Energetski sektori u Hrvatskoj i Srbiji zarobljeni su stranim, pretežitom ruskim kapitalom, zaključak je regionalne analize Gonga i Nezavisnog društva novinara Vojvodine "Energetski sektor u Hrvatskoj i Srbiji uhvaćen u interesnim mrežama". Čak i kroz najnoviji slučaj invazije na Ukrajinu, ruske kompanije i Kremlj preko plina pokušavaju Europu držati u šaci.

U analizi Gonga i NDNV-a istraživački su novinari – prateći upravo financijske tokove, politički izložene osobe, važne odluke i ugovore vezane za poslovanje kompanija u sektoru plina i nafte ključnih za funkcioniranje gospodarstva Hrvatske i Srbije – mapirali vanjske utjecaje koji kompromitiraju formalne procese odlučivanja, odnosno „zarobljavaju” istaknute pojedince i institucije kako bi djelovali u njihovom, partikularnom interesu te time ujedno potkapaju krhke demokracije i nanose štetu javnom interesu.

Hrvatska je od 2013. članica Europske unije, prošla je kroz test pristupnih pregovora i formalno se etablirala kao konsolidirana demokracija, ali svjedokinje smo impresivnog niza korupcijskih afera koje su se zaredale u različitim sektorima (pa i vezanima uz korištenje eu strukturnih i investicijskih fondova) i svjedoče o paralelnim, suprotnim trendovima koji vladaju ispod lakirane demokratske površne. Kao ilustracija, o tome govori i slučaj naftne kompanije Ina, gdje je nakon iznimno dugog procesa donijeta pravomoćna presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu zbog korupcije, a mađarski suvlasnik MOL je i dalje u nadmoćnom položaju koji je u Ini stekao preko ugovora sklopljenog zahvaljujući korupciji, stoji u priopćenju Gonga.

Prvi dio studije se odnosi na Hrvatsku te pod naslovom “Od zarobljavanja plinom do zarobljavanja kapitalom” iznosi i analizira dostupne podatke o poslovanju te političko-poslovnim odlukama glavnih aktera koje godinama određuju sudbine četiri velike domaće kompanije, a u konačnici i šire uvjete u kojima se razvija hrvatska ekonomija kroz mandate nekoliko vlada.

Analiza slučaja Petrokemije, kutinskog proizvođača umjetnih gnojiva koji je dugo bio smatran strateškom kompanijom od posebnog državnog interesa, pokazuje kako je javna politika bila instrumentalizirana za privatne interese. Vlada se nemarno ponijela prema državnoj imovini, a novi većinski vlasnici, koji su ujedno njeni dobavljači plina (Terra mineralna gnojiva, kompanija koju su zajednički osnovali Ina i Prvo plinarsko društvo) par godina nakon tako orkestriranog preuzimanja Petrokemije najavljuju da traže ulagača, tj. strateškog partnera.

Potom se analiza bavi Inom, naftnom kompanijom u mađarsko-hrvatskom vlasništvu te ukazuje da je kompanija oslabljena kao i da MOL tu nije nikakav strateški partner već predator koji je doslovce korumpirao izvršnu vlast, a problematična praksa još traje, što se dokazuje primjerima. Posebno se pritom analiza bavi sudbinama dviju rafinerija te efektima u tišini potpisanog Memoranduma o razumijevanju iz 2018. godine koji je na kraju procurio u medije, a zapečatio je sudbinu rafinerije u Sisku te omogućio, uz “blagoslov” nadležnog ministra, investiciju nakon koje se domaća sirova nafta izvozi u Mađarsku na preradu, umjesto u Rijeku. Investiciju je izvela kompanija u državnom vlasništvu Janaf (Jadranski naftovod, inače također suvlasnik Petrokemije), a ona je i sljedeći slučaj kojim se analiza bavi, posebno klijentelističkom mrežom usidrenom oko nje. Kad je čelnik Janafa Dragan Kovačević 2020. godine prvi put uhićen zbog niza sumnji u pogodovanja i primanje mita, a potom i smijenjen, slučaj je praktički potvrdio teze o zastrašujućem kolopletu privatnih interesa kojima su zahvaćene tvrtke u državnom vlasništvu u Hrvatskoj dok se njihovi šefovi biraju po političkom ključu.

U fokusu je, na kraju, modus operandi sve moćnije kompanije u hrvatskom gospodarstvu: privatne kompanije Prvo plinarsko društvo (odnosno sustav unutar kojeg posluje, Energia Naturalis). U početku se bavila samo trgovinom i opskrbom plinom, a nakon što ju je Gazprom 2017. godine izabrao za lokalnog partnera i sklopio s njom 10-godišnji ugovor, stasala je u plinskog gospodara zemlje i dramatično skočila na ljestvici najvećih kompanija u zemlji. Njen je vlasnik u međuvremenu, oslanjajući se na golemi kapital koji se počeo slijevati od plinskog biznisa, te uz kadrove koji su pomno birani, s čvrstim vezama u politici (pri čemu i sam ima važna poznanstava u političkom miljeu), krenuo osvajati udjele u novim segmentima gospodarstva, od luka preko željezničkog transporta pa sve do turizma i trgovačko-prehrambenog diva Fortenova u kojem značajne udjele drže dvije ruske banke, navode iz Gonga.

Uočava se stoga kako je PPD inicirao svoju kompleksnu tranziciju u kojoj bi se mogli tražiti i elementi napredne verzije Kremaljskog priručnika (istraživanja o načinima širenja ruskog utjecaja u središnjoj i istočnoj Europi), te bi se moglo govoriti o novoj fazi pod nazivom “zarobljavanje kapitalom”.

U drugom dijelu ove regionalne analize, pod naslovom “Ruska energetska omča i politički kriminal i korupcija: Ide gas!”, istraživački se novinari NDNV-a bavili su se s nekoliko povezanih energetskih kompanija u Srbiji te potezima politički izloženih osoba koji su i te kompanije i državu doveli do ovisnosti o Rusiji, odnosno do stanja “zarobljene države”.

“Ruska energetska omča obavijena je oko vrata Srbije: Gasprom drži 51 posto vlasništva u Naftnoj industriji Srbije (NIS), a Rusi imaju monopol i na transport gasa kroz Srbiju. Na čelu Javnog poduzeća Srbijagas nalazi se također otvoreno proruski čovjek, Dušan Bajatović, političar iz Socijalističke partije Srbije, stranke pokojnog predsjednika Srbije Slobodana Miloševića. Tu je omču državno rukovodstvo Srbije zapravo dobrovoljno namaklo sebi i građanima na vrat. Argument za prodaju NIS-a debelo ispod cijene bio je politički: da se uz pomoć Rusije „sačuva Kosovo“. Rusi su obećali i izgradnju plinovoda Južni tok. Kosovo je tamo gdje je i bilo 2008. – dakle, nezavisno, a Južni tok nikada nije izgrađen. Riječima ruskog predsjednika Vladimira Putina s kraja 2014., odustali su od izgradnje plinovoda zbog odbijanja EU da podrži taj projekt. A omča oko vrata države i građanki Srbije se i dalje steže”, navodi se u analizi.

Autori analize Miloš Katić, Darko Šper, Veljko Milić, Dinko Gruhonjić navode kako je jasno da je energetsko pitanje ne samo ekonomsko već i prvorazredno političko i geostrateško pitanje. Iako je Srbija službeno zemlja-kandidatkinja za ulazak u Europsku uniju, Srbija krši ne samo europske regulative, već i vlastite zakone – samo kako bi Rusija zadržala monopol nad energetikom.

“Mada je Plenković, za razliku od Vučića jasno osudio rusku invaziju na Ukrajinu, i Hrvatska i Srbija značajne su uvoznice ruskog plina, a u energetskom sektoru obaju zemalja dominiraju strani utjecaji. Da su javne politike bile usmjerene na jačanje strateških kompanija umjesto na njihovo marginaliziranje ili zarobljavanje i plinski bi udar bio znatno manji”, izjavila je Oriana Ivković Novokmet na predstavljanju studije i filmova “Gospodari plina” i “Ide gas” u Novom Sadu.

Studija je producirala i niz preporuka za Hrvatsku i Srbiju. Cijele analize, zajedno s preporukama, pronađite OVDJE.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.