Koliko jedna izbjeglička priča može promijeniti stvari? Jesu li ljudi koji bježe teret ili šansa za europska društva? U Global Fokusu gostovao je Hassan Akkad, sirijski redatelj i aktivist, dobitnik britanske filmske nagrade BAFTA, prema riječima pop zvijezde Due Lipe – britanski heroj 2020. godine.

Kratko smo razgovarali prije intervjua o tome da rat u Siriji i nakon 10 godina još traje. Imamo ovu globalnu pandemiju 2020., ali ove granice čovječnosti, kao što je jedan moj kolega novinar nazvao ratna područja i ovakve situacije, trenutačno nisu u fokusu. Kako se osjećate u vezi s time?

Pandemija je svakako zasjenila brojne priče, uključujući sukob u Siriji i izbjegličku krizu. U Siriji je sve počelo kao miran ustanak protiv diktature, no pretvorilo se u najgori građanski rat u suvremenoj povijesti. Ova kontinuirana kriza svakako utječe na Sirijce, kako u Siriji tako i u inozemstvu. Dosad je poginulo više od 500.000 ljudi, oko šest milijuna Sirijaca napustilo je zemlju kao rezultat ovog sukoba, a više od 100.000 ljudi u pritvoru je u sirijskim zatvorima, gdje su izloženi mučenju sirijskog režima. Sukob u zemlji je sada u principu zaustavljen, osim u Idlibu na sjeveru Sirije, gdje živi približno tri milijuna Sirijaca i koje je jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu. Gospodarski slom, slom društva, covid-19… Koliko god da je sve to loše, prijatelji i obitelj kod kuće kažu mi da im to nije najveća briga jer sankcije na ljude neproporcionalno utječu. Vidite redove ispred pekarnica i benzinskih postaja… Ljudi si ne mogu priuštiti hranu. Dakle, situacija je i dalje strašna, ali o tome se jedva govori, to više nije na naslovnicama.

Prije pet godina puno sam radila po cijelom svijetu, a kad se dogodila 2015. godina, ovdje u jugoistočnoj Europi, gdje smo i mi imali rat početkom 90-ih, tisuće ljudi iz Sirije prolazile su kroz ovu zemlju, a i vi ste krenuli na ono putovanje u gumenom čamcu… Kada sada razmišljate o tome, o arapskom proljeću, vi ste se kao mladi ljudi prvo pobunili protiv Assada, zatim ste bili mučeni i premlaćivani… No Assad je i dalje na vlasti te i dalje postoji taj prijezir i odbacivanje izbjegličke populacije. Kakvi su vaši osobni osjećaji u vezi s tim? Otada je prošlo pet godina.

Vrlo sam razočaran zato što… To je silno utjecalo na naše živote, već dugo nisam vidio svoju obitelj… Ono što je počelo kao spontani građanski ustanak kako bismo se riješili diktature i tiranije dovelo nas je do ove točke. A razlog iza svega je to što međunarodna zajednica ne pokazuje dovoljno čvrstu namjeru da se riješi diktature u Siriji. Mnogi su zahtijevali rješenja koja bi predvodio UN, ali takva rješenja onemogućava kineski i ruski veto. Dakle, naprosto nema rješenja, a tu cijenu plaćaju civili. Ponavljam, civili su izgubili stotine tisuća života, ostali su bez domova, gotovo šest milijuna Sirijaca živi u dijaspori. Sve je to vrlo razočaravajuće, za sve nas.

Vi ste se izložili i snimili svoju priču te naposljetku dobili BAFTA-u, najprestižniju britansku nagradu, za dokumentarac o svom putovanju, egzodusu u Europu. Krenuli ste tim putem i došli u Britaniju u godini kada su izglasali brexit. Nakon sve one patnje koju ste prošli, došli ste u zemlju koja je provela referendum tijekom kojeg je jedno od gorućih tema bilo pitanje izbjeglica, pitanje koje su gurali Farage i ta ekipa. Kako je vama bilo? Prvo ste bili u tom gumenom čamcu, došli ste u Calais i zatim ušli u tu otočnu zemlju koja je odlučila ono što je odlučila.

Na svoje sam putovanje krenuo krajem 2015. godine, na vrhuncu izbjegličke krize. Kao što ste i rekli, stotine tisuća ljudi čamcima su prelazile put od Turske do Grčke pa preko balkanskih zemalja do zapadne Europe. Od toga je jedan malen broj htio u Britaniju, uključujući mene. Odlučio sam otići u Britaniju isključivo zato što znam engleski i lakše bih se integrirao i ponovno započeo život nakon što sam dotaknuo samo dno. Ali nisam ni slutio da, nažalost, tražim azil i sljedećih 10-20 godina planiram živjeti u zemlji čije je društvo postalo veoma podijeljeno, a sve je započelo zbog brexita. Brexit je prema mojem mišljenju… Britanija je već bila u sjajnom položaju, nije dio eurozone i schengenskog prostora. Dakle, već su bili u sjajnom položaju, no ipak su glasali za napuštanje EU-a i sve se svodilo na suverenitet, domoljublje, preuzimanje kontrole nad granicama i zakonima… To je baš šteta jer nisam htio živjeti u zemlji gdje ljudi slave ukidanje slobode putovanja. Dolazim iz zemlje čijim je građanima nemoguće dobiti bilo koju vizu i privilegij putovanja, života, studiranja, rada i umirovljenja u oko 30 zemalja EU-a… Ljudi su glasovali da se to ukine. Ali zašto bi si to učinili? Došao sam u Britaniju kada je Nigel Farage stajao pred onim plakatima s natpisom “Prijelomna točka”, a protuizbjeglička i protumigrantska retorika bile su u porastu. I zapravo sam se zapitao je li dolazak ovamo bio ispravna odluka. Britanija je kao zemlja sjajna, ljudi, barem oni koje sam upoznao, su fantastični. Ali žalosno je što je populizam koji je zahvatio Europu i Britaniju nakon izbjegličke krize doveo do brexita. Sada je to na svim frontama. Danas je u The Guardianu bio članak o tome da testiraju brexit granicu i nastale su kolone kamiona od 8 km u Kentu. Dakle, činilo se da si je ova zemlja pucala u nogu. Nažalost, političari i te figure koji su uvjerili ljude da glasaju za brexit neće platiti cijenu. Obični su ljudi oni na čije će živote ovo utjecati i koji će platiti cijenu brexita.

Rekli ste vrlo zanimljivu stvar, što je rečenica svih koji žele priliku negdje drugdje kad ne mogu živjeti u svojoj zemlji: “Želim priliku, ne suosjećanje i ne želim da na mene gledaju kao na simbol boli.” Prikazali ste svoju priču u tom dokumentarcu nagrađenom BAFTA-om, ali kako ste se prilagodili u društvu?

Živim u Londonu, koji je uvelike drukčiji od ostatka Britanije. London je svijet za sebe i svi koje sam upoznao fantastični su, ovdje sam stekao sjajne prijatelje. Odlučio sam snimiti svoje putovanje i napraviti dokumentarac jer sam htio da se ljudi u Britaniji, ali i diljem svijeta, stave u našu kožu, da shvate što navede čovjeka da napusti dom i otisne se na ovo po život opasno putovanje. Dokumentarac je bio široko i vrlo pozitivno prihvaćen. Postigao je ono što sam i htio – ispričao sam svoju priču. Jer, ponavljam, htio sam da ljudi osjećaju empatiju. Istina je ono što ste rekli o prilikama, a ne suosjećanju jer ne želim da me se prikazuje kao žrtvu. Na neki način mi smo oni koji su preživjeli. Izbjeglice i migranti općenito žele se osjećati dijelom društva koje su odabrali za svoj dom i žele osjećati da mogu doprinijeti svojoj novoj zajednici. Ja to ove godine činim na svoj način, veoma sam aktivan u mnogim pogledima. Da, san mi je… Ponavljam, gradim novi dom i želim imati osjećaj pripadnosti.

Neki su vas prozvali herojem. Zanimljivo, i sama kći migranata iz našega dijela svijeta, pjevačica Dua Lipa, rekla je da ste njezin heroj godine. Učinili ste nešto zbilja nevjerojatno, a što je popraćeno u cijelom svijetu. Kad je izbila pandemija, dobrovoljno ste se javili za posao na covid odjelu jedne bolnice. Vaša molba i poruka iz te bolnice doprle su do gospodina Borisa Johnsona. Možete li nam opisati tu situaciju?

Da, kad je izbila pandemija, poželio sam pomoći na svoj način. Bit ću sasvim iskren, gubio sam razum. Stalno sam provjeravao Twitter i druge društvene mreže, vijesti su bile previše za podnijeti. Smatrao sam da ću se najbolje nositi s time ako pomognem pa sam se prijavio za posao čistača, posao s kojim dotad nisam imao iskustva. Prošao sam edukaciju i više od 60 dana radio sam u svojoj lokalnoj bolnici tijekom prvog vala, čistio sam covid odjele. Tijekom tog razdoblja sam fotografirao i snimao kolege, koji dolaze iz cijeloga svijeta, jer sam htio ispričati i njihove priče. I htio sam poslati pozitivnu poruku pa sam na Twitteru objavio da sam iz Sirije i da radim ovdje jer je London moj novi dom. Da, bila je to pozitivna vijest, a ljudi u ova teška vremena žele pozitivne priče. Dua Lipa me nazvala svojim herojem i to je baš sjajno od nje, ali ne smatram se herojem jer… Iz niza se razloga ne bih htio nazivati herojem, ali nisam htio biti zapamćen samo kao pozitivna priča. Kad sam čuo da je britanska vlada isključila čistače, pomoćno osoblje i asistente u zdravstvu iz plana za ožalošćene članove obitelji… A većina ljudi koji obavljaju ove poslove su migranti. Dakle, to su ljudi koji trebaju ovaj plan, a koji uključuje sljedeće: umrete li na prvim crtama borbe protiv covida-19, vaša obitelj dobiva pravo na trajan boravak u UK-u. Smatrao sam da je to vrlo nepošteno. Ruku na srce, to je nešto što bih očekivao u diktaturi, a ne u jednoj od najstarijih demokracija svijeta. Bio sam razočaran i smatrao sam da moram dići glas i nešto poduzeti pa sam snimio video za Borisa Johnsona i objavio ga na Twitteru. Pet sati poslije već je imao 4-5 milijuna pregleda te je prisilio vladu da promijeni odluku. Da, bio sam vrlo ponosan onim što sam učinio. To je u principu utjecalo na 60.000 ljudi i ponosim se tom činjenicom, ali nisam se ni trebao naći u poziciji da to moram učiniti! To ne bi trebalo biti neophodno. Ali lajtmotiv ove pandemije, barem u Velikoj Britaniji, bili su zaokreti od 180 stupnjeva. Vlada je donijela mnoge odluke, a zatim ih izmijenila nakon što je javnost lobirala i zalagala se za to. Nogometaš Marcus Rashford morao je pokrenuti kampanju kako bi prisilio vladu da nahrani gladnu djecu tijekom školskih praznika. Dakle, da, to je ono što sam učinio.

Dojmilo me se i nešto što se dogodilo, mislim, u kolovozu… Snimka koja je projicirana na doverskim klifovima, a u kojoj šaljete poruku onima s druge strane kanala, ali ne samo njima. Kako je došlo do toga?

Do toga je došlo nakon što sam na vijestima gledao ljude… Zbog pandemije i smanjenog prometa ljudi su se prestali skrivati u kamionima te su u čamcima počeli prelaziti La Manche, koji je pomorska ruta i vrlo ga je opasno prelaziti. Dakle, broj onih koji ga prelaze porastao je i činilo mi se da je vlada to koristila kao priliku za skretanje pozornosti britanske javnosti s pogrešnog upravljanja pandemijom. Govorili bi: “Pogledajte ove migrante i izbjeglice koji traže azil.” Dakako, ne potičem ljude da se upuštaju u taj prelazak, vrlo je opasan, ali mrsko mi je kad nam vlada pokušava odvratiti pozornost i demonizirati ljude koji se odlučuju na taj prelazak jer nema legalnog puta za traženje azila u Europi, nema sigurnih ruta. Programi preseljenja su prekinuti, maloljetnici bez pratnje više ne mogu doći i tražiti azil na legalan i siguran način. Ali deportacije nisu prestale. U nedostatku sigurnih ruta ljudi se odlučuju na ovaj opasni prelazak. Stoga sam htio poslati još jednu poruku. Surađivao sam s aktivističkom grupom pod nazivom “Led By Donkeys”. Rekli su da moju snimljenu poruku mogu projicirati na doverskim klifovima. Doverski klifovi za Britaniju imaju veliko simboličko značenje. Prije nego što sam došao ovamo, vidio sam ih iz Calaisa 2015. godine. Dakle, snimili smo taj video, mislim da je imao oko 20 milijuna pregleda na društvenim mrežama. I to je bio jedan moj doprinos. Pripovjedač sam i filmaš te shvaćam snagu pripovijedanja i pokretnih slika. Pa sam to opet učinio i mislim da je dovelo do malog pomaka u javnosti u smislu toga kako gledamo na one koji ovdje nastoje dobiti azil.

Filmaš ste, ali i ljudsko biće. Nedavno sam razgovarala sa Staffanom de Misturom, bivšim posebnim izaslanikom UN-a za Siriju. Nije bio uspješan, kao ni svi oni prije i poslije njega. Slušajući vas i poznavajući mnoge mlade, obrazovane Sirijce koji su društveno tkivo te zemlje i društva, a koje je sada u ruševinama sa svim različitim sukobima i akterima ondje, brutalnom epizodom s ISIS-om, koji je stvoren na tlu Sirije… Što mislite, hoćete li vi, raštrkani po cijelom svijetu u svojim najboljim i najproduktivnijim godinama, koji svi imate neki oblik PTSP-a, prošli ste mučenje, tu izbjegličku priču, niste jedini… Hoćete li se ikada moći vratiti i izgraditi novu Siriju? Želite li to? Što mislite da će se dogoditi toj zemlji, koja je dio Europe, mediteranska zemlja? Iz Zagreba do Latakije možete doći autom za dva dana.

Da… San mi je u konačnici vratiti se i obnoviti Siriju. Radio sam kao nastavnik engleskog i mislim da proces obnove treba započeti od učionice. Je li moguće da se mi vratimo? Nije! Ne možemo se vratiti u trenutačnim okolnostima. Bez obzira na brojna jamstva Assadova režima da je izbjeglicama sigurno vratiti se… Usput budi rečeno, prošli tjedan je održan summit o sigurnom povratku izbjeglica. Nitko im ne vjeruje. Kako vjerovati režimu koji je bombardirao vlastite građane improviziranim bombama, projektilima i kemijskim oružjem? Ja sam prvi koji im želi vjerovati, ali… San svih mojih prijatelja je vratiti se, ali nitko se ne može osjećati sigurnim nakon što su doživjeli ono što su doživjeli kod kuće. Ja sam dvaput pritvoren tijekom pobune i mučen. U zatvoru su mi slomili ruke i rebra. U tim okolnostima se nikako ne mogu vratiti. Ali poruka koju želim poslati je da smo vrlo ozbiljni po pitanju promjena. Možemo surađivati. Zapadnjačke vlade, UN i sirijska dijaspora mogu surađivati da omoguće te promjene u Siriji kako bismo se mogli vratiti i obnoviti zemlju. Jer ćemo to u konačnici mi morati učiniti. Kao što ste rekli, depresivno je što u našim 20-ima i 30-ima, našim najboljim godinama, moramo prolaziti pritvaranja, mučenja i ova opasna putovanja. Ali rješenje postoji, samo ozbiljno moramo pristupiti njegovu pronalasku.

Kad razmišljate o nečem lijepom ili ako sanjate o nečem iz vaše mladosti u Siriji, što bi to bilo? Imam dobrog prijatelja, također je napustio Siriju 2015. i sada živi u Berlinu. Govori o nekim trenucima iz djetinjstva, ali vrlo je teško, znam to na temelju priča ljudi s Balkana, jer kad odete nekamo uvijek imate tu etiketu stranca na ovaj ili onaj način. Što vas podsjeća na ono što je bilo ondje? Postoji li uopće išta jer vam je cijeli život bio pod Assadovim režimom?

Ostavimo li politiku i režim po strani, ljepota života u Siriji bila je u njegovoj jednostavnosti. Život je bio vrlo jednostavan i jeftin, za jedan euro mogli ste kupiti golem falafel sendvič, piće i krumpiriće. Postojao je i veoma snažan osjećaj zajedništva. U Siriji obitelj igra strašno važnu ulogu, ne odlazite od kuće dok ne stupite u brak… Isto tako, dva sata vožnje na istok dijele vas od pustinje, dva sata vožnje na zapad od obale, a dva sata vožnje na jug od planina. Ponavljam, ostavimo li politiku i diktaturu po strani, život nam je bio fantastičan. Odlazak mi nikad nije bio ni na kraj pameti. Na Zapadu vlada pogrešan dojam da ljudi s Bliskog istoka od rođenja žele u Europu ili Ameriku, ali to naprosto nije istina! Ono što ljudi žele jest živjeti sigurnim, dostojanstvenim i mirnim životom u svojoj domovini, nitko ne želi otići. I upravo se zato uvijek vraćam na to da moramo iznaći rješenje jer bismo se u konačnici svi rado vratili u svoje matične zemlje.

I jeli najbolji šipak i najbolje naranče na svijetu.

Najbolje! Naše su jabuke i naranče doslovno najbolje.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | Windows| i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.