Povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović, objavila je uvodnik u nekoliko europskih medija u kojem upozorava sve vlade država članica Vijeća Europe na važnost poštivanja ljudskih prava i privatnosti u mjerama koje se poduzimaju povodom pandemije COVID-19, poput predloženih mobilnih aplikacija za nadzor.

N1 za Hrvatsku ekskluzivno prenosi uvodnik Dunje Mijatović u cijelosti.

“Pandemija Covida-19 je već usmrtila više od 200,000 ljudi na svijetu, od čega je više od pola umrlo u posljednja dva mjeseca u Europi. Kad gledamo ove brojke, nije teško razumjeti zašto su vlade morale uvesti izvanredne mjere poput karantena i zabrana kretanja. Ovi napori sada počinju pokazivati ohrabrujuće rezultate. Dok neke vlade sada postupno popuštaju restrikcije, ključno je pritom osigurati da te vrlo restriktivne mjere ne potraju dulje od same hitne situacije.

Sustavi nadzora su jedan od primjera toga. Mnoge europske zemlje se okreću digitalnim uređajima kao pomoćnim sredstvom za provedbu karantene, kako bi pratile kretanje zaraze, ili da informiraju ljude o potencijalnoj izloženosti zaraženim osobama. Cilj je ojačati sredstva kojima se sprečava širenje bolesti Covid-19, čime se smanjuje pritisak na zdravstveni sustav i omogućava nastavak normalnog rada za klinike i kirurške službe koje su u međuvremenu zbog pandemije bile stavljenje na čekanje. Stoga svakako vrijedi istražiti potencijale digitalnih alata. Međutim, taj imperativ zdravstvenih razloga ne smije se tumačiti kao da daje odriješene ruke za špijuniranje života ljudi. Potrebno je da digitalne zdravstvene tehnologije budu uskladjene s poštivanjem privatnosti.

Dizajn, razvoj, i upotreba digitalnih tehnologija doista sa sobom nose etičke i pravne implikacije koje se ne može ignorirati. Iako je doista točno da mogu poboljšati kvalitetu našeg života – prvenstveno kroz omogućavanje sigurnijeg i bržeg izlaska iz trenutne situacije samoizolacije, poboljšanje reakcije zdravstvenog sustava na ugroze za javno zdravstvo, jačanje odgovornosti, i kroz stvaranje novih mogućnosti u mnogim ključnim sektorima poput zdravstva – digitalne se tehnologije također mogu okrenuti protiv nas kad se miješaju u naš privatan život i ograničavaju našu mogućnost da sudjelujemo u društvu.

Ovaj rizik se već materijalizirao u nekoliko europskih zemalja.

U Rusiji, vlada je počela koristiti kamere s tehnologijom za prepoznavanje lica kako bi provodila karantenu, bez adekvatnih garancija da takva intruzivna tehnologija neće biti iskorištena i za druge svrhe. U Azerbejdžanu građani moraju svoja kretanja SMS porukama dojavljivati elektroničkom sustavu, što potencijalno omogućava policijski nadzor. U Crnoj Gori vlada je na svojoj internetskoj stranici objavila popis s imenima i adresama pojedinaca kojima je naredjena samoizolacija u trajanju od 14 dana nakon povratka iz inozemstva, kako bi ih se obeshrabrilo od kršenja te naredbe.

U Poljskoj, obavezna zakonom propisana vladina aplikacija za mobitele traži od ljudi u karanteni da nekoliko puta dnevno uslikaju selfie, s oznakom vremena kad je snimljen i s GPS koordinatama, kako bi dokazali da poštuju naredbu o samoizolaciji. Za one koji se tog ne drže, policija je ovlaštena da intervenira, a propisane su i pozamašne novčane kazne. Turska je također najavila sličnu obaveznu aplikaciju koja će pratiti fizičku lokaciju svih osoba koje su bile pozitivne na virus SARS-CoV-2.

U Španjolskoj, osobni podaci ljudi koji koriste mobilnu aplikaciju vlade autonomne pokrajine Madrid su se isprva trebali dijeliti s privatnim kompanijama koje su pomogle u izradi aplikacije, uključujući Google, Telefonicu, i Ferrovial – prije nego što je aplikacija modificirana kako bi se bolje zaštitila privatnost korisnika. U Velikoj Britaniji dnevni list The Guardian je otkrio da tehnološke tvrtke procesuiraju povjerljive osobne podatke pacijenata bez ikakve transparentnosti ili odgovornosti.

Ovo su tek primjeri koji najviše zabrinjavaju u općem trendu porasta digitalnog nadzora širom Europe, koji nameće pitanja o njegovoj kompatibilnosti sa postignutim standardima ljudskih prava u pogledu zaštite podataka, osobito u pogledu sudske prakse Europskog suda za ljudska prava (ECHR).

ECHR priznaje da su moguće neke restrikcije ljudskih prava, i da upotreba osobnih podataka može biti nužna u nekim hitnim izvanrednim situacijama. Međutim, također naglašava da države mogu prikupljati, koristiti, i čuvati osjetljive osobne podatke samo u iznimnim i precizno definiranim okolnostima, uz adekvatne pravne zaštitne mehanizme i neovisni nadzor. Također moraju osigurati da su mjere koje se provode temeljene na postojećim zakonima, da budu potrebne onoliko dugo koliko zahtijeva njihov cilj, da budu minimalno intruzivne koliko je god to moguće, i da se ukidaju čim razlog za njihovo uvođenje prestane postojati.

Zadržavanje telekomunikacijskih podataka je strogo regulirano konvencijom Vijeća Europe za zaštitu pojedinaca u pogledu procesuiranja privatnih podataka, i zakonom Europske unije, i sadrži jasna ograničenja koje je propisao Sud Europske Unije (CJEU) koja obavezuju djelovanja zemalja EU koje se miješaju u poštivanje privatnosti.

Iako digitalne tehnologije mogu pomoći u borbi protiv pandemije, ne smijemo nasjedati na priče kako su one rješenje za sve. Njihova pomoć se treba potražiti samo ako se koriste na način koji poštuje demokratska pravila.

Ako vlade ne poštuju ova pravna ograničenja, dolazi do rizika da se ugrozi naš sustav zaštite ljudskih prava bez nužno ikakvog poboljšanja naše zdravstvene zaštite. Također postoji rizik da dođe do erozije povjerenja i podrške javnosti, što je neizostavni dio napora svake vlade da zaštiti život i zdravlje ljudi.

Zato ohrabruje kad vidimo da je Odbor ministara Vijeća Europe, u kojemu sudjeluje svih 47 država članica Vijeća Europe, 22. travnja usvojio deklaraciju u kojoj navode da se “mjere za borbu protiv bolesti i njenih širih posljedica moraju uvoditi u skladu s principima Vijeća Europe i obvezama koje su države članice preuzele.” Radi se o važnom izrazu zalaganja kojeg države članice moraju konkretno implementirati.

I doista, demokracija ne mora žrtvovati našu privatnost da bi zaštitila naše zdravlje. Naprotiv, zaštita zdravlja i osobnih podataka su oboje sastavni dio života koji se živi dostojanstveno i sigurno. Vlade mogu i moraju naći pravu ravnotežu između ova dva hitna narativa, i osigurati da tehnologija radi za ljudska prava, demokraciju i vladavinu prava, a ne protiv njih.

Da bi se to ostvarilo, postoji niz koraka koje trebaju poduzeti.

Prije svega, vlade moraju osigurati da su digitalni alati dizajnirani i da se koriste u skladu s pravilima o privatnosti i diskriminaciji. Takvi alati moraju biti anonimni, kriptirani, decentralizirani, temeljeni na “open source” softveru, i moraju biti dostupni što većem broju ljudi, čime bi se premostio digitalni jaz koji još uvijek postoji u Europi. Upotreba takvih alata mora biti dobrovoljna, temeljena na informiranom pristanku, ograničena samo u svrhu zdravstvene zaštite, mora sadržavati jasan vremenski rok trajanja, i mora biti potpuno transparentna. Korisnici moraju imati mogućnost da bilo kojem trenutku prekinu s korištenjem takvih alata, da obrišu svoje podatke, i da imaju mogućnost osporavati intruzivnost u svoj privatni život kroz neovisan i učinkovit pravni lijek.

Drugo, zakoni koji omogućavaju državama da prikupljaju, koriste, i spremaju osobne podatke moraju biti strogo usklađeni s pravom na privatnost koju štiti sudska praksa nacionalnih ustava i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava (ECHR) i Suda Europske unije (CJEU).

Treće, postupci vlade moraju biti podložni neovisnoj provjeri. U vrijeme kad zbog bojazni za vlastito zdravlje ljudi razumljivo mogu lakše prihvatiti intruzivne mjere, jak nadzor takvih mjera od strane nadležnih i neovisnih tijela koja mogu djelovati na način koji nije prilagođen hitnoj situaciji postaje još važniji. To zahtijeva pravosudno preispitivanje i pravnu odgovornost, kao i praćenje takvih odluka od strane parlamenata i nacionalnih institucija za ljudska prava. Kao minimum, neovisna državna tijela za zaštitu osobnih podataka moraju testirati i odobriti tehnološke alate prije nego ih državne vlasti i njihovi partneri stave u upotrebu.

Krize javnog zdravstva predstavljaju stvarnu prijetnju i zahtijevaju učinkovit odgovor. Ali mjere nadzora koje zaobilaze ljudska prava i vladavinu prava nisu demokratsko rješenje”.