Dok je cijeli svijet u izvanrednom stanju, u našoj seriji „Svijet u doba korone“, pokušavamo sagledavati ono što doživljavamo kao globalna zajednica i gdje nas to može dovesti. Osim javnozdravstvenih posljedica, udara na svjetsku ekonomiju, mnogi znanstvenici promišljaju i o mogućim budućim društveno-ekonomskim modelima.

Dr. Mladen Domazet diplomirao je fiziku i filozofiju na Sveučilištu u Oxfordu i doktorirao u znanstvenom polju filozofije znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Bavi se interdisciplinarnim istraživanjima u Institutu za političku ekologiju, među ostalim dio je i međunarodne znanstvene zajednice koja radi na modelu odrasta (degrowth) koji promišlja odnose proizvodnje i potrošnje potrebne za dostojan život u granicama ekološke održivosti planeta.

Kakva je bila prva reakcija u pokretu odrasta na pandemiju?

Kao ljubitelj SF romana, moram na početku reći da čak ni cijeli dijapazon znanstveno-fantastične literature, koja u svojim narativima ima različite vrste kolapsa, nije na ovakav način obrađivao stvari. Gledamo u situaciju dugotrajne krize i novog stanja. Među ljudima s kojima globalno surađujem u pokretu odrasta postoji suglasje da trebamo nježno i polako promisliti, jer situacija je ozbiljnija i šira nego što smo mislili i sada nije vrijeme za paušalne ocjene. Što se tiče globalnog odgovora ima nekoliko pozitivnih stvari. Neki oblik multilateralnog sustava još uvijek funkcionira, cijeli svijet sluša Svjetsku zdravstvenu organizaciju i vjeruje njihovim riječima i procjenama. Od Kine možemo naučiti da visoko automatizirani tehnološki sustav u kojem živimo, može izdržati primarni šok, dakle iako je izvanredna javnozdravstvena situacija, nije nestalo vode, nije bilo gladi, nisu nastupile sekundarne bolesti. Dakle sustav se nije raspao i koliko god ovo strašno izgledalo, tek sada ćemo morati vidjeti kako ćemo kao društva dalje funkcionirati.

Uz izvanrednu zdravstvenu situaciju, vidimo mjere koje svjetske i europske ekonomije poduzimaju kako bi se sačuvale i opstale, država mora intervenirati i spašavati likvidnost, radna mjesta…

Poduzimaju se izvanredne mjere, no o restrukturiranju ekonomija i ulozi države govorit će se od sada na dalje puno. Čini mi se između dva ekstrema, onog u kojem se država koristi u smislu novog neoliberalnog šoka, tako da nakon ovoga prežive privatne kompanije pod zaštitom države, a bez pritiska natjecanja i npr. imamo situaciju da ostane jedan monopolistički avioprijevoznik što znači da opet stvaramo monopole u rukama oligarhije. Drugi ekstrem je onaj u kojem shvaćamo važnost države kao svačije i onda konstruiramo kako operacionalizirati funkcioniranje društva i društveni metabolizam na način da prihvatimo i da su bioraznolikost i klimatska stabilnost debelo ugroženi, odnosno na samoj granici, i povučemo se na pozicije da ih manje pritišćemo. Postoji interpretacija pojave korone kao pritiska ljudi na divlji svijet, nedomesticizirani dio planete, ja se ne usuđujem još otvarati velike interpretativne narative i mislim da u ovom trenutku prvo moramo naučiti kako se pojedinačno organizirati, održavati naša kućanstva i lokalne zajednice. To je u biti pitanje preživljavanja. Stvari kao virusi pokazuju da je najslabija karika – slabost svih.

U ovoj situaciji dominantni narativ je javnozdravstveni, ali se globalno počelo razgovarati o dostupnosti javnog zdravstva, modelima zdravstvene zaštite i ulaganja u prevencije u javnom zdravstvu.

U toj raspravi mislim da sve još nije zatvoreno. Ključno je pitanje hoćemo li na koncu imati nove bazene getoiziranih, kakva će biti otpornost, procijepljenost kada dođemo do cjepiva. Jedan od ishoda ove krize može biti da se stvori sustav koji i dalje nije potpuno uključiv i da jača represija prema onima koje si odlučio isključiti. Iznimno je važan zajednički europski odgovor koji i dalje zakazuje, zatvaramo se u nacionalne države, neki rade bolje, neki lošije. Dobar ishod mjerimo time da smanjimo broj umrlih i broj zaražene populacije, no i dalje ne znamo kakve su mogućnosti reinfekcije, stvaranja novih bazena oboljelih, nemamo široko razvijen imunitet, nemamo cjepivo. Priča s bolešću neće završiti kada pogasimo izvanredne mjere. Svi se sada naslađuju time što su, kako kažu, zašutjeli protivnici cijepljenja, no oni će opet dignuti glavu, jer smo suštinski pred pitanjem povjerenja u sustav. Ljudi moraju biti uvjereni da za njih ima i smisla i želje i volje i potrebe da su bude dijelom sustava. Da se cijepiš i pereš ruke. Svi smo ti koji trebaju zakrenuti stvari kako bi se na javno zdravstvo opet počelo gledati prema modelu Andrije Štampara. Zdravstvo je javno, javna mu je smislenost, dostupnost i upravljanje.

Prije koronavirusa EU je kao stratešku odrednicu postavila karbonski neutralan kontinent do 2050. Istodobno, svjedočimo prvom učinku gašenja ekonomija, smanjenju zagađenja. Postoji li opcija da se iza ovoga krene u radikalniju transformaciju ekonomije?

To je još na dugom štapu. Europski zeleni sporazum bio je maska da se pokuša pokazati kako Europska unija ima globalno vodstvo u nekoj temi, a da pritom ne ugrozi ono u čemu živimo, a to je sistem globaliziranog neoliberalizma i koliko god ta riječ izašla iz mode, ona nije prestala vrijediti. Europski zeleni sporazum obećanje je zelenog rasta, a ja bih rekao da to nije moguće jer ili nije zeleno ili ne može rasti. Ono što je EU ponudila je sporazum koji u sebi nema riječ „novi“, to je samo zeleni sporazum, nema pozivanja na Roosevelta, široko distributivnu komponentu. On je tehno-optimistički i govori nam da kada otkrijemo ta sva tehnološka čudesa koja će biti iznimno zelena, u njima ćemo zaposliti i sve one koji su trenutno u poslovima koje ne želimo više raditi, kao što su kopanje i prerada ugljena.
Možda se u ovoj situaciju shvatilo da se velike i radikalne promjene mogu napraviti bez da svi katastrofično završimo, ipak ovo je puno teža proba od one da smo npr. svjesno odlučili biti koji tjedan kući ili zatvoriti neku zagađivačku tvornicu. Imamo i primjere solidarnosti i primjere prebacivanja tereta na one bez glasa. Na nama je da ih kao takve prepoznamo i pitamo se da li ih želimo ili samo prešutno prihvaćamo iz straha „samo da mene zaobiđe“. Opasnost zaraze uči nas da „samo da me zaobiđe“ ne funkcionira dugoročno, ona već spomenuta „najslabija karika“.

Postoji li mogućnost nekog zakretanja globalnog ekonomskog modela?

Ovo će trajati dugo, imamo rizik kretanja globalnih roba i koliko god je nezahvalno predviđati stvari postoje različiti scenariji od onog najcrnjeg u kojem zvijer neoliberalizma rapidno diže glavu s puno jačom šakom nacionalne države koja više ne štiti građanska prava, uključivost ili jednakost. U tom scenariju jednostavno se postiže što hitnije uspostavljanje starog poretka i to može biti i najprljaviji scenarij, jer mi ćemo opet morati „naložiti“ ekonomiju, a infrastruktura i zalihe još su na strani fosilnih goriva. Tko bi se sada „gnjavio“ nekim solarima primjerice kad su plinovodi i termoelektrane već instalirani. Na drugom kraju spektra je scenarij u kojem svatko od nas introspektivno shvati što je u životu važnije, a što je manje važno, koliko je onih pet sastanaka koje je održavao uopće bilo bitno i ekonomija se reorganizira u skladu s našim opstankom. Krizne situacije jesu korisne da iz njih možda naučimo solidarnost, da naučimo podijeliti, da se ne mora na svemu profitirati, no onda je pitanje je li to moguće i kako zadržati. Može li se nakon izvanrednog stanja u ekonomskoj krizi i usporenoj globalizaciji ako dođe do problema s kretanjem roba, pokrenuti akcija npr. lokalne poljoprivrede na način da bude uključiva, a ne da se u nju gura određenu društvenu klasu i kaže joj se – sada ste vi ti koji kopate da bismo imali suverenitet hrane ili na način da kažemo – da vidimo tko je tu najjači pa sada vi prisilno, bez minimalne plaće okopavajte taj krumpir jer nam to treba. Sve su to stvari o kojima se treba sada razmišljati. Srednja klasa koja sada iz spavaće sobe pokušava balansirati nekoliko virtualnih sastanaka paralelno treba se sjetiti upozorenja Waltera Benjamina da sama ideja progresa treba biti utemeljena u shvaćanju da je katastrofa za veliku većinu svijeta zapravo „nastaviti sve po starom“.

Hoće li Europa nakon ovoga ostati samo kontinent u modelu u kojem funkcionira ili se mora ići prema dubljoj integraciji?

Pitanje Europe je vrlo važno. Mi smo zajednica jednog kontinenta koji isto jede i isto diše i iznimno je važno kako ćemo se organizirati i za energiju i za hranu i za sprječavanje bolesti. Mi već jesmo zajednica ljudi različitih porijekla koja zajedničkim radom, ali nejednako prepoznatim, održava društveni metabolizam, održava zdravlje. Tko sve radi u odvozu smeća i bolnicama, tko sve nabavlja namirnice za susjede? Službeno se zatvaramo u kompetitivno tržište različitih pristupa, gdje opet nema solidarnosti, a na terenu se rad na skrbi odvija spontano drugačije.
Trend klimatskih promjena se neće nikako smanjiti polovi se i dalje rapidnije tope, imali smo najtopliju zimu, i zapravo to ostaje pravo strateško pitanje. Ono što se možda sada može shvatiti jest da to nije samo pitanje vremenskih uvjeta, smanjenja emisija nego toga kako sačuvati dobar život kroz ovo stoljeće.

Danas se s obzirom na globalnu količinu neplaćenog rada u sektoru skrbi, koji vrijednošću nekoliko desetaka puta prelazi vrijednost svih tehnoloških kompanija, čak saziva i postizanje Novog sporazuma o skrbi, poput Europskog zelenog sporazuma, kako bi bili spremni za budućnost u društvima koja stare i pripremili svoje ekonomije…
Koncept odrasta dugo je bio kritiziran zbog otklona od dominantnog modela. Bez rasta, kažu, ne bi bilo napretka, živjeli bismo u recesiji i letargiji. Što je ustvari odrast?

Modeli i koncepti društva u kojem je moguće smanjiti protoke energije i materijala u društvu ne bismo li olakšali pritisak na prirodu i prostor razvoja onima kojima je to potrebno, ne znači smanjenje do dolaska u golu recesiju. Naprotiv. Pitanje je to prioriteta organizacije društva koje želi kvalitetan život. Odrast kao neka cjelovita filozofija govori i o skrbi i o ekologiji istovremeno i svakako bi nam trebao ozbiljni odrasnički manifest za 21. stoljeće. Jedno od ključnih tema u modelu odrasta je pitanje skrbi, koje se ponovno otvorilo s ovom krizom. Ona je do sada ili bila potpuno prikrivena u našoj neposrednoj zajednici i globalno, dakle u našim obiteljima nismo vidjeli omjere podnošenja tereta skrbi, tko brine za starije, djecu, tko kuha, sprema, kako se brinemo jedni za druge. Skrb je s druge strane bila monetizirana, dakle ljudi su plaćali usluge skrbi od teta čuvalica do patronažnih sestara. U ovom trenutku na svom osobnom primjeru vidim, da supruga i ja, koji smo ranije ručali vani, sada moramo postići dogovor tko će smanjiti obim svog plaćenog rada, kako bi toga dana pripremio ručak koji bi bio kvalitetan i zdrav. Dakle, postoji cijeli dijapazon stvari koji ulazi u pitanje skrbi i neke od nas je tek ova kriza osvijestila oko toga, a da ne spominjem ljude koji su bolesni ili im je član obitelji bolestan ili one koji su samci.

Znanstvenici dosta razgovaraju i o hiperurbanizaciji, mogućem novom modelu upravljanja gradovima, kao pokušaju sprječavanja budućih brzih transmisija zoonotskih virusa i penetracije čovjeka u okoliš…

Mi kao zapadna civilizacija smo po Jaredu Diamondu uvijek imali prednost u tome što smo spavali sa svojim kozama. I zoonotske bolesti smo ustvari prenosili na sebe i miješali ih čak i više nego neke civilizacije koje su bile udaljenije od životinja u svojoj neposrednoj blizini. Svi sada živimo odvratno blizu životinja u smislu da smo veliki broj domaćih natrpali u vrlo gadne uvjete života radi „učinkovitije“ prehrane, s druge strane kao civilizacija ulazimo sve dublje u bazene divljeg živog svijeta. Obzirom da nas ima sedam milijardi ono što moramo jest pronaći način kako se zadržati u prostoru koji razumijemo i donekle kontroliramo, a s druge strane ne raditi daljnji pritisak na taj divlji svijet iako ćemo se s njim susretati. Ljudi danas zauzimaju oko tri četvrtine produktivnog kopnenog područja, ne znam točnu brojku na moru, vezano za izlov, ali je utjecaj značajan. Dakle mi smo preprisutni i tu antropocensku priču nas kao gadne fizičke sile iz perspektive urbanog svakako trebamo smanjiti. Mnogi pišu o promjenama i u pritisku organiziranog agrobiznisa masovnog uzgoja biljaka i životinja, promjeni prema više lokaliziranoj proizvodnji, pa do promjene ishrane. Treba stvoriti uvjete u kojima nećemo stvarati bazene iz kojih može buknuti i na nas skočiti nova i nepoznata bolest, nego u kojima se zaražavamo i mijenjamo nježnije i češće. Na neki način moramo opet spavati i s kozama i mahunarkama…

Koliko će pandemija produbiti globalnu nejednakost?

Najgori scenarij je onaj o kome puno ne govorimo, ali koga se tajno pribojavamo, a taj je što se dogodi kada se pandemija raširi na globalni jug. Dosad je bolest zbog naravi kretanja ljudi i roba, zapravo udarila iz svjetske tvornice Kine na potrošački globalni sjever, a što se dogodi kada korona bukne u Africi? Sada moramo razmišljari da ako smo angažirali svoju solidarnost na prvim vratima, u svom stubištu, kvartu, u državi, moramo je onda proširiti internacionalno. Hoćemo li mi kada kod nas završi slati u pomoć svoje respiratore i preostale maske ili ćemo otresti ruke i reći – ne mogu tamo ništa, hvala Bogu, kod nas je završilo. Pitanje pandemije pitanje je u kojem moramo shvatiti da smo jedna planeta, da virusi idu oko te kugle, da tako isto idu i vjetrovi i temperatura i podizanje razine mora, pa onda idemo svi zajedno jer moramo svi zajedno. Ako mogu sa susjedom s kojim se nisam slagao zadnjih deset godina, onda mogu i nepoznatim ljudima u dalekoj zemlji.
Mentalno nismo u stanju preobrazbe. U SF-ovima kada dođe epidemija, ona se obradi u jednom poglavlju, padnu žrtve, uklanjaju se leševi i onda odmah dolazi novo stanje. Ono je ovakvo ili onakvo, no tada odmah kreće narativ. Mi nemamo takvu situaciju. Romani su uzeli lakšu varijantu u kojoj se brzo završi. Mi se, kada završi karantena, još moramo zapitati što je to život. Je li to aplikacija na mobitelu koja nas vodi od kuće do posla kako bismo obavili rad, gdje nema pregovaranja o radnim uvjetima, nema kolektiva, mjesto u kojem na vrata dobiješ tjednu dostavu živežnih namirnica. Hoće li naš život ostati ta ravna crta bliska nekoj društvenoj smrti i puno više distopično društvo od Orwella. Orwellov Wilson je na kraju bježao na skrivena mjesta, ljubovao tajno mimo sistema i pisao poeziju. Nismo se još dovoljno popeli na brdo da bismo vidjeli dovoljno daleko.