S današnjim danom kreće organiziranje građanske inicijative za pristup lijekovima i cjepivu za covid-19 Right2Cure. Tom prilikom smo s Anom Vračar, programskom koordinatoricom za zdravstvo Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) koja se već dugi niz godina bavi istraživanjem zdravstvenog sustava u Hrvatskoj, razgovarali o navedenoj inicijativi, ali i problemima u sustavu te kako se pandemija koronavirusa odrazila na njega.
U tijeku je organiziranje građanske inicijative za pristup lijekovima i cjepivu za covid-19 Right2Cure kojom će se, između ostaloga, zahtijevati da cjepivo i tretmani za Covid19 budu javno dostupni/tretirani kao javno dobro. Možeš li nam reći nešto više o inicijativi?
Right2Cure je europska građanska inicijativa (ECI) koja zagovara da Europska komisija donese propise prema kojima bi buduće cjepivo, terapija, i drugi medicinski proizvodi za covid-19 budu tretirani kao javno dobro. Odnosno, od EK tražimo da pristup ovim proizvodima uredi tako da ga patenti i slični mehanizmi ne mogu bitno ograničiti.
VEZANE VIJESTI
ECI je mehanizam specifičan za EU, i ako prikupimo 1 milijun potpisa u godinu dana, EK će morati raspraviti o pitanjima koja predlažemo. Ipak, svjesni smo toga da će države članice EU biti povlaštene kada je u pitanju dostupnost medicinskih proizvoda za covid-19.
U drugim dijelovima svijeta visoke cijene cjepiva i lijekova predstavljat će puno ozbiljniji problem, jer za njih neće biti dovoljno novaca niti u državnom proračunu, niti džepu stanovnika. Zato ova inicijativa podržava i nastojanja drugih zemalja, poput JAR, Kenije, Indije i Eswatinija u okviru Svjetske trgovinske organizacije, kojima se države koje to žele nastoji osloboditi od određenih obaveza intelektualnog vlasništva kada je u pitanju prevencija i liječenje covida-19.
EU se aktivno protivi ovom prijedlogu, svrstavajući se tako bliže interesima velikih proizvođača, nego vrijednostima svjetske solidarnosti, na koju je sama više puta pozivala od početka pandemije. Zbog toga je indirektni cilj Right2Cure podsjetiti institucije EU kako svi imaju pravo na zdravlje i da je odgovornost svih zemalja svijeta aktivno raditi na tome da se to pravo može ostvariti.
Kada govorimo o cjepivu za koronavirus, ono se u javnosti predstavlja kao magično rješenje za ovu krizu. Iako će cjepivo, naravno, pomoći, ova kriza je puno više od toga – govori nam ponešto o klimatskim promjenama, ali i sustavnom uništavanju zdravstvenog sustava, nedostatku medicinskih radnika, itd. Možeš li to komentirati?
Mislim da je dobar dio zdravstvenih stručnjakinja prošlih dana naglasio kako će cjepivo biti važan iskorak, ali ne i rješenje situacije u kojoj se nalazimo.
Za početak, trebat ćemo se cijepiti. U kontekstu gdje se svijet već godinama bori s porastom nepovjerenja prema cijepljenju, to vjerojatno neće biti tako jednostavno kao što nam se sada čini. Općenito, pandemija covida-19 je poslužila kao veoma bolna ilustracija problema u zdravstvenom sustavu.
#related-news_0
Najgore je to što se čak i ne radi toliko o problemima koji su nastali zbog same pandemije, već stvari koje su poznate već godinama. Na primjer, sindikati, pogotovo sindikati medicinskih sestara i tehničara, već godinama upozoravaju kako ih u sustavu u Hrvatskoj nema dovoljno.
Na globalnoj razini, Svjetska zdravstvena organizacija uporno govori o razmjerima kroničnog nedostatka medicinskih sestara, pogotovo u siromašnim zemljama i zemljama periferije iz kojih zdravstvene radnice intenzivno migriraju.
Unatoč tome, mnoge države članice EU, među njima i Hrvatska, dugo su inzistirale na zabrani zapošljavanja u javnom sustavu zdravstva – i onda se kao začudile kada je početkom godine postalo veoma vidljivo da to minimalističko shvaćanje zdravstva ne funkcionira.
Sve više odgovornosti za zdravlje se prebacuje na pojedinca
Ne samo u ovoj krizi, nego općenito kada govorimo o zdravstvenom sustavu, koji se od osamostaljenja Hrvatske stihijski mijenja, prekraja i reformira, često imamo dojam kako se u većini slučajeva radi o reakciji na nešto – na dugove, na nedostatak kadra ili lijekova, a sada i na globalnu pandemiju.
Takav je dojam i u ovoj krizi, a sve to dovodi do tjeskobe, straha i panike kod stanovništva koje osjeća taj nedostatak kontrole. Kako to komentiraš?
Ustvari je dosta teško govoriti o reformama kada govorimo o zdravstvu u Hrvatskoj. Bilo je puno intervencija i najava za zdravstveni sustav, istina, ali te promjene nisu odavale da iza njih stoji dugoročno promišljanje ili barem okvirna ideja toga što se njima želi postići.
Stihijski je baš dobar opis za promjene koje smo gledali zadnjih godina, i zato ne čudi da one, ako ćemo iskreno, nisu postigle baš ništa osim toga da ljude udalje od zdravstvenog sustava i prikažu im ga kao nešto što je nemoguće shvatiti ako niste medicinske struke.
#related-news_0
Paralelno tome, počelo se prebacivati sve više odgovornosti za zdravlje na pojedince: vi ste krivi ako ne vježbate, krivi ste ako se ne hranite zdravo, krivi ste ako pravilno ne uzimate terapiju za visoki tlak. Da se razumijemo, osobna odgovornost za zdravlje postoji i treba je shvatiti ozbiljno, ali također postoji odgovornost države i vlade da stanovnicima osigura najbolji mogući zdravstveni standard.
Ona se ne može svesti na broj bolnica, već uključuje i osiguravanje dostupnosti kvalitetnih i hranjivih namirnica za sve, javne infrastrukture za tjelovježbu, i edukacije o zdravlju. Dok se takva pitanja ne počnu rješavati, teško da nećemo biti prestrašeni kada razmišljamo o vlastitom zdravlju.
Diskurs o javnog zdravstvu najčešće se vodi oko riječi poput “korisnik”, “usluga”, “deficit”, “minus”, “gubitak” što nas navodi na potpuno krivi trag. Ako zdravstvu pristupamo iz te vizure, odmah počinjemo misliti da ono mora stvarati profit. Kako to komentiraš i kako nam samo taj tip komunikacije o zdravstvu mijenja pecepciju istoga?
Riječi koje biramo kada govorimo o zdravlju puno govore o tome kako shvaćamo što je to zdravlje i koja je funkcija zdravstvenog sustava. Apsolutno si u pravu kada kažeš da korištenje ovih riječi navodi na razmišljanje o zdravstvu kao teretu za državni proračun, a zdravlju kao robi.
Radi se o dosta ozbiljnom problemu jer je zaokret od razumijevanja zdravlja kao ljudskog prava prema današnjoj fiskaliziranoj i komercijaliziranoj viziji bio vrlo uspješan i više-manje je pustio korijenje. Ako danas govorite o zdravlju kao pravu, dosta će vas ljudi gledati kao da ste malo smiješni, ili barem dosta naivni, što može biti dosta obeshrabrujuće.
Izgradnja novog rječnika o zdravlju – uvjetno rečeno novog, jer se ustvari o rječniku koji se koristio sve do osamdesetih – proces je koji će trajati jako dugo. Ali, uz podršku pacijentica i zdravstvenih radnica, koje najbolje znaju da je ono u čemu sudjeluju i što pružaju puno više od robe, mislim da može uspjeti.
Prioritet je izbjeći scenarij slamanja zdravstva
Može li se zdravstvo “slomiti”? Naime, često, a to pogotovo dolazi do izražaja sada, govorimo o urušavanju ili slamanju zdravstvenog sustava. Može li se to uistinu dogoditi i ako da, kako se to događa i tko tom prilikom najviše nastrada? Ova kriza samo je još jednom pokazala da uvijek prvi (i najviše) nastradaju najranjiviji.
Kada se govori o slamanju zdravstvenih sustava, u pravilu se misli na konačnu fazu procesa urušavanja, i pritom se zamišlja apokaliptične scene iz bolničkih hodnika i čekaonica. Znamo da je taj scenarij moguć, i zdravstvene radnice nas zadnjih dana upozoravaju da bi se mogao ostvariti dosta brzo.
#related-news_0
U ovom trenutku, prioritet je izbjeći taj scenarij, ali ukoliko to uspijemo, mislim da će podjednako važno biti proučiti zašto smo se uopće toliko približili točci pucanja. Naravno da pandemija predstavlja oblik pritiska kojeg je bilo teško predvidjeti, ali to ne znači da možemo zanemariti godine mjera štednje u zdravstvu, loših radnih uvjeta, i općenito zanemarivanje ove teme od strane onih koji bi je trebali stalno promišljati.
Isto tako, ne treba zanemariti ni mogućnost da danas govorimo o urušavanju zdravstvenog sustava jer su se posljedice pritiska počele pokazivati u većim urbanim centrima: čak i izvan konteksta pandemije covid-19, upitno je koliko ljudi koji žive u zajednicama bez zdravstvene infrastrukture i osiguranog prijevoza, ili skupina poput beskućnika i migranata, zaista imaju pristup zdravstvenoj skrbi.
Moguće je da bi oni zdravstveni sustav odavno opisali kao slomljen, ali ih jednostavno nitko ne pita.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.
