Novinarka Slobodne Dalmacije, Andrea Topić, napadnuta je kod Imotskog dok je s+nimala tamošnju kuću ministra zdravstva, Milana Kujundžića.

Automobil je parkirala i s ceste pokušala snimiti kuću, piše novinarka Slobodne, kad joj je prišao muškarac, koji je, kako novinarka kaže, bliski rođak ministra Kujundžića, kojega poznaje od ranije.

U cijelosti prenosimo njezine opise događaja iz teksta objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji.

“- Ne’š ode snimat! Ko ti je da dozvolu, odakle ti nalog, ova je cesta od ministra, makni auto odavde! Miči se! Miči se! – urlao je, nasrtao i unosio mi se u lice.

   – Kakvoga ministra, ova je cesta javno dobro, uknjižen je na nju Grad Imotski! – odgovorila sam samouvjereno jer sam baš jutros prije polaska provjeravala i katastar i zemljišnik da vidim na koga glase parcele oko ministrove kuće. Nije mi vjerovao. Otvorila sam aplikaciju na mobitelu, našla parcelu ceste i pokazala mu podatke da vidi da sam u pravu. Rekao je da je to laž i da je sve Milanovo, a da je Milan gazda kuće i da Milan ne želi oko nje novinare. Rekao je to mašući rukama.

Otvorila sam vrata automobila. Tad su došli i ostali radnici, njih četiri, pet. Svi uz viku i galamu. Svi uz dernjavu da se maknem jer da je cesta od njihova Milana. Okružili su me. Razmišljala sam da trčim, nisam imala kamo. Svaku rupu oko mene su zagradili. Sjela sam onda u auto i zalupila vrata. U panici nisam mogla naći gdje se zaključavaju sve brave iznutra, iskreno, to mi dugme nikad nije trebalo.

Ministrovi rođaci koji su se sami tako predstavljali, opkolili su moje auto sa svih strana.

Jedan je sjeo na gepek, onaj prvi, kojeg se sjećam iz reportaže, i pamtim da se prezivao Kujundžić, stao je ispred haube. Treći je navukao kapuljaču i snimao me mobitelom, on je držao suvozačka vrata da ne mogu ni ondje izaći. Četvrti je stao do mojih vrata i skidao protezu da mi je pokaže kroz staklo. Vikali su, derali se, urlali, ljuljali automobil naslanjajući se na njega. Htjela sam pobjeći, otići. Vikala sam im da se maknu, spustila sam prozor i derala se da me puste na miru da odem. Nisu htjeli. Upalila sam auto i pritisla gas. Stali su pred haubu, svim osim onog koji je čuvao gepek da ne bi slučajno pomislila otići u rikverc.

Naslonili su ruke ne dajući mi da krenem, priječeći mi put svojim tijelima. Stisnem li gas, ja sam najebala. Nikoga neće brige zašto sam tu bila i tko su oni, i što su oni radili, ostat će samo činjenica da sam pregazila troje ljudi. Tresla sam se, paničarila. U sebi vrištala. Na mobitelu natipkala broj svojih urednika. Oni su pozvali policiju.

I ovi otmičari nekoga su zvali. Među sobom su pričali da zovu Ministra. Tako su rekli. Gazdu, tako ga od milja zovu. Da me prestraše, otvarali su mi vrata. Rasklimali su mi kvaku na suvozačkim vratima, a na mojima je ogrebali. Nisam se mogla pomaknuti. Ni naprijed ni nazad. Derali su se.

– Šta oćete od mene!? Pustite me na miru, maknite se! – vikala sam.

– Vidit ćemo šta Gazda kaže – kazao je onaj Kujundžić uz odvratno cerekanje.

– Oćeš s nama na piće, dođi se s nama u kuću družit se malo, ajde, popit ćemo rakijicu, ti i nas četiri, he he he – kazao je onaj s protezom dok sam suzdržavala nagon za povraćanje. Kasnije je otvorio vrata. S moje strane.

– Evo dobila si dopuštenje za snimat – rekao je. Spasio me sam ministar. Koliko sam shvatila iz njihova međusobna razgovora, rekao je da me puste. Što bi bilo da je rekao da me zadrže?

Oko pola sata. Toliko je teror trajao. I kad su se ostali makli od auta, onaj Kujundžić se vratio i stajao do mog prozora kako ne bi mogla izaći, lupao je po staklu, kreveljio se i nešto vikao. Konačno je došla policija.

Najprije su sa mnom razgovarali. Pokazala sam im snimke. Dio strahote sam uspjela zabilježiti, neka su videa potpuno crne slike jer sam valjda u panici zaboravila okrenuti objektiv prema zlostavljačima. Policija je sve to pregledala. Onda su došli do njih.

– Ma laže nismo mi ništa, ona je tu došla a mi smo je samo pitali “oprostite, gospođice, možemo li vam mi kako pomoći!” – uvjeravali su policiju. Ma kakvo auto, ma kakvo naguravanje, oduzimanje slobode. Sve su negirali. Unatoč snimci. Unatoč tome što su vidjeli i znali da ih snimam. Unatoč tome što su znali da ću snimku nedvojbeno dati policiji. Zašto? Očito imaju dobrog Gazdu. Očito se nemaju razloga bojati. Ikoga”, napisala je novinarka Slobodne Dalmacije.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.