"Budućnost ne pripada globalistima. Budućnost pripada domoljubima. Budućnost pripada suverenim i neovisnim nacijama koje štite svoje građane, poštuju svoje susjede i razlike koje svaku zemlju čine posebnom." Pročitao je to u svom govoru pred Općom skupštinom UN-a prošloga rujna američki predsjednik Donald Trump.

O kraju multilateralizma raspisali su se mnogi nakon što su SAD pod njegovim vodstvom izašle iz Pariškog klimatskog sporazuma, nuklearnog sporazuma s Iranom, ušle u trgovinski rat s Kinom, uskratile financiranje UN-ovog Vijeća za ljudska prava…

Nedugo nakon što je stavio svoj potpis na Deklaraciju o neovisnosti, Benjamin Franklin, navodno je rekao revolucionarima: “Moramo se svi držati zajedno, jer ako to ne učinimo, svi ćemo odvojeno visjeti.”

SAD su nakon Drugoga svjetskog rata uvijek na umu imale svoj interes, ovisno o administraciji bio je manje ili više vidljiv, no iznenađenje koje je svojom sirovošću, komunikacijskom agresijom donio Donald Trump svima su izmakli stolicu ispod stražnjice. Uoči opće skupštine UN-a lani, Njemačka i Francuska kao otvorenu kontru Trumpovoj mantri ‘prvo Amerika’ pokrenule su Savez za multilateralizam, bez Amerike.

Amerike koja se, kažu, smatrala okosnicom multilateralizma u svijetu nakon Drugoga svjetskog rata, no je li fundamentalno bilo tako ili ne, puno se može o tome pisati i raspravljati. No to ću za sada preskočiti kako bih stala pred pukotine u svijetu 21. stoljeća, koje su prije pandemije, bile naznačene kao važne za budućnost, pa stoga i poziciju najjače svjetske ekonomije.

Prva pukotina upravo je ona između prve i druge najveće svjetske ekonomije.

Trgovinski, tehnološki i geopolitički rivalitet SAD-a i Kine nazivan je prijetnjom rascjepu svijeta u dva tabora s različitim trgovinskim, financijskim sustavima, internetskim platformama, umjetnom inteligencijom, vojnim strategijama i savezima.

Druga linija rascjepa vodila se oko globalnog društvenog ugovora. U mnogim državama ljudi su izgubili povjerenje u lidere i političke institucije, ostali su na marginama globalizacije i ekonomskih tranzicija, kao nejednaki izašli su na ulice od Čilea do Alžira.

Ekonomski rast i razvoj bili su neuključivi i bezobzirni, socijalne posljedice opipljive, mjerljive i nezaobilazne. Polarizacija i frustracija, populizam, demagogija, rasizam, ksenofobija, dehumanizacija, progon, postali su društvenom svakodnevicom.

Može li raznolikost svijeta više uopće biti shvaćena kao prednost, ako da, na kojim osnovama?

Rascjep koji je sve veći i ima fundamentalne egzistencijalne posljedice onaj je između planete i njezinih ljudskih stanovnika. Klima, suše, poplave sve to utječe na budućnost života, resursa, podložno je manipulaciji i prijetnji konfliktima.

Posljednji rascjep onaj je tehnološki – od inovacija koje imaju potencijal život svih učiniti boljim, do automatizirane budućnosti koja kreira nove bazene nejednakih, oduzima slobode i privatnost bilo kroz politike autoritarnih metodologija, bilo kroz korporativne modele velikih tehnoloških giganata bez mogućnosti kontrole, prije svega porezima.

“Svijet se raspada, status quo više nije moguć.” Uskliknuo je to glavni tajnik UN-a Antonio Guterres na Pariškom mirovnom forumu koncem prošle godine.

I tako je stigla 2020. Nulta godina globalizacije i multilateralizma. Godina pandemije i virusa. Godina reizbora Donalda Trumpa, u kojoj i kao kod prošlogodišnjeg govora pred Općom skupštinom UN-a, sve što radi i govori, američki predsjednik radi i govori isključivo zbog domaće javnosti.

Zbog Amerike koju stavlja na prvo mjesto, zbog toga što je od rekordno niske nezaposlenosti i rekordnog rasta burzi sada došao u situaciju pred globalnu recesiju, dublju od one iz 1929. godine. Zbog Amerike koja je ekonomski samodostatna i u krizi i čiji vođa je naznačio da uloga zapada, dok je on na čelu države, više neće biti nametanje svog modela drugima.

Nakon hvatanja u koštac s virusom kod kuće, kao glavnog međunarodnog osumnjičenog za pandemiju, Trump je nanišanio Svjetsku zdravstvenu organizaciju. I to kao organizaciju koja se, slobodno protumačimo, dodvorava Kini.

Trump najavljuje povlačenje financiranja WHO-u, multilateralnoj organizaciji koju financiraju države članice i donatori, a SAD su zbog svoje veličine i ekonomske snage, neto najveći donator od svih nacionalnih država.

Razljutilo je Trumpa to što je u ranoj fazi pojave virusa WHO vjerovala Kini i pouzdavala se u informacije koje je dobivala od službenog Pekinga. U zelenilu vrta Bijele kuće, najavio je kako želi istragu o tome u kojoj mjeri je WHO odgovoran za svoje loše reakcije i, kako kaže ‘prikrivanje podataka’ prije nego što opet uplati i cent u blagajnu Svjetske zdravstvene organizacije. Kritike poput one Trumpove, čule su se iz Indije i Japana, tradicionalnih kineskih rivala, kao i Australije, južnog pacifičkog susjeda čiju vladu vodi konzervativni Scott Morrison.

Napadi na Trumpovu najavu pljušte pak iz ostatka svijeta, od Europske unije do Billa Gatesa. Direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus prošlog tjedna je izjavio kako je “zlouporaba pandemije korona virusa u političke svrhe nešto najgore što se sad može dogoditi”.

A sve nas to opet vraća do fundamenata multilateralizma. U konceptu svijeta u kojem živimo, zbog globaliziranosti i međusobne povezanosti upravo takav svijet ne bi postojao bez multilateralizma. A što je to? Među ostalim i poredak koji malima daje glas i utjecaj koji na drugi način ne bi mogli prakticirati među najjačima.

Poredak dogovora o zajedničkim principima djelovanja. Iako globalna vlast nakon desetljeća procesa globalizacije i dalje ne postoji, na stolu su ipak neka uspostavljena pravila igre. Među ostalim i za UN-ovu organizaciju za zdravlje, čijom je prvom skupštinom, upravo u travnju 1948. predsjedao Andrija Štampar.

I WHO, kao i brojne multilateralne organizacije ovise upravo o nacionalnim inputima. One nemaju urede u svakoj zemlji, prema načelu transparentnosti oslanjaju se na podatke koje dobivaju iz nacionalnih država. Ideja da svatko radi za sebe, lažira podatke, daje krive procjene i to s namjerom prikrivanja ili zlonamjernog utjecaja, fundamentalno je protivna načelu multilateralizma. I tu jest kvaka.

Kvaka da se funkcioniranje multilateralizma mora bazirati na interesu svih građana svijeta. A to je teško, često razočaravajuće, ako pogledamo rezultate brojnih sukoba i ratova na svijetu i ako gledamo dosadašnje funkcioniranje brojnih multilateralnih tijela, pa tako i WHO-a.

No, često je to u široj slici i jedino što nam pomaže. Da dobijemo školu ili bolnicu u istočnom Kongu, da dobijemo hranu i šatore za one na tursko-sirijskoj granici, da damo glas zlostavljanim i silovanim ženama globalno, da znamo rizike koji su pred nama – od suša, zapošljavanja, krize hrane, pa do pandemija.

Prognoza rizika multilateralnih tijela, koje se nisu čule ni nacionalno anticipirale. Na savjesti je svake države koliko multilateralizma hoće i treba i što iz njega može izvući. Pitanje svih pitanja nakon pandemije i jest povjerenje u multilateralizam i pitanje adaptacije takvog svjetskog sustava, njegovih osnova i pravila.

Da, Kina jest autoritarna država potpune kontrole i represije, da Europska unija jest regionalna multilateralna organizacija kojoj je ponekad teško nastupati jednim glasom, da Afriku i dalje ubijaju posljedice kolonijalizma i dug koji guši, da Latinska Amerika i dalje je ekonomskom i socijalnom fragilnošću subordinirana sjevernom susjedu.

No znači li to da trebamo odustati od globalne suradnje i rješavanja pitanja poput pandemija na jedini mogući način – globalno?

SAD nisu jedina zemlja koja povlači jednostrane poteze. Čine to gotovo svi veliki i jaki. Mogu li se svjetski liliputanci udružiti protiv jakih? Mogu li jači i dalje biti tu da štite slabije i drže ravnotežu ili će poput Trumpa uskraćivati novac i potporu ili poput Putina anektirati teritorije suverenih država?

Iskreno ne znam. Da znam, ne bih ovo pisala. Da znam, donijela bih unilateralnu odluku da se isključim iz zajednice znane kao čovječanstvo s dovoljno novca da otputujem u svemir ili si kupim otok negdje usred Pacifika.

Mali, kojih je većina na ovom svijetu i koji ovise o multilateralizmu, npr. onom skupljenom u UN-ovim milenijskim razvojnim ciljevima, nemaju taj luksuz. I mali, bilo izbjegli u Idlibu ili bez posla na periferiji Londona, ne mogu bez mreže koja ne dopušta egoizam. Ili možda mogu?

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.