Komentar našega Hrvoja Krešića.

Umro je, dakle, Milan Bandić. Čovjek koji je – nema u to nikakve sumnje – ostavio dubok trag na metropolu. Čovjek koji je – nema nikakve sumnje ni u to – mnogo radio. Imao neiscrpnu energiju. Živio za grad. Pomagao potrebite i zaboravljene, gacao kroz prigradsko blato kad nitko drugi nije htio, ne bi li ga zamijenio asfaltom. Sve su to nepobitne činjenice, ali i samo jedna strana medalje – i to ne nužno ona koja je u Bandićevih 20 godina upravljanja gradom sjajila snažnije.

Jer ona druga, mračna strana medalje kaže da je u tih 20 godina Milan Bandić potrošio više od 200 milijardi kuna. 200 milijardi kuna koje su pripadale građankama i građanima Grada Zagreba, 200 milijardi kuna koje su građanke i građani Grada Zagreba dali Milanu Bandiću na upravljanje, plaćajući najviši prirez u Republici Hrvatskoj.

Znamo li precizno i pouzdano gdje je sve završilo tih 200 milijardi kuna? Naravno da ne znamo. Jesu li sve te milijarde završile u vrtićima i školama? Donekle jesu, no nedovoljno da ih se novih izgradi koliko je potrebno, da se stare obnove na način da mogu podnijeti potres, da djeca u njima imaju kvalitetnu prehranu i odgovarajući školski pribor – dapače, nekad nisu imala ni sapun pa ih se upućivalo na pranje ruku pepelom.

Jesu li sve te stotine milijardi kuna završile u zbrinjavanju otpada? O da, milijarde su itekako završavale u zbrinjavanju otpada, no Jakuševec i dalje stoji na svom mjestu. Jesu li milijarde završile u zagrebačkim cestama? Itekako jesu, dapače – ponekad nam je čak i bilo čudno koliko su se često neke ceste presvlačile novim slojevima, koliko su često cijevi pucale i na sličnim se mjestima intenzivno popravljale. Neke druge rupe, pak, ni nakon 20 godina svoj asfalt nikad nisu dočekale, kao ni mostovi preko Save, u čije zahrđale i zapuštene konstrukcije sa strepnjom gledamo.

A kroz cijelo to vrijeme, tijekom svih tih 200 milijardi kuna slušali smo o kumovima koji bi se uvijek nekako našli na pravom mjestu u pravo vrijeme, s najboljom ponudom – ponudom koja bi kasnije možda malo i narasla, radovi bi se možda malo zakomplicirali, troškovi bili nepredvidivi. Tijekom svih tih 200 milijardi kuna gledali smo kako niču zlatni WC-i, kako se ZET-ove kućice plaćaju pet tisuća eura po kvadratu, drvene konstrukcije obnavljaju za po 5 tisuća eura po kvadratu. Kako se kupuju i prodaju nekretnine, kako poljoprivredna zemljišta postaju građevinska, a vrijednost im preko noći raste do astronomskih razina.

Slušali smo i gledali Zagrepčanku, Mamićeve nebodere, vodu na Vrbanima, maksimirski stadion, pročistač, robne terminale, Cvjetni trg i Varšavsku, Gredelj, Krašograd, Resnik, nadstrešnice, žičare, fontane i pothodnike… Gledali smo, konačno, kako niču svi oni famozni parkirni stupići, kao gljive poslije kiše. Cijelo to vrijeme institucije su radile svoj posao. I baš zato što je znao jako dobro kako institucije rade svoj posao, Bandić ih je bjesomučno pozivao da rade svoj posao. I zato nikome vjerojatno ovih dana nije laknulo kao što je laknulo hrvatskom pravosuđu, koje i dalje može nastaviti gledati se u svoje malograđansko ogledalo i misliti o sebi da zaista nešto i vrijedi.

A kad svi ovi psi što laju – baš poput mene danas – i svih su ovih 20 godina lajali – baš kao što sam lajao i ja – ušute jer je karavana otišla predaleko, Milan Bandić ostat će upamćen kao pozitivac. Nijedne izbore nije izgubio, nijednu presudu dobio.