Otkako je 2008. godine, prije nego što će Hrvatska postala članicom NATO-a i osloniti se isključivo na profesionalnu vojsku, zamrznuto obvezno služenje vojnog roka, u javnosti se periodično načinje rasprava o tome treba li ponovno uvesti obvezu vojnog roka ili neki drugi oblik vojnog osposobljavanja.
S ratom u Ukrajini, ugroženom sigurnošću Europe i sve napetijom situacijom u svijetu, a dijelom i nedavnom viješću da se u Srbiji predlaže vraćanje obveznog vojnog roka, o istome se u Hrvatskoj opet intenzivno raspravlja proteklih tjedana.
O obveznom vojnom roku govore, takoreći, svi u javnom prostolru. No, što kažu ljudi koji su prije 25 i više godina “odgulili” taj rok, dok je obveza postojala. Razgovarali smo s dvojicom…
“Stroga disciplina, nije bilo zezancije”
Danas 50-godišnjak, Krešimir Bajamić, menadžer u jednoj tvrtki iz Osijeka, obvezni vojni rok u Hrvatskoj vojsci odslužio je tijekom devet mjeseci 1997. i 1998. godine, a većinu toga, kaže, pamti “kao kroz maglu”. Temeljnu i specijalističku obuku prošao je u vojarni u Požegi gdje su tada odlazili ročnici iz cijele Slavonije.
“Tada je tamo bila i pješadija i artiljerija, a ja sam bio auto-bojna, prošao sam obuku za vozača vojnih vozila. Temeljna obuka trajala je dva, a specijalistička tri mjeseca. Čitav vojni rok ukupno je trajao devet mjeseci, ako se dobro sjećam. Davno je bilo”, kaže.
Pitali smo ga je li temeljna obuka bila teška te je li disciplina bila baš vojnički stroga.
“Bilo je dosta strogo, ali ne baš onako kako je, prema pričanjima starijih, svojedobno bilo u JNA. Ustajanje je bilo u 6, onda spremanje, vježbanje, podizanje zastave, doručak, a nakon toga obuka – trčanje, svladavanje prepreka, rastavljanje i sastavljanje oružja… Nije baš bilo da će ti netko “otkinuti glavu”, ali nije bilo ni zezancije. Pogotovo prva dva mjeseca obuke, tada je bio pravi dril”, prisjeća se ovaj Osječanin.
“Nakon obuke – ležerno i dosadnjikavo”
Sjeća se i taborovanja u šumi.
“Svi smo to morali proći. Tri dana smo tamo proveli, hranu su nam dovozili, a vježbali smo gađanje iz oružja i nakon tri dana pješice se vratili u vojarnu. Specijalistička obuka bila je lakša, a ostatak vojnog roka sasvim ležeran.”
Nakon temeljne i specijalističke obuke Krešimir je prekomandiran u rodne Našice.
“Bila je kao ta neka fora da te pošalju što bliže tvome gradu gdje postoji vojarna, tako da sam ostatak vojnog roka bio u auto-bojni u Našicama. Razvozili smo hranu, prali vozila, vozili zapovjednike gdje je trebalo… Tijekom obuke smo jedan vikend odlazili kući, a drugi ostajali u vojarni. U drugom dijelu vojnog roka svaki vikend su nas puštali kući”, kazao je dodavši da mu je nakon temeljne obuke ostatak vojnog roka bio “dosadnjikav”.
“Zaboraviš kako se rastavlja puška”
Krešimir smatra da bi danas mladi trebali proći nekakvu vojnu obuku, ali mnogo kraću od one koju je on prošao.
“Ono, mjesec-dva da, zlu ne trebalo, imaju bar nekog pojma o tome što je vojska i kako se koristi puška. Više od toga nije potrebno. Ne bi puno toga naučili, samo bi se dosađivali čekajući da im prođe rok”, dodaje.
Na pitanje bi li mu danas pomoglo stečeno iskustvo i vještine naučene tijekom vojnog roka, niječno odmahuje glavom.
“Nakon 20 i više godina to ti usahne, ne sjećaš se većine toga. Rukovanja oružjem vjerojatno bih se brzo sjetio, onih osnovnih fora kako da samoga sebe ne ubijem (smijeh) i kako držati pušku da ti ne odlomi rame, ali nekih detalja poput toga kako rastaviti pušku, očistiti je i sastaviti – to ne. Mislim da je ratovanje, za kakvo su nas obučavali, zastarjelo. Danas postoje dronovi i svo to napredno oružje pa ne treba ni previše vojnika. No, ne bi bilo loše da svi prođu bar mjesec dana nekakve obuke”, zaključio je.
Zapovjednici s ratnim, ali ne i pedagoškim iskustvom
Siniša Kulišić iz Đurđenovca svojih je devet mjeseci obveznog vojnog roka odslužio 2000. godine. I on je temeljnu obuku obavio u Požegi, a iako je otad prošlo skoro četvrt stoljeća, sjećanja su mu prilično svježa.
“Obuka se sastojala od jutarnje tjelovježbe, zatim sastavljanja, rastavljanja i konzerviranja puške AK-47, raznih predavanja o Domovinskom ratu, zatim još tjelovježbe, odlazaka na gađalište, pripreme za tabor… Našoj su klasi bili ukinuli slobodne vikende, što nismo najbolje prihvatili, ali nismo ni prigovarali jer se moglo dobiti kaznu u vidu dežurstava, zabrane odlaska u grad pa čak i produženje vojnog roka.”
Zapovjednici su, kaže, bili strogi.
“Uglavnom su to bili ljudi koji su sudjelovali u Domovinskom ratu, a bez ikakvog pedagoškog iskustva što se vidjelo tijekom obuke u odnosu prema ročnicima. Naravno, bilo je tu i odličnih ljudi, ali oni su bili više iznimka nego pravilo. Hrana je bila zadovoljavajuća, sastojala se od tri obroka dnevno i marende, a u kantini se moglo kupiti pivo. Izlasci u grad su bili svaki drugi dan i bili su rutinski – fast food pa na pivo u obližnju birtiju i nešto iza 21 sat natrag u vojarnu. Temeljnu obuku smo okrunili taborom u trajanju od pet dana negdje na Zvečevu. Bilo je dosta naporno s obzirom na hladnoću, pet osoba je spavalo u improviziranim šatorima, a uvježbavali smo razne taktike u slučaju napada. Kiša, led, vjetar, sunce, snijeg… sva godišnja doba su se izmijenila. Prvi slobodni vikend smo dobili nakon položene prisege, a nakon tabora smo dobili još jedan”, prisjetio se Siniša svojih vojničkih dana.
Dvaput mjesečno kući za vikend
Nakon temeljne obuke poslan je u prekomandu u Pazin gdje je prošao specijalističku obuku za ciljača na borbenom vozilu pješadije. Ta mu je obuka, kaže, bila fizički napornija od temeljne.
“Buđenje je bilo u 6 sati, u 6:30 dizanje zastave, pozdrav domovini, pregled urednosti vojnika – ponekad smo se morali izuvati kako bi nam pregledali stopala. Doručak je bio u 7, potom jutarnja tjelovježba od 8 do 8:45. Nakon toga smo pješice išli na vježbalište koje je od vojarne bilo udaljeno oko pet kilometara, a do kojeg se dolazilo jako strmom stazom kroz šumski put. Tamo se odvijala obuka na oklopnim vozilima i učenje raznih taktika koje su trebale pomoći u ratnim situacijama. U vojarnu smo, također pješice, dolazili nešto prije 13, taman na ručak, a tada smo imali odmor do 15. Popodnevni dio obuke nije bio toliko zahtjevan, ali bili smo već slomljen od prijepodnevnog dijela. Večera je počinjala u 18 i svi smo se trudili doći što prije na red kako bismo stigli u kantinu koja je radila do 19 sati”, kazao nam je Siniša.
Kući vikendom išao je u prosjeku dvaput mjesečno.
“Nikada nisam osjetio toliku dosadu”
Nakon završetka specijalističke obuke imao je, kaže, mogućnost izbora – ostati u Pazinu kao instruktor novoj klasi ročnika ili otići u Benkovac na završni dio vojnog roka.
“Odabrao sam ostanak u Pazinu jer sam se već navikao na okolinu, ljude, način života, a i kondicija mi je bila na zavidnoj razini.”
Završne mjesece vojnog roka pamti kao najlakše, ali i kao “nevjerojatno dosadne”.
“Sjećam se da sam jednom, negdje u srpnju, sjedio na nekom kamenu, gledao u nebo i razmišljao o tome kako nikada nisam osjetio toliku dosadu kao na služenju vojnog roka”, kaže.
U Pazinu su mu najteže padale stražarske smjene.
“Dva sata si na straži, onda imaš četiri sata odmora pa onda opet dva sata straže i tako tjedan dana. Treći dan nisi više siguran što se događa, a pred kraj zaista ne znaš što se događa.”
“Sve sam zaboravio… i ne bih ponovio”
Danas, 24 godine kasnije, kaže da ne bi znao rukovati oružjem.
“Sve sam zaboravio. A iz osobnog iskustva, ne bih išao ponovno služiti vojni rok. Ne bih uopće išao da sam znao kolika je to količina neorganiziranosti, improvizacije i arogancije pojedinaca. No, izdvojio bih i nekoliko pozitivnih stvari: ekipu koja je bila tamo, slaganje kreveta i smanjenje anksioznosti. I to da mi nakon služenja vojnog roka više nikada nije bilo dosadno”, ispričao nam je Siniša.
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
