HAZU smatra da su recentni potresi, pandemija i poplave u Hrvatskoj podsjetili da građane treba educirati o prirodnim katastrofama, osuvremeniti nastavne planove i programe, te da mediji trebaju pozivati i na strpljivost do smirivanja seizmičke aktivnosti i ostalih nepogoda.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) obavila je u utorak izjavu o seizmičkoj aktivnosti i njezinim implikacijama u kojoj, među ostalim, stoji da bi građane od najranije dobi trebalo educirati o prirodnim katastrofama, kako o potresima, tako i o ugrozama povezanima sa zdravstvenim krizama i klimatskim promjenama.

Edukacija bi trebala obuhvatiti – razumijevanje pojave, zaštitu od pojave te saniranje posljedica pojave, a zato bi valjalo osuvremeniti nastavne planove i programe te organizirati odgovarajuće obrazovanje nastavnika, uz pomoć najboljih pripadnika relevantnih struka, ponajprije geofizike, građevine, arhitekture, medicine i komunikologije.

HAZU smatra da bi bilo dobro i kada bi mediji, ne samo prikazivali posljedice prirodnih katastrofa, nego istovremeno i pridonosili smanjenju panike pozivajući na strpljivost do smirivanja seizmičke aktivnosti i ostalih nepogoda.

Poznato o potresima

HAZU podsjeća da se do kraja 19. stoljeća istraživanje potresa zasnivalo na opažanjima učinaka potresa, a od tada postoje i instrumentalna mjerenja kojima se pojava može dokumentirati na egzaktan način. Tako se tijekom proteklih stotinjak godina mnogo doznalo o potresima, a napose o načinu kako nastaju, kako se valovi uzrokovani potresima šire unutrašnjošću Zemlje i kako ti valovi djeluju na zgrade na raznim udaljenostima od epicentra potresa, a razvijeni su i različiti načini opisa potresa.

Procjena intenziteta potresa iskazuje se pomoću MCS (danas češće MSK ili EMS) ljestvice, koja ima 12 stupnjeva. Intenzitet potresa smanjuje se s udaljavanjem od epicentralnog područja, a s druge strane, instrumentalna mjerenja osnova su za izračun magnitude a taj pojam uveo je C. F. Richter. Magnituda je povezana s energijom koja je oslobođena potresom, tako da je svaki potres opisan jednom vrijednošću koja donekle ovisi o načinu određivanja, a najveća magnituda do sada zabilježena u svijetu iznosi 9,5.

Zahvaljujući Potresnom odboru koji je JAZU (danas HAZU) utemeljio nakon zagrebačkoga potresa 1880., akademiku Andriji Mohorovičiću, koji je 1906. pokrenuo instrumentalna mjerenja u Zagrebu, te seizmolozima koji su nakon toga djelovali u Geofizičkom zavodu u Zagrebu, relativno se puno zna o potresima i seizmičnosti Hrvatske.

Od početka mjerenja u Hrvatskoj četiri potresa s magnitudama iznad 6

Od početka instrumentalnih mjerenja zabilježeni su desetci tisuća potresa s epicentrima na području Hrvatske, u dvadeset potresa magnitude su premašile 5,5, a najjači od tih potresa dogodili su se na području Imotskog (1942. magnituda 6,2), Makarske (1962., magnituda 6,1), Stona i Slanog (1996., magnituda 6) te Petrinje (2020, magnituda 6,2).

Položaje epicentara u pravilu se moglo povezati s kretanjima u unutrašnjosti Zemlje, odnosno sa smicanjem velikih blokova stijena koje grade gornje dijelove Zemljine kore. Energija se duž rasjeda nakuplja godinama i oslobađa u vidu manjih potresa od kojih većinu ljudi ne osjete. Međutim, na nekim rasjedima nakupljanje energije može trajati i više stotina godina, pa to može dovesti do pojave vrlo jakih potresa.

Potrese nije moguće predvidjeti i ne pokazuju periodičnost

HAZU navodi i djelomično poznate podatke o potresima. Istaknuto je kako potresi ne pokazuju nikakvu periodičnost niti se zbivaju po nekom pravilu. Tako se na nekim mjestima dogodi jedan jači potres nakon kojega ne slijedi gotovo nijedan naknadni, drugdje se nakon jačega potresa u kraćem ili duljem vremenskom intervalu dogodi veliki broj naknadnih, slabijih potresa. Neki put pak glavnom potresu prethodi određeni broj slabijih potresa, a nemoguće je unaprijed znati kakav će se tip seizmičke aktivnosti razviti na nekom aktiviranom rasjedu.

Budući da se danas još ne može detaljno pratiti kako se tijekom vremena nakuplja energija duž rasjeda u unutrašnjosti Zemlje, potrese je nemoguće predvidjeti, odnosno ne može se odgovoriti na četiri relevantna pitanja – gdje će se i kada potres dogoditi, koja će biti magnituda potresa te kakva je pripadna vjerojatnost.

Ipak, dosadašnje znanstvene spoznaje omogućuju da se odgovori na tri od ta četiri pitanja (osim onoga o vremenu nastupa potresa), tj. da se procijeni seizmička opasnost na nekom području. Drugim riječima, moguće je odrediti maksimalne magnitude ili maksimalne parametre trešnje koje se može očekivati na promatranom području uz neki povratni interval.

Tako se, primjerice, na zagrebačkom području može očekivati potres magnitude 5,3 uz povratni interval od 100 godina te potres magnitude 6 uz povratni interval od 300 godina. Pri tome povratni interval treba shvatiti u statističkom smislu, kao srednji vremenski interval među potresima u vrlo dugom razdoblju.

Zaštita – protupotresna gradnja

Na osnovi procjene seizmičke ugroženosti nekoga područja moguće je provesti protupotresnu gradnju. Uspješnost takvoga pristupa dobro je vidljiva na primjeru Japana, gdje su jaki potresi česti, ali su štete rijetke, a ljudske žrtve u pravilu malobrojne.

Uspješnost je očigledna i iz recentnoga hrvatskog iskustva. Nakon potresa koji je 22. ožujka 2020. pogodio zagrebačko područje te potresa koji je 29. prosinca 2020. pogodio petrinjsko područje opaženo je da su zidane zgrade u centru gradova građene do 1920. pretrpjele najteža oštećenja jer je u konstrukciji zidanih građevina korištena drvena građa, a armiranobetonske konstrukcije uvedene su u gradnju u razdoblju od 1920. do 1945.

Međutim, tek se od 1945. pri projektiranju zgrada uzimalo u obzir potresno opterećenje, ali primjenom pojednostavnjenih metodologija. Nakon potresa koji se 1963. dogodio u Skoplju donesen je Pravilnik o privremenim tehničkim propisima za gradnju u seizmičkim područjima, kojim je projektiranje unaprijeđeno. U Hrvatskoj su danas u primjeni europske norme (tzv. eurokodovi), kojima je regulirana protupotresna gradnja.

Posljedično, efikasna metoda jest i konstrukcijsko ojačavanje zgrada, što bi trebalo uvesti kao obvezu pri njihovu održavanju. Pritom se zgrada može ojačati tako da “izdrži” potres određene razine trešnje, o čemu ovisi i cijena građevinskog zahvata.

Zgrade koje su dio kulturne baštine te one od posebnoga povijesnog interesa svakako bi trebalo ojačati tako da budu otporne na potres što većeg očekivanog intenziteta. Kada je pak riječ o zgradama čije ispravno održavanje nije rentabilno, HAZU smatra da treba razmisliti o urbanistički prihvatljivim alternativama – o ponovnoj izgradnji uz upotrebu suvremenih materijala, odnosno o podizanju odgovarajućih novogradnja.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad | i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.