Nikola Baketa, danas politolog s Instituta za društvena istraživanja, 1991. bio je maleni dječak u Vukovaru. U Newsroomu je ispričao što je njegova obitelj proživjela i kako danas gleda na traumu koja se prenosi transgeneracijski.
“Moja obitelj i ja bili smo u Vukovaru jedno vrijeme”, započeo je Baketa kratku priču o sudbini svoje obitelji.
VEZANE VIJESTI
“Kad su roditelji vidjeli što se događa u Vukovaru, odlučili su otići… Maknuli smo se u Lovas, u selo pored Vukovara i tamo smo mama, sestra od samo par mjeseci, djed i baka ostali sve do 12. mjeseca i prolazili slične stvari koje su prolazili ljudi u Vukovaru, jer Lovas je jedno od mjesta koje je slično strašno stradalo u ratu”, kazao je.
S obzirom na razmjere zločina okupatora i veličinu grada odnosno sela, ispalo je da je u Lovasu bilo jednako teško:
“Tu je bilo nošenja bijelih oznaka u smislu razlikovanja, dio ljudi su tjerali u radne logore, veliki dio muških žitelja je ubijen što tjeranjem u minska polja, što strijeljanjem, žene su bile silovane.”
Nastavak prepričavanja dijela svog najranijeg djetinjstva nastavio je opisom prve tragedije u svojoj obitelji:
“Mamin ujak je bio prva žrtva u selu. Došao je po nas da izađemo preko Opatovca. Mama je taman spremala mene i sestru na spavanje i rekla je da neće ići. On, tek što je otišao 200 metara dalje, izrešetali su mu auto. Da je mama odlučila drugačije, vjerojatno bismo i mi završili isto.”
#related-news_0
Njegova obitelj uspjela se domoći slobodnog teritorija i do 1999. živjela je u izbjeglištvu u Kumrovcu, da bi se tek tada vratila u Vukovar. On se potpuno slaže da nema budućnosti uz nacionalnu segregaciju u Vukovaru.
“1999. grad je bio još više podijeljen nego danas. Ja sam išao u školu na Mitnici, koja je bila, da tako kažem, čisto hrvatska, nije bilo smjene za srpsku nacionalnu manjinu”, prepričao je dalje.
Rekao je da segregacija nije rješenje. Međutim:
“Isto tako postoje ustavna prava nacionalnih manjina, zakoni koje treba poštivati. Ali se moraju tražiti i rješenja. Smatram da nije nužno ta segregacija glavni uzrok problema. Daju se te stvari rješavati kroz različite unutarškolske aktivnosti, kroz život izvan škole, kroz ono što će se (djeci) nuditi od sadržaja.”
#related-news_0
Iznio je porazne rezultate istraživanja s instituta na kojem radi da mladi u slobodno vrijeme naprosto ne rade ništa, a neopisivo je važno da, rekao je, jedni upoznaju druge.
Usto:
“Pokretanje gospodarstva pridonijelo bi normalizaciji odnosa, a to se ne događa.”
“Zbog djece se mora ići naprijed”, složio se s novinarkom Hrvatskog radija koja je ranije tokom dana na N1 rekla da se naprijed mora ići zbog djece, bez obzira koliko boljelo one koji su proživjeli užase iz 1991.
Baketa u Zagrebu živi otkako je otišao na fakultet, no u Vukovaru su mu roditelji i prijatelji. U Newsroomu je komentirao Tuđmanovu izjavu iz 1997. s vukovarskog kolodvora o tome da oni koji s pozicije pobjednika ne praštaju, “siju novo zlo”.
“Jako često smo slušali onu ‘oprostiti, ali ne zaboraviti’. Sada sve češće čujemo ‘ne niti opraštati’. Neke buduće generacije su već ostrašćene, ne zaboravljaju, ne praštaju, imamo jednu traumu koja je transgeneracijska i koja neće sama od sebe nestati. Od institucija, društva, obitelji svi imaju svoju ulogu. U istraživanjima vidimo da postoji dio mladih koji imaju nerazjašnjene stavove, stavove koji su prilično radikalni i oni će zasigurno biti teret u nekoj boljoj budućnosti”, kazao je Baketa.
#related-news_0
“Svi polaze iz neke svoje pozicije i ili odbijaju ili ne mogu vidjeti poziciju drugoga. Tu nastaje veliki problem”, dodao je.
Istaknuo je koliko se divi Ženama u crnom iz Beograda, koje žrtve agresije na Vukovar obilježavaju još od studenog 1991., kad se sve događalo:
“Za divljenje su njihove akcije iz godine u godinu… Ove žene u Srbiji, naši aktivisti u Hrvatskoj koji ukazuju na zločine s naše strane, uvijek nailaze na osudu dijela domaće javnosti. Ne postoji želja da se pogleda u vlastiti odraz u ogledalu. Vidjeli smo nakon smrti Tomislava Merčepa i njegovo uzdizanje unatoč ratnim zločinima. Imamo obitelj Zec za koju nije nitko osuđen”, kazao je, navevši kao primjer sa strane Srbije Veselina Šljivančanina, koji je u Srbiji “uvaženi član vladajuće stranke”, pa je upitno, pitao se, koliko je slanje poslanika Verana Matića da se pokloni pobijenima i poginulima u Vukovaru iskreno.
#related-news_0
Rekao je da se slaže s gradonačelnikom Ivanom Penavom da sve žrtve nisu iste. Baketa je naveo kao primjer slučaj majora koji je poginuo napadajući taj grad, nasuprot pobijenima tijekom napada na Vukovar i poslije pada grada, odnosno nasuprot drugim pobijenim civilima prije početka napada na Vukovar. No, tu se pojavljuje novi problem:
“Komemoriranje civilnih žrtava, to svakako. Ali, pitanje je je li taj 17.11. datum kad treba komemorirati te žrtve. Civilne srpske žrtve prije početka sukoba to bi trebalo biti nekad u osmom ili sedmom mjesecu. Nitko ne može poreći po ispovijestima ljudi da nije bilo takvih žrtava. Pitanje je samo je li taj 17.11., dan prije komemoriranja Vukovara, naprikladniji datum.”
Baketa je stoga zaključio da komemoracije treba pažljivo međusobno dogovarati; tko će komemorirati, koga, gdje i kada:
“Sve to nosi neku poruku, trebalo bi biti puno više dogovora.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
