Prema podacima UNHCR-a iz srpnja prošle godine, na svijetu je danas više od 70 milijuna prisilno raseljenih, od toga 26 milijuna izbjeglica, 41,3 milijuna interno raseljenih i 3,5 milijuna tražitelja azila. Papa Franjo je pitanje skrbi za najranjivije u svijetu stavio u središte svog pontifikata. Tijekom pandemije novog koronavirusa, Papa je ponovio poziv cijelom svijetu da obrati pozornost na izbjeglice.

O situaciji na „rubovima čovječanstva“ u ovom trenutku, za „Svijet u doba korone“ razgovaram s međunarodnim ravnateljem Isusovačke službe za izbjeglice Tomom Smolichem. Isusovačka služba za izbjeglice (Jesuit Refugee Service, JRS), međunarodna je katolička udruga koja skrbi za izbjeglice, raseljene i migrante, te zagovara njihova prava prema Ženevskoj konvenciji o statusu izbjeglica.

U doba pandemije, svi se fokusiramo na zdravlje nas samih, naših obitelji, skrbi za neposrednu zajednicu i čini se kao da smo zaboravili gdje je svijet stao prije ove krize. U naslovima više nema ljudi u Idlibu ili bilo kojem mjestu na svijetu na kojem im je potrebna hitna pomoć. S obzirom na to da radite s izbjeglima i ljudima u potrebi u više od pedeset država, koja bi bila vaša poruka u ovom trenutku?

Svi smo u ovome zajedno. Možemo misliti da ćemo zaključavanjem i zatvaranjem naših vrata, naših granica, zadržati virus, no, to ne možemo učiniti. Virus ide ondje gdje želi, možemo ga usporiti, no on se kreće svijetom bez ograničenja. I jedino ako budemo spremni raditi zajedno, to je veća šansa da budemo uspješniji kako bismo našli rješenje. Zajednički rad, koji proizlazi iz našeg zajedništva u čovječanstvu, pokazuje nam da je briga za one koji su u najvećoj potrebi u ovo vrijeme, bili to naši susjedi, sugrađani ili ljudi na drugom kraju svijeta jest način da se s ovim najbolje nosimo, jer najviše smo ljudi ako radimo zajedno.

Razumijem strahove ljudi, razumijem inklinaciju da se okrenu sami prema sebi, ali najbolji način da krenemo naprijed jest da idemo zajedno.

Povijest nam pokazuje kako nepogode uvijek najjače udare one koji su i bez njih, u najvećoj potrebi. I dalje ste na terenu diljem svijeta, pomažete tim ljudima, od Bliskog istoka preko Balkana do Afrike i Latinske Amerike. S čim se u ovom trenutku susrećete?

Utjecaj COVIDA-19 drugačiji je u različitim dijelovima svijeta. Val se proširio od Kine, preko Europe do Sjeverne Amerike, no u većini zemalja u razvoju gdje su potrebe izbjeglica i migranata najveće i dalje, na neki način, čekamo. Ondje imamo drugi slučaj. Većina zemalja, recimo u Africi, zatvorila je, u ovom trenutku razumljivo, svoje granice, provode stroge mjere kako bi spriječile da se virus ukorijeni u njihovim zemljama, no kako znamo da ljudi koji nalaze poslove iz dana u dan, sada nemaju tih poslova, događaju se loše stvari. Dakle ono što vidimo jest porast gladi. Vidjeli ste i predviđanja kako bi se glad u svijetu mogla udvostručiti, dakle sa sadašnjih 135 milijuna, porasti za još 130 milijuna ljudi zbog ovakve situacije, čak i prije no što virus pogodi ta područja. I ako pretpostavimo da će virus doći na mjesta poput Sirije ili Bangladeša ili u dijelove Afrike, potencijal da se virus proširi kroz siromašne zajednice, one bez zdravstvene zaštite, zajednice koje ne mogu prakticirati mjere fizičke razdvojenosti, jest ogroman. Mogu vam reći što radimo i mi i druge agencije na terenu. Najvažnija stvar jest da nastavimo hodati s izbjeglicama, da provodimo našu misiju, no u ovom trenutku morali smo se adaptirati na stvarnost i na pandemiju. Ono na čemu zasigurno sada više radimo jest pomoć u hrani, smještaju i zdravstvenim uslugama, dakle pomaganje ljudima u njihovim dnevnim potrebama, to je ono što je hitno i mora se odmah napraviti. Druga stvar jest da nastavljamo s pružanjem nužnih usluga. Od Europe, Afrike i Azije imamo brojna skloništa. Ona moraju nastaviti raditi. Štitimo naše zaposlenike i ako naši gosti dođu iz mjesta gdje postoje virus, štitimo i njih, ali posao se mora nastaviti. Imamo učenike i studente s posebnim potrebama koji sada ne mogu ići u školu, a njihovi roditelji ne znaju se nositi s tim potrebama, bile one cerebralna paraliza ili epilepsija. Nastavljamo pomagati tim roditeljima. Učenje se prebacilo na Internet. Whatsapp je postao važan alat u učenju u ovakvoj situaciji. Mislim da je važno skrbiti se za osnovne potrebe i nastaviti raditi ono što možemo raditi, jer ovo će proći, ali potrebe djevojčica da ostanu u školama bit će i dalje ovdje. Potreba za obrazovanjem bit će ovdje, potreba za normalnim životom tih ljudi i mogućnošću da nađu zaposlenje i skrbe za svoje obitelji i dalje će biti ovdje. Dakle minimiziranje stvari koje možemo, maksimiziranje stvari koje možemo, a sve to gledajući i dalje potrebu da pratimo te ljude prema njihovoj budućnosti. No moram reći da imamo pravu izvanrednu situaciju za ljude koji ovise o svom dnevnom dohotku, bez njega situacija je vrlo ružna u smislu osnovnih ljudskih potreba od hrane, skloništa, medicinske skrbi. U ovom trenutku sam iznimno zahvalan svim timovima JRS-a diljem svijeta, koji i u ovoj situaciji nastavljaju raditi s ljudima.

Jedan od važnih stupova pontifikata Pape Franje jest pitanje klime i očuvanja prirode. Od njegove druge enciklike Laudato Si o brizi za naš zajednički dom, do ovogodišnje postsinodske apostolske pobudnice „Draga Amazonija.“ Svijet se bori sa zoonotskim virusom, a sve je više ljudskog djelovanja koje uništava okoliš. Koliko su te Papine poruke važne u ovome trenutku?

Mislim da je Papa Franjo izniman vođa, ne samo tijekom ove pandemije, nego tijekom cijelog njegovog pontifikata. On vodi kao pastor, na osnovi njegova iskustva i razgovora s ljudima diljem svijeta čije je potrebe čuo i diže te potrebe kako bi sve nas pozvao, od svjetskih i vjerskih vođa do ljudi na svim stranama svijeta, da vidimo kako se odnosimo prema toj stvarnosti. Mislim da je jedna od najvažnijih poruka koje smo čuli tijekom pandemije ona kada je Papa sam na Trgu Svetoga Petra u izvanrednom blagoslovu Urbi et orbi zbog korona krize, rekao „svi smo u istom čamcu i veslajmo zajedno“. Papa se referira na pitanje – nije li vas briga? I kaže – Bog brine duboko i mi zato trebamo brinuti također, on ne može biti jedini koji brine, mi sami trebamo brinuti. Dakle mi trebamo brinuti jedni za druge, mi moramo brinuti za naš okoliš, moramo poštovati potrebe i nade svih. Jedna od zanimljivih situaciji u ovoj krizi jest kada čitate da se zagađenje smanjuje, da se emisije CO2 smanjuju. Možemo li nešto naučiti iz ovoga? Kako poštovati jedni druge i prirodu? To je i Papina poruka, poštujmo jedni druge i prirodu. I ako nas ova kriza uči ičemu jest da ako je priroda pod stresom i ljudi su pod stresom, loše se stvari događaju, a međusobna briga je jedini način da se događaju dobre stvari.

Spomenuli ste tu sliku samog Pape Franje na Trgu Svetog Petra u molitvi s ljudima diljem svijeta. Iako je bit vjere okupljanje ljudi, dijeljenje, ta slika i poruka je u ovim vremenima, kada i Papa ozbiljno vodi računa o zdravstvenim mjerama i njihovom poštivanju, gromoglasno odjeknula diljem svijeta…

Kada ste to gledali i slušali, kao i njegove brojne jutarnje homilije u ovom vremenu, meni se osobno čini da je on zaista sad bio i jest glas Božje prisutnosti u odsutnosti toliko puno stvari u ovome trenutku. Kada sam gledao sliku praznog Trga Svetoga Petra razmišljao sam o silnim ljudima koji ovise o hodočasnicima. A o tome je i on govorio. Usred ove praznine koja je potresla zemlju i srca, on je taj koji nam može reći kako je Bog ovdje i kako će nas voditi. I tu se vidi ta duboka veza koju Papa ima s nama, s ljudima. Zašto slika njega samoga na praznom trgu s tek nekoliko svjetiljki toliko privlači? Zato što znamo da brine i ta briga proizlazi iz njegove veze s Bogom i poziva sve nas da je podijelimo.

Kao i tada i u uskršnjoj poruci Urbi et Orbi, Papa je ohrabrio vjernike da rade za opće dobro, poručio da nije vrijeme za indiferentnost, sebičnost, da nije vrijeme za podjele i ponovno se referirao na sve humanitarne krize diljem svijeta, pozvao na opraštanje dugova i molio se za izbjeglice diljem svijeta. Pitanje izbjeglica i migranata, od njegova prvog puta na Lampedusu do danas, jedno je od ključnih tema Papina pontifikata. Vi poznajete Papu osobno. Koliko je za vaš rad kao Isusovačke službe za izbjeglice takva Papina potpora važna?

Duboko je važna. Nemam niti prave riječi koliko je važna. U uskršnjoj poruci koju ste spomenuli, sasvim precizno je spomenuo situaciju na Lezbosu, sirijske izbjeglice, a sve su to mjesta na kojima mi radimo. To su ona mjesta gdje Urbi et Orbi treba biti. Nas je to duboko ganulo. Kako o ovome pričamo, slika koja mi pada na pamet je jest ona iz Evanđelja kada Matej slijedi Isusa i organizira večeru za sve „nevidljive“ ljude s ruba društva i tada Isus izgovara ključnu rečenicu kako nije došao ondje za savršene, došao je liječiti bolesne, došao je biti s ljudima na marginama društva. I to Papa govori, upravo ondje sada možete naći Boga. Ako te ljude ne uključimo, naše razumijevanje Boga nije pravo razumijevanje Boga.

No nebriga je i dalje oko nas i čini se često kako su ljudima puna usta solidarnosti, ali kao da se ne razumijeva suština i značenje te riječi. Sjećamo se Papinih riječi s Lampeduse kada se zapitao – Adame gdje si, gdje si čovječe… Gdje je danas čovjek?

Saznat ćemo. Ovo još nije trenutak da to znamo, jer smo usred krize i kao što svi znamo ovo je teško vrijeme za sve, bez obzira gdje ste na svijetu ili na socijalnoj ili ekonomskoj ljestvici. Ono što vidimo diljem svijeta jest da ljudi razgovaraju o važnosti održavanja veza, da rade male stvari, pokazuju male znakove brige i ljubavi, obraćaju pozornost na druge. Pitanje će biti, kada ovo splasne, možemo li to provesti u djelo i dalje od naših stanova, obitelji, zajednica. I tu jest taj poziv. Bit će potrebno i vodstvo da se to napravi. Mogu li to naši lideri je pitanje. Ja ne znam odgovor. Papa će biti tu. I vi i ja vidjeli smo kroz ovo vrijeme iznimne postupke velikodušnosti. Hoće li nas one „uloviti“ i hoćemo li shvatiti da je to nešto što je u našem najboljem interesu, to će biti ono što će napraviti razliku. Stvari se ne događaju preko noći. Ne očekujem da će se svijet samo probuditi i istog jutra solidarnost će biti prva stvar na svačijim usnama, no možemo li se vratiti svijetu koji je drugačiji, to je pitanje. Glasovi poput Pape podsjećat će nas da ne samo da bismo trebali, nego da to možemo, ako hoćemo.

Spomenuli ste lidere. Papa Franjo je svojedobno izjavio kako ga plaše izjave koje počinju riječima „mi na prvom mjestu“, te da suverenizam predstavlja izolaciju. Neki pak lideri u današnje doba u usta uzimaju kršćanstvo kao fundament za širenje ideja koje su upotpunoj suprotnosti s Isusovim naukom i onim vrijednostima koje ste vi spominjali, a to čine iz sebičnih političkih razloga. Kako na to odgovoriti?

Napravit ću distinkciju između bivanja osobom nade i osobe koja je optimist. Optimist je netko tko misli da će sve odmah biti bolje i da će sunce sutra zasjati na drugačiji način. Optimizam nije realizam i ne mora biti istinit. Osoba koja se nada kaže kako neće sve možda biti bolje sutra, ali ja vjerujem i nadam se i radit ću na tome i pokušavati što mogu da se svijet pokrene u tom smjeru. Slažem se s vama, postoje brojni svjetski lideri koji iz ovoga žele izvući svoju korist na kratke staze. No također se moram nadati na duge staze. Da parafraziram Martina Luthera Kinga, ako se krivulja svijeta i vremena pomakne prema pravdi onda se i ultimativno krećemo u tom smjeru, čak iako ono što se događa danas ili sutra tako ne izgleda. To kažem zbog mog iskustva u JRS-u i mog poznavanja izbjeglica. Ljudi imaju brojne razloge da kažu kako nikada neće biti bolje, proživjeli su iznimno ružne stvari, a ipak ti su ljudi iznimno otporni. I ja mislim da su oni u svojoj suštini ljudi puni nade. Najviše nade. Uz sve ono što su prošli i što im se dogodilo oni imaju nadu. Da ponovim, ja možda nisam optimist što će se događati na kratke staze, no nadam se da će iz ovog iskustva koje nas mijenja i formira, izaći generacija lidera koja će krenuti krivuljom prema solidarnosti, ljubavi i empatiji.

Klimatske promjene i utjecaj čovjeka na okoliš postaju sve više razlozima prisilnih migracija u svijetu. Svjetski donositelji odluka često zanemaruju to pitanje, klimatske izbjeglice još nisu službeno priznate kao kategorija. Koliko to vi vidite na terenu?

Iznijansirat ću stvari. Počinjemo uviđati tko su bez sumnje klimatske izbjeglice. Najočitiji primjer toga su ljudi koji žive na pacifičkim otocima, jer više ne mogu ondje održivo živjeti bilo zbog promjena razine mora ili zbog nestašica pitke vode. I dalje je u naše doba najviše ljudi koji su prisilno raseljeni zbog sukoba. No rekao bih da sve više tih sukoba u sebi ima bazu u klimatskim promjenama, odnosno da klimatske promjene igraju veću ulogu u konfliktima koji traju. Većina sukoba vodi se oko resursa, ondje gdje je suša, gdje ljudi više ne mogu uzgajati poljoprivredne kulture koje su nekada mogli, gdje ljudi gladuju jer sjetve propadaju. To su okidači za vrste sukoba koji prisiljavaju ljude u bijeg. Slažem se s vama u tome da su klimatske promjene ono što „mijenja igru“. I gledat ćemo sve više primjera u kojima je eksplicitan, a ne implicitan razlog prisilnog raseljavanja onaj koji u sebi ima klimatsku dimenziju. Ako gledate situaciju u Sahelu primjerice, utjecaj klimatskih promjena na nestabilnost u toj regiji je očit. Ljudi se uvijek pitaju bi li u Siriji izbili nemiri, a kasnije rat da je vlada drugačije odgovorila na tri godine uzastopne suše. Nećemo nikada znati. No jasno je kako je suša jedan dio te slike. Voda će biti sve više pitanje sukoba i razloga raseljavanja ljudi s mjesta u kojima je više neće biti. Jasno je da klimatska stvarnost postaje dominantnija i više se ne možemo pretvarati da je nema. Zbog COVIDA-19 ne možemo poricati što se dogodilo s klimom, to sam spomenuo, zrak je čišći primjerice. Dakle ono što radimo kao ljudi mijenja i puno stvari u životima ljudi i to se više ne može poricati.

Europa i Europska unija, kontinent su i zajednica država koji u svojoj osnovi imaju vladavinu prava i solidarnost. Ono što smo prije pandemije vidjeli jest da je nakon krize na tursko-grčkoj granici, Grčka, kao EU članica koja je godinama prva stanica za izbjeglice s istoka, suspendirala na mjesec dana međunarodno pravo na azil. Sama Europa suočena je s nekoliko izazova koji su direktno vezani na pandemiju, no ono što je čeka u budućnosti jest pitanje reforme sustava azila i migrantske politike. Koliko ste fokusirani na tu temu?

To je jedna od stvari oko kojih smo jako zabrinuti, a o tome smo razgovarali i na sastanku s UNHCR-om i novom pomoćnicom glavnog tajnika UN-a, koja će se baviti i zaštitom izbjeglica, Gillian Triggs. Ona je na tom sastanku upravo komentirala fenomen miješanja pandemije, politika azila i izbjegličkih politika. Važno je reći da znamo kako je ovo izvanredna situacija i ne možemo se pretvarati da je nema i pretvarati se da je život sada onakav kakav je bio, no moja briga je u tome da postoje države koji iskorištavaju izvanrednu situaciju kako bi dokinule vladavinu prava, temeljna ljudska prava, sporazume koje imamo, koji možda jesu iz nekog drugog vremena, no njima reguliramo poštivanje ljudskog digniteta i ljudskih prava. Ovdje moram biti oprezan u komentaru jer nisam Europljanin, ali mogu govoriti o mojoj zemlji, SAD-. Donose se brojne odluke vezane za situaciju na našoj južnoj granici, primjerice ljudi traže azil, a nije im omogućen ulazak u zemlju. Prije nekoliko dana američka administracija donijela je i odluku o suspenziji zelenih karti, dakle legalnih aplikacija za rezidentnost. Može se reći kako se koristi situacija s pandemijom kako bi se promijenilo osnovno razumijevanje naših ljudskih prava i naše odgovornosti prema prisilno raseljenim ljudima. Mi kao JRS u našoj zagovaračkoj dimenziji pokušavamo se fokusirati da se zaštita nastavi, da prestanu deportacije i da se izbjeglice i migranti uključe u politike jednakog pristupa zdravstvenoj skrbi i temeljnim uslugama vezanim za higijenske potrebe. Ovo nije vrijeme da se mijenjaju politike, ovo nije vrijeme da se ljudi isključuju više. Ako se ne brine o svima jednako, ovo će samo biti gore.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.