U 111 godina organizirane borbe za ljudska prava žena napredak je postignut. Ali i dalje postoji jasna strukturalna diskriminacija žena koju muškarci ne vide ili ne žele vidjeti. Problem je što je diskriminacija žena u društvu, javnom govoru, medijima gotovo postala normalna. Je li pravedno dopustiti da se žene za svoja ljudska prava moraju boriti još cijelo jedno stoljeće?

Uz sve terete i izazove života u današnjem svijetu, žene u EU još nose teret činjenice što one na muškarčevih 100 eura zarade 80, što na muškarčevih 100 eura mirovine, one dobiju oko 70 eura. 

Najmanje jedna od tri žene u EU u svom je životu doživjela ili će doživjeti neki oblik nasilja – na poslu, kod kuće, na društvenim mrežama.

U 2020. svaki tjedan najmanje jedna žena je ubijena. Ove godine u veljači u Međimurju je ubijena majka devetero djece pa je nedugo nakon toga ubijena još jedna žena. Prošle je godine u Hrvatskoj ubijeno 13 žena, pet više nego 2018. godine. 

Brazilska borkinja za ljudska prava Claudelice da Silva Santos zna što znači izgubiti voljene ljude jer si se usudila dignuti glas protiv otimanja zemlje, nezakonitog krčenja prašuma Amazonije i rudnika ugljena. 

Ubili su joj brata i šogoricu.

“Teško je biti žena i borkinja za ljudska prava. Aktiviste ubijaju, kriminalizira se naš rad, neki moraju bježati iz svojih sredina, a tabui oko žena koje se bore za svoja prava su iznimno snažni. Prevladavajuća je percepcija da su žene za kuhinju i podređene muškarcima”, objašnjava situaciju u Brazilu.

Na pitanje bi li joj u teškoj borbi protiv moćnika bilo lakše da je muškarac kaže da ne zna zašto su muškarci poštovani na jedan način i više od žena. “Zato i imaju veća prava.”  Svjesna je i da muškarci igraju veliku ulogu u postizanju ravnopravnosti, te da moraju biti saveznici ženama u toj borbi.

#related-news_0

No, žene ne sjede skrštenih ruku i čekaju pomoć. Santos nam priča da se u njezinoj državi Pará u Amazoniji žene okupljaju u manjim grupama kako bi zaštitile svoj komadić zemlje i šume s kojeg ih žele otjerati jer im je to sve i jedino što imaju.

U kontekstu Claudelicine i sudbine njezinih suborkinja ne čudi što nam potpredsjednica Europske komisije  za Vrijednosti i transparentnost Vera Jourova kaže kako smatra da je Europska unija vrlo dobra adresa za žene.

No odmah nastavlja da je loša vijest što ima još nedovršenog posla po pitanju ravnopravnosti žena i muškaraca.

“Kako sporo ide možda dobro opisuje podatak da trenutačno jaz između plaća žena i muškaraca iznosi 15 posto, a prije pet godina bio je 16 posto. Na svakih 100 eura koje zaradi muškarac, žena zaradi oko 80 eura.”. 

Potpredsjednica Komisije i sama je bila dio statistike koja kaže da je najmanje jedna od tri žene doživjela neku vrstu nasilja.

“Javno sam prije nekoliko godina rekla da se to dogodilo i meni. Nadala sam se da će to potaknuti i druge žene da progovore o nasilju kojem su izložene, ali nije.”

“Jesu li žene važnije od riba?”

Europska komisija i Europski parlament po pitanju postizanja ravnopravnosti žena s muškarcima voze istim smjerom i kolosijekom, no kako su nam sredinom tjedna isticali dužnosnice u Bruxellesu, neke inicijative stoje na Europskom vijeću koje čine čelnici država ili vlada zemalja EU-a.

Od 2012. je na stolu Vijeća prijedlog Komisije, koji je podržao i Parlament, za donošenje direktive o ravnoteži spolova u upravnim odborima tvrtki čiji je cilj da 40 % savjetodavnih članova upravnih odbora budu pripadnice premalo zastupljenog spola.

Time se želi poboljšati stalna loša zastupljenost žena u upravnim odborima trgovačkih društava uvrštenih na burze u EU-u.

Europska komisija je uoči Dana žena predstavila i Strategiju ravnopravnosti žena i muškaraca, a jedan od ciljeva je i snažnije zagovaranje usvajanja prijedloga iz 2012.

“Mi žene nismo gluplje od muškaraca i nema drugog objašnjenja nego da je riječ o diskriminaciji”, kaže Irene Tolleret, članica Odbora u Europskom parlamentu za prava žena i rodnu ravnopravnost (FEMM).

I ona spominje Europsko vijeće kao mjesto na kojem ponekad zapinju prijedlozi Parlamenta i Komisije. Navodi i da u ovom trenutku među 10 sastava Vijeća koja okupljaju ministre iz pojedinih područja nema tijela koje bi okupljalo sve ministre koji rade na ravnopravnosti spolova.

“Ribe imaju mogućnost da se netko zalaže za njih u Europskom vijeću, a žene nemaju. Jesu li žene važnije od riba?”, zapitala se, aludirajući na jedan od sastava Vijeća – Poljoprivreda i ribarstvo. Predlaže formiranje još jednog sastava Vijeća za ravnopravnost kako bi se ministri susretali i razmjenjivali mišljenja i toj temi.

U Europskoj komisiji sa zadovoljstvom iznose podatak da su po omjeru zaposlenih žena i muškaraca na 42 posto, a do 2024. planiraju postići 50 posto.

Povjerenica Komisije za Ravnopravnost Helena Dalli kaže da je najvažnije držati temu rodne ravnopravnosti u fokusu javnosti.

Posebno ističe važnost borbe protiv nasilja nad ženama. “Što više govorimo o nasilju nad ženama, žene shvaćaju da ne moraju to trpjeti što ohrabruje žrtve da progovore i traže pomoć.”

Daleko smo od postizanja ravnopravnosti. Nije jednostavno s legislativom jer je potrebno puno rada, dogovora i pregovora.” Opisuje da u suradnji s Parlamentom nema problema, ali da na Europskom vijeću moraju više razgovarati sa zemljama članicama. 

Istanbulska u Bruxellesu

Bez suradnje zemalja članica i predstavljena Strategija, čija bi primjena trebala osigurati veću ravnopravnost žena, ostat će samo strategija. Pitanje rodne ravnopravnosti i borbe za prava žena ima i svoje protivnike.

Evelyn Regner, predsjednica Odbora u Europskom parlamentu za prava žena i rodnu ravnopravnost (FEMM) svoje je izlaganje počela podatkom da će ovim tempom žene biti ravnopravne s muškarcima za 107 godina.

Naglasila je i važnost većeg fokusiranja na provođenje Istanbulske konvencije jer “od početka ove godine u Europskoj uniji svaki tjedan najmanje jedna žena je ubijena.”

Ističe i prepreke, među njima zemlje članice čija imena ne navodi, ali koje primjerice nisu ratificirale Istanbulsku konvenciju.

“Vlade zemalja članica odbijaju je ratificirati bez ijednog valjanog razloga”, zaključuje.

Zemlje članice EU-a koje nisu ratificirale Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji su Bugarska, Češka, Mađarska, Latvija, Litva i Slovačka (op.a.)

Regner je naglasila da je Istanbulska konvencija konvencija za borbu protiv nasilja nad ženama i ništa drugo.

Povjerenica EK za ravnopravnost Helena Dalli naglašava da je ratifikacija Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji tek prvi korak u pravom smjeru, ali u provedbi postoje institucije koje moraju pratiti primjenu i educirati svoje ljude pa navodi kao primjer policiju, bolnice, socijalnu službu…

Jasno kaže da “pokreti protiv prava žena i LGBTIQ zajednice nisu u skladu s našim vrijednostima”.

Potpredsjednica Komisije Vera Jourova ide i korak dalje pa kaže kako smatra da je puno fanatizma oko Istanbulske konvencije. Na novinarsko pitanje što ako zemlje članice ne žele prihvatiti određeni politički smjer, odgovara da EK nema instrumente Poljskoj nametnuti izmjene restriktivnih zakona o pobačaju ili Latviju prisiliti da ratificira Istanbulsku konvenciju.

“Dugoročna dobit Istanbulske je da društva prestanu doživljavati nasilje nad ženama kao nešto normalno”, zaključuje.

Kako se mlade političarke i političari bore za ravnopravnost?

To pitanje postavljeno je mladim političarkama i političarima na susretu u Europskom odboru regija.

“Većina političara su sredovječni bijeli, većinom heteroseksualni muškarci, a rodna perspektiva im poručuje da se društvo promijenilo i moraju se promijeniti i politike”, govori nam Elisenda Alamany Gutierrez, vijećnica u Gradskoj skupštini Barcelone.

U njezinom mjestu od 24.000 stanovnika, Castellar del Vallès, na vlasti je bila konzervativna stranka i mnogima se nije svidjelo kako vladaju selom pa su osnovali novi politički pokret i kasnije stranku Drugi glas. Na prvim izborima 2007. osvojili su dva mandata, danas su na četiri, a Gutierrez je bila i zastupnica u katalonskom parlamentu prije nego je izabrana za gradsku vijećnicu u Barceloni.

Julija Humar, gradska vijećnica u Ljubljani u drugom mandatu, svoj politički put počela je na poziv iz stranke, Nove Slovenije. Kaže da nije imala problema s muškarcima kada je kretala u politiku. Opisuje da Slovenija ima ženske kvote na svim izborima. Zato, kaže, uvijek pred izbore političke stranke zovu žene po cijeloj zemlji da se kandidiraju. 

Elisenda Alamany Gutierrez opisuje da u Španjolskoj prevladava macho kultura. Diskurs na površini jest “ne smiješ tako govoriti o ženama, ponašati se prema njima, ali kada primjerice radite u javnim institucijama vidite da je to samo fasada jer se dinamika odnosa muškaraca prema ženama nije promijenila onoliko koliko bi željeli.

Teme na političkoj agendi su najvažnije i zato smatram da se institucije trebaju promijeniti za sve, ne samo za žene. Dolazim iz zemlje koja je prošla kroz financijsku, društvenu i političku krizu. Ljudima politika nije privlačna jer naše institucije ne odražavaju naše društvo, nisu bliske dinamici našeg svakodnevnog života i rod stavlja taj problem u fokus”, kaže.

“Nema dovoljno žena u politici jer postoje strukturne zapreke pred njima – ekonomske, socijalne prepreke. Mene stalno pitaju zašto sam ja u politici, a nitko to ne pita muškarce. Još smo strankinje u politici, to je muški svijet i zato mnoge žene ne žele u takvo društvo”, zaključuje Gutierrez, ali i ostaje u tom društvu dalje se boriti.

#related-news_0

Nema predaje ni za Claudelice de Silvu Santos. Studira pravo, želi biti odvjetnica, i nastavlja borbu za svoj dom i ljudska prava koja joj pripadaju. 

Na pitanje misli li da će za 50 godina žene biti ravnopravnije s muškarcima kaže: “Borit ćemo se za to i već se borimo. Uvijek je to borba, počelo je borbom za pravo glasa, pa za pravo razvoda. Sada se borba nastavlja i uspjet ćemo.”

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.