U prostorima udruge Martinov plašt koja se nalazi u kompleksu bivše Zagrepčanke smjestio se Dnevni boravak za beskućnike. Ta udruga svojim korisnicima, tri puta tjedno, po nekoliko sati pruža usluge i prostor dnevnog boravka.
Koncept je sljedeći – onima koji nemaju krov nad glavom, onima u potrebi i onima koji cijele dane provode vani, pružiti prostor gdje se mogu otuširati, oprati odjeću, popiti nešto toplo, okrijepiti se i porazgovarati.
Udruga koja dijeli sudbinu svojih korisnika beskućnika
Lokacija u kompleksu Zagrepčanka je tek jedna u nizu u životnom vijeku ove udruge koja se često selila zbog nekoliko razloga. Prvi je priroda posla kojim se udruga bavi.
Naime, zbog tipa korisnika te činjenica da su usmjereni na socijalizaciju i druženje udruzi su potrebni i prostor za druženje (poput vrta), dva sanitarna čvora, tuš i mjesto za mašinu za pranje odjeće, jer su to sve ‘usluge’ koje nude.
VEZANE VIJESTI
Drugi problem je onaj financijske prirode. Zbog projektnog financiranja udruge koji sa sobom neminovno donosi i periode kada nema mogućnosti isplaćivanja plaća i plaćanja prostora morali su otkazati najam kuće u Prečkom. Sada se nalaze u prostorijama koji nisu njihove, već udruge Martinov plašt, a nekoliko obećanja za gradske prostore se izjalovilo.
Konstantno seljenje nije problem samo iz vizure radnika u udruzi, već ih i sami korisnici ne mogu pratiti. Stoga nakon svakog seljenja opetovano prolaze jedan te isti proces i period ponovnog upoznavanja korisnika s lokacijom. U tome im uvelike pomažu i društvene mreže.
Za stolom u uredu udruge sjedimo s Marijanom Ivanić Vuga, Danijelom Vugom, socijalnom radnicom Vesnom Hari i Gordanom Ramač, koji i rade i volontiraju u udruzi. Oni se šale kako je udruga vrlo vjerodostojna, budući da se i sama nekoliko puta nalazila u statusu beskućnika.
#related-news_0
“Sve smo iskusili”, kaže nam Hari, a Danijel Vuga se nadovezuje kako stigma koja prati beskućnike prati i udrugu. “Ljudi imaju puno predrasuda – kada vi kažete beskućnik, ljudi misle skitnica, ovakav, onakav. Vi kad njih vidite, ne možete vidjeti da su to beskućnici, budući da se danas između ostaloga mogu i lijepo obući”, nastavlja Hari.
Velik broj donacija odjeće to omogućuje, nije više problem obući se u skladu s trendovima ili naći nenošenu ili gotovo nenošenu odjeću.
Spominju tako slučaj jednog korisnika koji je u dnevni boravak dolazio u odijelima. Svaki put u odijelu. Doduše, na nogama su bile ‘crocsice’, ali današnji modni trendovi čak i to čine legitimnim.
Svi oni uglavnom volontiraju između projekata. Ako se kojim slučajem u udruzi (zbog nedostatka sredstava ili nepostojanja smještaja) ne provodi boravak koji je osnovna djelatnost udruge, Hari je uvijek u kontaktu s korisnicima. On se, bez obzira na financijske (ne)mogućnosti, nikada ne odbija. Ljudski kontakt i osjećaj da nisu zaboravljeni je i ono što je ujedno ljudima i najpotrebnije.
Tko će beskućnika prijaviti na adresu? Tko će ga zaposliti?
Kroz Dnevni boravak za beskućnike je od početka rada udruge prošlo par stotina korisnika, računaju oko stotinu godišnje. Na dnevnoj bazi bude oko dvadeset korisnika, dok udrugu u ovim trenutcima ograničava prostor. Njima dolaze oni nevidljivi beskućnici, ljudi s ceste.
“Oni kreću od nule, ma zapravo iz minusa”, objašnjava Danijel Vuga.
Koji je prvi korak koji se poduzima kada se beskućnici jave Domu nade? Prvo im rješavaju papire i onda idu dalje. Jer papiri su – sve.
“Tko će prijaviti beskućnika na adresu? Jedva ih i prime”, kaže nam Vuga i nastavlja s pričom kako mu je jedan bivši beskućnik pričao kako postoji i tarifa: ako želiš da te netko prijavi na adresu, moraš platiti određenu cijenu.
A zašto je prijava prebivališta problem, objašnjava Hari. “To je problem, jer da biste ostvarili prava, morate imati prebivalište”. Zvuči logično, ali je pravno problematično.
Nemaš adresu, nemaš prebivalište. Nemaš prebivalište, nemaš ni osobnu. A ako nemaš osobnu, ni potrebne dokumente, znači da nemaš ni prava poput zajamčene minimalne naknade ili zdravstvenog osiguranja.
Jedino Hrvatski zavod za zapošljavanje dozvoljava da se prijave ljudi koji su prijavili samo boravište, a ne prebivalište te tako mogu tražiti posao. Zavod provodi i neke aktivne mjere zapošljavanja koje su namijenjene baš beskućnicima. No, tko će doći u Zavod za zapošljavanje i deklarirati se kao beskućnik, pita Hari i nastavlja:
“Poslodavci ne žele zaposliti nikoga tko je beskućnik. Stigma je tolika, što god mi rekli ili mislili o tome – tako stvari stoje.”
Zaposlenje je direktno vezano uz dolazak u status beskućnika, ali i izlazak iz beskućništva. Muškarci u status beskućnika najčešće ulaze zbog gubitka posla, a žene najčešće zbog razvoda.
Žene i teže dolaze do zaposlenja, što je još jedan ‘problem u problemu’, kako to naziva Hari. “Puno ljudi rade na crno i to uglavnom slabo plaćene poslove iz kojih je jako teško plaćati najam, a kamoli ostale životne troškove”, kaže nam.
Izlaz iz beskućništva – (ne)moguća misija?
Kada osoba bez krova nad glavom i želi izaći iz beskućništva, onda se krene susretati s gomilom problema. Kada hoće izaći iz prihvatilišta, treba uzeti stan, a za stan treba zaposlenje. Onda i kada nađe posao, plaću ne dobije odmah. A kada nađe stan, treba platiti prvu stanarinu i često polog. “Taj start je jako težak”, podcrtava Hari.
A u pitanju su osobe koje su sve izgubile, u životu puno toga prošle. Za reintegraciju u društvo potrebno je proći puno koraka – rješavanje papira, pomoć sa socijalnim vještinama, pronalazak sobe ili stana te posla. Sve su to problemi koji se moraju riješiti.
Međutim, nekad sam pronalazak posla ne predstavlja toliki problem, već njegovo zadržavanje.
“Imaju dosta loše radne navike, dosta često nije problem naći posao, nego ga zadržati – korisnici trebaju promijeniti svoj stil života, što svi znamo da nije lako. Uđu, pa izađu iz zaposlenja i tako u krug”, govori nam Hari.
#related-news_0
Međutim, teško je, ali može se. Jedan primjer sjedi do nas u dvorištu Dnevnog boravka. Zove se Martin Petričko i proveo je godinu dana na ulici. Sada vozi za Glovo i unajmljuje sobu u širem centru Zagreba. U Dom nade dolazi na razgovor i druženje, a ne zbog drugih potreba. U 23 godine života prošao je sve, od problema u obitelji, par godina karijere u popravnom domu, kako on to opisuje, do stambene zajednice i komune za odvikavanje od ovisnosti.
Kada je bio u komuni htio se prijaviti u stambenu zajednicu, no zakasnio je, pa mu je voditelj rekao: “Kasno Marko na Kosov stigne”, a on će na to – “Oprostite, ali tko je Marko, možete mi objasniti što vi time želite reći?”, prepričava Martin jednu anegdotu iz komune.
Međutim, u nekim drugim stvarima bio je snalažljiviji.
“Od stambene zajednice Dugave, od Folnegovićevog naselja, sve sam te gluposti prošao”, kaže nam. S 20 godina je zbog problema u obitelji završio kao beskućnik i odmah se javio u prihvatilište u Jukićevoj gdje je proveo skoro godinu dana. Kako je saznao za dnevni boravak za beskućnike? Jednostavno, informacije kolaju. Tko će, ako ne beskućnici, znati za sve udruge i mjesta gdje mogu potražiti pomoć?
Stručna podrška, vjera u korisnike i osnaživanje
“Većina ljudi nije kriva”, smatra Martin te ukazuje i na drugi problem: “Ali većina ljudi ti nema motivaciju za nastavit’ dalje.”
“Ostaneš bez posla, ne možeš platiti stan, moraš izaći van. Posvađaš se s frendovima, oni ti krenu okretat’ leđa. I što ti bude? Ti psihički padneš, ako se ne uspiješ pokrenuti, gotov si”, objašnjava.
“Zato su potrebne ovakve udruge”, kaže Martin. A Dom nade trenutačno radi punom parom. U Udruzi se trenutačno provodi projekt ‘Najprije posao’ financiran od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, koji za cilj ima podizanje kompetencija korisnika za traženje zaposlenja i bolje konkuriranje na otvorenom tržištu rada, te izlazak iz socijalne izolacije, objašnjavaju nam iz udruge.
U sklopu projekta se provodi i ‘Job klub’ (Klub za zapošljavanje) i karijerno savjetovanje, uz socijalizacijske radionice (razvijanje mekih vještina korisnika), radionice upravljanja osobnim financijama, mentoriranje rada na računalu te izrada osobnih planova za korisnike.
Projektnim aktivnostima bit će obuhvaćeno najmanje 20 korisnika koji nisu u institucionalnom smještaju. Tako su trojica korisnika već zaposlena, jedan je upućen na prekvalifikaciju u Centar za beskućnike u Karlovcu, dok još troje (dva muškarca i jedna žena) trenutačno čekaju odgovor za zapošljavanje izvan granica RH.
“Svima njima potrebna je stručna podrška i osnaživanje te da netko vjeruje u njih, što im ovaj projekt pruža”, ističe Hari. A to je ujedno i najbitnije – da oni koji su izgubili (gotovo) dobiju priliku izaći iz beskućništva i siromaštva. Jer je mnogo koraka koje je potrebno napraviti kako bi se iz minusa došlo do nule.
Dnevni boravak za beskućnike radi ponedjeljkom i srijedom od 15:30 do 19:30 sati, te petkom od 15:00 do 18:00 sati. Uvijek primaju donacije u obliku nekvarljive hrane, kave i čaja.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
