj. A ovo drugo se odnosi na društvenu izolaciju, što možete nazvati i samoćom. Odnosi se na to da ne provodite mnogo vremena s drugim ljudima. Moramo razlučiti između to dvoje naprosto zato što čak previše i ne koreliraju, sagledate li činjenice i izmjerite li oboje. Kao psihijatar stalno se susrećem s onima koji su okruženi gomilom ljudi, no osjećaju se veoma usamljenima. No s druge strane, postoje ljudi koji žive izolirano, ali uopće se ne osjećaju usamljenima. Kad razlučite između to dvoje, imate ćete jasniju sliku onog što se događa jer usamljenost i društvena izolacija dvije su zasebne pojave.

Kao i u “Digitalnoj demenciji” i u ovoj se knjizi bavite uzrocima, iznosite argumente i predstavljate određene ideje, namjerno ne koristim riječ “rješenja”, to je uvijek opasno. Ljudi koji nas gledaju mogli bi pomisliti da nudimo gotova rješenja za njihove probleme. Spominjete Aristotela i “zoon politikon”, ljude kao društvena bića, no oni su također i individualci. Utvrdili ste da u današnjem svijetu postoji nekoliko čimbenika koji nam mogu biti svojevrsni orijentiri za ovo pitanje usamljenosti.

Želim iznijeti sljedeću poantu: S obzirom na neke suvremene trendove, ovaj problem neće nestati. Zapravo, pogoršat će se. Tri glavna trenda su sljedeća… Prvo: danas više živimo u gradovima. Godine 1900. u gradovima je živjelo 13% svjetskog stanovništva, a sada je to 50%, a u Europi 70%. Dakle, sve veći broj ljudi živi u gradovima. A trend urbanizacije se nastavlja, posebice u razvijenom svijetu.
Predviđanja su da će do 2050. godine u gradovima živjeti 70% svjetskog stanovništva. Pitate se što nedostaje gradovima. U gradovima, dakako, živi velik broj ljudi, ali poznajete samo nekoliko njih pa konstantno imate dojam kako ne znate većinu tih ljudi. Potpuno drukčije od sela u kojem možete čavrljati sa svima koje sretnete. Dakle, u gradu niste povezani s drugim ljudima, dok ste u selu povezaniji, a to vas u gradovima čini osamljenijima. Drugi trend: ljudi imaju tendenciju živjeti sami. Tijekom posljednjih 15 godina broj samačkih kućanstava u Njemačkoj povećao se za oko 3,5 milijuna, a broj obiteljskih kućanstava se smanjio.

Ima oko 12 milijuna parova, između 10,5 i 11 milijuna obitelji, a sada već imamo između 15 i 17 milijuna samačkih kućanstava. Dakle, broj samačkih kućanstava sad nadmašuje sve ostale. No ako pogledate broj ljudi koji žive u kućanstvima, obitelj je i dalje najzastupljenija jer u obiteljskom kućanstvu žive barem tri osobe. Pomnožite li broj kućanstava s tri, obitelj je brojčano na prvom mjestu. No u pogledu broja kućanstava, broj samačkih kućanstava je najveći, što nikad dosad nije bio slučaj. Mogli biste reći da to vodi do individualističkijeg životnog stila i mogli biste pomisliti da je to dobro, no ako društvenu izolaciju uzmete kao jedan od uzroka većeg osjećaja samoće i ako ozbiljno shvatite što se zbiva kada ste usamljeni, to je nešto što doista zabrinjava. I treće: mediji.

Nas dvoje izravno razgovaramo, između nas ne postoji stakleni ni ikakav drugi zid. Ideja da medij može pružiti neposredan društveni kontakt sama je po sebi kontradikcija i zato postanete frustrirani kad društveni život “izmjestite” na medije, nemate stvarnoga kontakta. Zato se osjećate usamljeno, postoje studije koje to jasno pokazuju. Uz ova tri trenda: više medija, gradova i samačkih kućanstava, samoća neće nestati. Tako prezentiram problem na početku svoje knjige.

Osvrnimo se na zadnje što ste spomenuli jer se može povezati s vašom prvom knjigom, pitanje medijatizacije, digitalizacije i utjecaja društvenih mreža, utjecaja “gadgeta” ili mobilnih telefona… U nekim poglavljima postavljate pitanje jesu li društvene mreže mjesta zajedništva ili usamljenosti. Govorite o Facebook depresiji, emocionalnoj zarazi Facebookom. Imamo puno slojeva u digitalnoj sferi na temelju kojih možemo analizirati što ta usamljenost o kojoj govorite znači.

Društvene mreže iliti mediji prema nazivu zvuče kao društvena mjesta. Sjajno sročena sintagma – društveni mediji. Ali ako razmislite o tome, medij je po svojoj definiciji nešto što je između. A društveni kontakt je po svojoj definiciji neposredan. Dakle, kao kad kažete “oženjeni samac”, izraz koji se ni na koga ne odnosi jer takvo što ne postoji. Ali 5,6 milijardi ljudi je na Facebooku, Snapchatu, Instagramu i WhatsAppu. Svi su u vlasništvu g. Zuckerberga, svi su povezani. Što tih 5,4 ili 5,6 milijardi ljudi čini kad se upuštaju u nešto što ne postoji? Nekako provode vrijeme i dugoročno postaju frustrirani čineći to.

Oni ne dobivaju zadovoljstvo koje nudi stvarna interakcija. Kad nas dvoje razgovaramo, to je stvarno. No ekran naprosto nije zamjena za stvarni ljudski kontakt. Kad to shvatite, uviđate da je problem rastuća frustracija društvenim mrežama. Na Facebooku se želite praviti važni, baš kao i svi drugi. Dakle, konstantno podižete standarde jer se svi međusobno uspoređuju. Ljudi se često i lažno prikazuju.
Lažno prikazujete sebe, svoj CV, uljepšavate si lice… Imate najviše prijatelja i tako produbljujete frustraciju. Svi takoreći podižu standarde i sve manje ljudi uspijeva dostići te standarde.

Radi se o svojevrsnoj mašineriji za stvaranje frustracija. A u igri su milijarde ljudi! To ne može proći bez ikakvih posljedica. A moja je tvrdnja da to ima goleme posljedice. Primjerice, pogledate li stopu samoubojstava u SAD-u, u roku od sedam godina udvostručila se, osobito među ženama, a među muškarcima se povećala za 30%. A razlog je vrlo jednostavan: žene su u usporedbi s muškarcima društvenija bića. Muškarci katkad izigravaju vukove samotnjake pa im to prolazi. Žene to ne čine, doista žive unutar i za svoju skupinu. Za njih je mnogo značajnije biti dio skupine. A ako cijela ta priča ne funkcionira, ako se raspadne, žene se osjećaju mnogo utučenije nego muškarci pa neke od njih ne vide drugi izlaz osim samoubojstva. Dvostruko više samoubojstava u velikoj zemlji… To je velik broj mrtvih zbog ekranskih medija. Postoji jasna korelacija između suicidalnih misli i broja sati koje ljudi provode uz ekranske medije. Iz te je korelacije sasvim jasno da tu postoji odnos.

U tom prostoru taj osjećaj usamljenosti, o kojem ćemo razgovarati na kraju, koji dovodi do bolesti, a katkad i smrti… Kad se dogode takve ekstremne stvari, kad osoba koja vam je prijatelj na Facebooku umre ili počini samoubojstvo, drugi u tom poslovnom modelu društvenih mreža dijele svoju tugu ili se pitaju kako se to moglo dogoditi jer dotična osoba svojim riječima i objavama nije pokazivala da bi mogla učiniti takvo što. Puno pišete i o simpatiji i empatiji, što naposljetku stvara balonzamišljene simpatije i empatije.

Da, ali to nije prava empatija. To je jedna od stvari o kojima govorim. Baš poput govora, niste rođeni s njim, morate ga naučiti. Isto vrijedi i za hodanje. A empatija… Iako smo veoma društvena bića, empatiju moramo naučiti, a način za to su stvarne interakcije. Ako se deset tisuća puta nađete u interakciji s ljudima koji plaču ili doživljavaju bilo kakve emocije, možete prepoznati određenu emociju, ne morate pitati osobu kako se osjeća, vidite to na njezinu licu, u melodiji glasa, gestikulaciji i svemu… Možete zaključiti što se događa, no morate doživjeti na tisuće takvih iskustava. U suprotnome nećete osjećati empatiju. To je poznato već nekih 10 godina.

Dvije najveće svjetske studije pokazale su da što više vremena adolescenti provode pred ekranom, to će manje empatije osjećati prema roditeljima i vršnjacima. Dakle, to je empirijska činjenica, trebate stvarnu interakciju kako biste razvili empatiju. Primjerice, u Njemačkoj ovo više nije samo na akademskoj razini. Njemačke vlasti već treći put pokreću raspravu o novom zakonu koji zabranjuje snimati osobu koja umire. Učinite li to, dobit ćete do dvije godine zatvorske kazne. Pitate se čemu takav neobičan zakon. Naprosto zato što se to strašno često događa. Ljudi naiđu i snimaju one koji umiru. Policija ih pokušava udaljiti, no oni i dalje navaljuju i snimaju. Kad sam bio mlad…

Kao prvo, nismo snimali “selfieje”. Nikad nisam snimio “selfie”, iako sam počeo fotografirati s 10 godina. Danas je “selfie” najčešći tip fotografije. Dakle, fotografija više nije usmjerena na druge, nego na nas same. A u situacijama kad bismo trebali pomoći drugoj osobi, mi snimamo! Činjenica da nam je potreban takav zakon simbol je moralnoga propadanja u Njemačkoj. Naprosto to moram reći. A jedan od razloga je nedostatak empatije.

Zapravo, mladi su to shvatili. Skovali su riječ “smombie” – “smartphone zombi”, za osobu koja je bezdušna zbog pretjerane uporabe mobilnog telefona. Ako ima ikakve nade, onda su to mladi ljudi koji doista shvaćaju da monetizacija njihova života, pozornosti i vremena zapravo nije dobra za njih i šteti njihovu zdravlju, osobito mentalnom zdravlju. Ljudi to sada počinju shvaćati i skeptični su prema cijeloj toj priči. Navest ću jedan primjer. Nedavna anketa među njemačkim mladima od 14 do 24 godine starosti otkriva da ih je 60% skeptično prema internetu i digitalnim medijima. Žele im posvećivati manje vremena i znaju da nisu dobri za njih. Ista je anketa provedena i prije pet godina na uzorku od 2000 osoba iz te dobne skupine. Tada su svi rekli da je ta nova tehnologija divna i krasna i da je žele više jer ih usrećuje. No sada se situacija doista preokrenula. Mislim da je to dobro. Razlog mojem optimizmu djelomično je i to što djeca i adolescenti ovo shvaćaju. 

Postaju sve odgovorniji, počinju se pitati što se događa. Radi se o njihovoj budućnosti. Pitaju se: “Želimo li doista sve to? Želimo li da nas stalno monetizira nekoliko tvrtki koje zarađuju milijarde? Vjerojatno ne želimo, stoga poduzmimo nešto!” Zapravo, znam da u krugovima pokreta “Petkom za budućnost” počinju rasprave o tome da su digitalni mediji najbrže rastući problem povezan s potrošnjom energije. Pornografija uzrokuje 1% emisija stakleničkih plinova, Netflix uzrokuje dodatnih 1%, isti postotak otpada i na video-pozive. A na ostatak interneta otpada samo još jedan posto! Ukupno 4% emisija stakleničkih plinova, što je poput zračnog i brodskog prijevoza, stvara ova digitalna besmislica! Stoga nešto moramo poduzeti u vezi s time, a pokret “Petkom za budućnost” zapravo možda i uspije u tome jer su izračunali da za koju godinu onaj postotak više neće biti četiri, nego osam posto! I tada će to doista postati relevantno.

Spomenuli smo društveni kontekst. Pišete i da svaka generacija sljedeću smatra egocentričnom, odnosno sebičnijom. Spomenuli ste “selfieje”, individualizam svijeta i sustav u kojem živimo. 

No u knjizi imate nešto vrlo zanimljivo – skalu usamljenosti. Navodite tri pitanja na koja ljudi moraju odgovoriti kako bi odredili gdje su na toj skali. Može li se izmjeriti? Ipak je posrijedi nešto intrinzično.

Da, to je osjećaj, ali zanimljivo je da se može izmjeriti. Psihologija se uglavnom na to svodi. Dakle, na mjerenje onoga što se čini nemjerljivim – osjećaja. Postoje iskušane skale koje se svode na određena pitanja koja zapravo možete postaviti više puta. Primjerice, u jednoj studiji koju smatram izuzetno važnom postavljali su isto pitanje… Je li zadnja osoba koju ste vidjeli osoba kojoj možete pozvoniti u 3 ujutro i zamoliti je za nešto? Smještaj, kauč na kojem ćete prespavati… Ako osoba odgovori potvrdno i ako opet ili većinu puta odgovori potvrdno kad je naknadno pitate isto, očito je riječ o osobi koja je povezana s mnogo ljudi i smatra da je ta povezanost toliko dobra da može dobiti pomoć kad god joj je potrebna. Neki će drugi pak reći da u 3.00 h ne mogu pozvoniti na vrata osobe koju su zadnju vidjeli. Ako ste upoznali mnogo onih s kojima ne biste bili toliko bliski, vaša društvena mreža očito nije toliko divna i krasna. Ako ovo mjerenje provedete 25 puta u dva tjedna, dobit ćete dobru predodžbu o tome koliko se usamljeno dotična osoba osjeća. Riječ je o njezinu subjektivnom iskustvu s drugima, no predstavlja dobru predodžbu. A taj je podatak u korelaciji s hormonom stresa u vašoj krvi. Dakle, možete izvesti zaključak da manja društvena mreža znači veći stres, a iz toga slijedi poprilično toga.

Spomenuli ste stres. Pišete o tome da isti dio mozga reagira i na bol.

Pitanje boli zapravo je bilo ono što me nagnalo na pisanje ove knjige. Dobro se sjećam trenutka kad sam pročitao znanstvenu studiju koju su psiholozi sa Stanforda objavili 2003. godine. Dali su trima osobama da igraju igru, a jedna je zatim podvrgnuta skeniranju mozga te se druge dvije iznenada više se nisu htjele igrati s njom. Radilo se o video-igri dodavanja lopte. Osoba u skeneru doživjela je akutnu usamljenost, nazovimo to tako. Druge dvije osobe su je napustile, izbacile iz grupe. Zatim su analizirali što se u tom trenu događa s mozgom. Ispostavilo se da u istom dijelu mozga zasvijetli mjesto koje je zasvijetlilo i u prijašnjim eksperimentima tijekom kojih je osoba bila podvrgnuta fizičkoj boli.

Dakle, isti centar u mozgu zadužen je za fizičku bol i usamljenost. Isprava se zapitate zašto, usamljenost i bol sasvim su različite stvari. Ako malo razmislite, odgovor je prilično jednostavan. Dotaknete li vrući štednjak, brzo ćete odmaknuti ruku… A bol koju osjećate sprječava da se opečete. Dakle, vaš sustav za bol konstantno nadzire fizičko zdravlje, a ako je u opasnosti, doživjet ćete bolno iskustvo. Stoga mijenjate ponašanje kako biste izbjegli bolan aspekt propadanja vašega tijela. Upravo iz tog razloga i trebate bol. Usput budi rečeno, ako iz nekog medicinskog razloga ne osjećate bol, naposljetku ćete umrijeti.

Nije dobro ne osjećati bol. Ljudska su bića tijekom evolucije postajala sve društvenija. Ako vas je prije sto tisuća godina vaša skupina od 150 ljudi izbacila, bili ste praktički mrtvi jer je skupina bila živi organizam, a kao samotna jedinka u nekoj šumi niste mogli preživjeti. No evolucija uvijek radi isto: koristi istu stvar za nešto novo, za rješavanje nekog drugog problema. Naš sustav detektiranja boli dobio je jednu novu primjenu, počeo je služiti za detektiranje usamljenosti. Jer kad vas vaša skupina izopći jednako je opasno po život kao i kad vam se tijelo ozlijedi. I upravo je iz tog razloga za to zadužen isti centar u mozgu. A kada shvatite da je to isti centar u mozgu… Često razgovaram s ljudima koji ne znaju ništa o neuroznanosti.

Kažu mi: “Koga briga u kojem dijelu mozga osjećam usamljenost!” Pa, kad imate samo jednu studiju o tome, nikoga nije briga, ali kad imate dvije i otkrijete da je centar za usamljenost identičan onom za bol, zapitate se može li se usamljenost liječiti analgeticima. Ispada da se može! Iz nekih drugih razloga to nije pametno, ali može se! Pa se zapitate može li se bol liječiti podsjetnicima na vašu društvenu mrežu? Odgovor je i ovoga puta – može se! Upravo zato u bolnicama na stoliću pokraj kreveta ljudi imaju cvijeće, kekse, čokoladu, možda tranzistor ili malenu bocu šampanjca. Doduše, skrivenu negdje iza… No imaju i fotografiju. A na njoj nije nogometna momčad…

Ne, na fotografiji je obitelj. A zašto? Podsjetnik na obitelj smanjuje razinu vaše boli. To su otkrili tijekom eksperimenata. Iz ovog prvog znanstvenog rada proizašle su brojne studije i sada smo zahvalni što imamo taj centar za usamljenost u mozgu jer nam pruža bolje shvaćanje o povezanosti boli i usamljenosti i omogućava nam da se bolje nosimo s time.

Sada dolazimo do teme bolesti, za koju kažete da je neprepoznatljiva jer sama bolest, a ne samo simptomi, može biti zarazna i potencijalno dovesti do smrti. Od usamljenosti kao nečega što ljudi smatraju da je u glavi do nečega što ima fizičke simptome poput visokog krvnog tlaka i zatajenja srca.

Da. Kao prvo, moram reći da sam više puta optuživan da izmišljam nove bolesti, da sam izmislio digitalnu demenciju i sve nasmrt prestrašio. A sad mi kažu da sam izmisliousamljenost kao još jednu bolest. Odgovaram im: “Ako je bolno, zarazno i možete umrijeti od toga, što je to onda ako nije bolest?” Htio sam pokazati da to nije neko nevažno pitanje, itekako je važno. A i dalje stereotipiziramo probleme s mentalnim zdravljem i depresiju, što također može djelovati na fizički aspekt.

Kao psihijatar konstantno vidim to uzajamno djelovanje. Nema isključivo mentalne i fizičke bolesti, uvijek je oboje. A kad govorimo o usamljenosti, kao što sam maloprije spomenuo… Ako ste usamljeniji, razina stresa će vam biti veća. Hormoni stresa divna su stvar u opasnim situacijama. Padnete li kroz tanak led, trebate šećer u krvi i visok tlak kako biste se brzo izvukli. Upravo to i jest funkcija hormona stresa: pomažu vam da se izvučete iz opasne situacije tako što povećavaju tlak i razinu šećera u krvi te isključuju sve što nije nužno potrebno. Kad ste u opasnosti, nećete razmišljati o seksu, ne želite se razmnožavati, morate se baviti drugim problemima. Ili će pak odgoditi probavu. Čak se i imunosni sustav na neko vrijeme može zaustaviti jer vam ne treba reakcija na infekciju ako ste u smrtnoj opasnosti. Dakle, sve se to isključuje. No kad imate kronično povišenu razinu stresa, isključujete imunosni sustav.

Veće su šanse da dobijete upalu pluća ili neku drugu zarazu. A i skloniji ste obolijevanju od raka jer se imunosni sustav stalno bori protiv virusa i mutiranih stanica. Dakle, poveća vam se rizik od toga. Ako pak kronično patite od visokog krvnog tlaka i visoke razine šećera u krvi… To su dva glavna rizična faktora za kardiovaskularne bolesti, a moždani i srčani udar najveći su ubojice u zapadnom svijetu. Ako sve to zbrojite… Isto tako, u opasnoj situaciji ne marite za rast. Povišene razine hormona stresa dovode i do slabljenja kostiju, pa su starije osobe sklonije lomovima, što također može rezultirati smrtnim slučajem.

Dakle, ako sve to zbrojite, vidjet ćete zašto je usamljenost nešto najsmrtonosnije od svega izmjerenoga. Možete pitati ljude puše li, imaju li povišeni tlak, jesu li pretili, udišu li nekvalitetan zrak, piju li i tako dalje… I naposljetku ih možete pitati jesu li usamljeni. Prebrojite li nakon 20 godina one koji su u međuvremenu umrli, utvrdit ćete da su neki umrli zbog nekvalitetna zraka, neki zbog previše alkohola, visokog krvnog tlaka, pretilosti… No shvatit ćete da je broj umrlih koji su bili usamljeni najveći! To smo doznali iz prve studije objavljene 2010. godine. Provedena je na uzorku od više od 300.000 ljudi. Utvrdili su upravo to… To je pokrenulo mene i cijelu profesiju u tom smjeru. Shvatili smo da se doista radi o nečem ozbiljnom. Studija je ponovljena 2015. s gotovo 3,5 milijuna ispitanika. Rezultati su bili isti! Dakle, to doista jest medicinski problem i nije nešto što će nestati. Zato je važno naći način kako to rješavati.

A ovaj problem u principu zahvaća sve dobne skupine. Spomenuli ste mlade, no naša društva stare. Njemačka je trenutačno najstarije društvo u Europi, a i Hrvatska ima golem problem u tom pogledu. Sve više starijeg stanovništva ima golem problem s usamljenošću.

Kod starijih ljudi imate situaciju da jedan bračni drug umre, obično suprug, koji je u većini europskih zemalja u prosjeku 2 g. stariji od supruge. A žene žive pet-šest godina dulje, što znači da je svaka udana žena u prosjeku 8 godina udovica. Nemojte me pogrešno shvatiti, no ako uzmete stotinu 70-godišnjih žena i stotinu 70-godišnjih muškaraca, utvrdit ćete da su muškarci svakako usamljeniji jer su manje društveni u usporedbi sa ženama. No većina muškaraca u tim je godinama već mrtva. Dakle, među 70-godišnjacima većinom ćete naći žene, a budući da su muškarci već umrli, dolazi do usamljenosti među ženama jer su im supruzi umrli. No usamljenost među starijim osobama nije tako velik problem. Moram to naglasiti jer je veoma važno, to je zapravo problem mladih, osobito mladih žena kojima “mobbing” i disrupcija društvene mreže predstavljaju egzistencijalnu katastrofu. Iz upravo zato za njih to doista predstavlja problem.

Rekli smo da nema brzih rješenja. Detektirali smo to kao goruće pitanje, neću reći problem. Što mogu učiniti društva, zajednice, što može učiniti državni zdravstveni sustav i što mi možemo učiniti kao susjedi, prijatelji ili ako se i sami tako osjećamo, ako u sebi osjećamo da se gušimo?

Krenut ću od društva. Britanci su i sami uočili ovaj problem pa su osnovali ministarstvo za usamljenost. Zapravo, doznao sam da je to ministarstvo poduzelo zanimljive korake. Liječnici opće prakse više ne smiju propisivati tablete usamljenim ljudima, koji su često u depresiji pa dobivaju antidepresive, što ima logike ako su doista u depresiji, a ne samo usamljeni. No kako ne bi medikalizirali ono što je vjerojatno samo usamljenost, sada mogu propisivati zajedničke aktivnosti, što je sad u testnoj fazi. Recimo, grupni tečaj kuhanja ili…
Neka su društva uvidjela ovaj problem i ne žele ga pretjerano medikalizirati, što je pametno. Britanci čak predlažu da poštar koji uoči da netko nema puno kontakta s ljudima dotičnoj osobi pozvoni na vrata, pita kako je i zašto češće ne izlazi. Dakle, žele iskoristiti postojeću infrastrukturu kako bi odgovorili na ovaj problem. Mislim da su Britanci u mnogo pogleda neobični, ali u ovom pogledu postupaju ispravno i doista nešto nastoje poduzeti u vezi s ovime.

Ako bih trebao dati neki savjet, glavni bi savjet bio: nemojte davati savjete. Ako nekomu kažete da bi više trebao izlaziti, to je kao da osobi u kolicima kažete da naprosto mora ustati i da će tako riješiti svoj problem. No problem osobe u kolicima u tome je što najčešće ne može ustati Kad joj kažete neka ustane, poručujete da uopće ne shvaćate problem. Ista je stvar kad usamljenoj osobi kažete neka se više druži. To je pogrešan pristup. No moglo bi pomoći ako je malo pogurate u pravom smjeru. Možete joj predložiti neka ode pomagati u pučkoj kuhinji, možda jedanput ili dvaput na tjedan po pola sata. Ili neka ode u vrtić čitati priče djeci na pola sata svaki tjedan jer bi moglo biti zabavno. Djeca kojoj čitate priče i gladni ljudi kojima dijelite hranu nasmiješit će vam se.

Dakle, doživjet ćete lijepu društvenu interakciju. Dakako, problem je u tome što samo jedan savjet nikad ne pomaže. Morate to činiti na lijep i pristojan način, s razumijevanjem. Ne smijete ih gnjaviti, što nije lako. I morate ustrajati, a ne postati frustrirani ako se ništa ne promijeni nakon što ste im dali dva dobra prijedloga. Ljude koji su kronično usamljeni stalno treba pomalo gurati. I naposljetku, nedavno je otkriveno da čak i ako sami odete u šumu, izađete kao društvenija osoba. Doživljaj prirode čini nas društvenijima, puno je empirijskih dokaza u prilog tomu. Dakle, nećete biti toliko usamljeni ako budete više vremena provodili u prirodi.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram