Svakog studenog fokus Hrvatske usmjeri se na Vukovar. Svakog studenog iz Vukovara političari šalju poruke identične lanjskima. Svakog studenog cijela Hrvatska sluša iste priče o Vukovaru od istih ili vrlo sličnih političkih aktera. Postoji li ovaj grad kad nije studeni? Nema sumnje da je život u Vukovaru kompleksan i da će takav biti još dugo. To ne spore ni građani ovog grada na Dunavu koji su, koliko god se u mnogim stvarima razlikovali, po pitanju toga postigli suglasje: Njihov grad živi svih 365 dana u godini, a ne samo 18. studenog.

A kako živi Vukovar?

Izvršna direktorica Europskog doma Dijana Antunović Lazić kaže kako Vukovar počinje dobivati dimenzije grada koji ima svakodnevnicu. “Nije kao u Zagrebu ili Osijeku, ali doista postoje pomaci”, kaže i dodaje kako ti pomaci ne idu uvijek zadovoljavajućom dinamikom, ali se ipak vide.

Grad je osobito lijep ljeti kada sve oživi. Na godišnje odmore vrate se Vukovarci koji su trbuhom za kruhom otišli iz grada, a dolaze i turisti. Kruzerima i brodovima koji plove po Dunavu. “Grad tada vrvi. Nije to neki veliki gospodarski napredak, ali grad vrvi”, opisala je Antunović Lazić za N1info.

Da se život vraća u grad smatra i pedagoginja u Dječjem vrtiću Vukovar Mirjana Kulić. “Još uvijek je puno življe u Vinkovcima, ali i tu ima djece, obitelji… Kad se osvrnem, kad sam bila mlada, a to je bilo prije 40 i nešto godina, onda je to bio korzo, tu se šetalo, šetalo, šetalo… Uvijek je u Vinkovcima nekako bilo više života, ali i u Vukovaru sada ima trgovina, ima kafića, meni se čini da ima života. Ne znam gdje mladi izlaze, vidim da se žene, udaju, negdje se moraju upoznati”, govori.

Mjesto za odmor

Mnogi turisti i posjetitelji grada će je tek otkriti, ali Vukovarci već dugo ne mogu živjeti bez nje. Vukovarska Ada. Ako u Vukovaru imate obitelj i prijatelje ili ste slučajno proveli neko vrijeme u ovom gradu, netko vam je sigurno skrenuo pozornost na mjesta koja treba posjetiti. Ada stoji na vrhu ovog popisa. To je mjesto na kojemu se Vukovarci okupljaju i druže, a i naše sugovornice spominju je kao mjesto na kojemu su provele i provode lijepe trenutke.

Pedagoginja u Dječjem vrtiću Vukovar, Mirjana Kulić kaže kako je Adica posebno mjesto. A poseban joj je, kaže, i cijeli grad.

“Meni je Vukovar rodni grad, veže me za njega moja mladost, djetinjstvo… Lijepo je. Meni je u mom gradu sve lijepo. I ’98 kad sam se vratila mi je bilo lijepo. U progonstvu su mi ulice bile metar široke, a onda se vratiš… To je moj grad. Ne mogu zamisliti da živim drugdje”, kaže Kulić za N1info.

Suživot

Desetljećima već Vukovar prati riječ suživot.

“Nije to nikakav suživot. To je naš život”, rekla mi je nedavno jedna poznanica govoreći o mjestu koje se i danas vrlo jasno dijeli na “vaše i naše”. Iako ova rečenica nije  rečena u razgovoru o Vukovaru, sigurno se može preslikati i na situaciju u ovom gradu.

Antunović Lazić kaže kako grad više nije u tolikoj mjeri podijeljen na prema nacionalnoj strukturi. Ali je i dalje podijeljen.

“Vukovar je stalno podijeljen u nekom kontekstu. Bilo političkom, bilo etničkom. Trenutno, puno je više neslaganja i nesuglasja građana koji ne pripadaju istim političkim opcijama. Stalno smo poligon za neka prepucavanja, najčešće u političkom smislu”, govori.

Obrazovanje i rad

Najočitiji primjer podijeljenosti s kojom Vukovar i dalje živi je obrazovanje. Djeca se od najranije dobi dijele prema modelu nastave koji pohađaju. Tako vrtićka djeca i osnovnoškolci mogu program i nastavu slušati prema hrvatskom programu ili onome nacionalnih manjina. Na veleučilištu te podjele više nema. “Mogu reći da tek kad postanu punoljetni građani, mladi imaju mogućnost birati, a do tada biraju roditelji, svi drugi, samo ne oni”, kaže Antunović Lazić. 

Temelji promjene

Političari se hvale ulaganjima u Vukovar. Hvale se svime što su u gradu izgradili. A vide li građani sve to?

“U grad je uloženo puno novca. Ali ulagano je u infrastrukturu, ne u razvojne programe. Zato se ljudi i dalje iseljavaju, ne samo mladi. Iako se najviše vidi da odlaze mladi. Problem je što odlaze cijele obitelji”, govori Antunović Lazić i dodaje kako se građani Vukovara ponajprije sreću s egzistencijalnim problemima i nevelikom ponudom radnih mjesta.

“Što se tiče samog grada, rekla bih da je sad prilično dobro vrijeme jer je grad ifrastrukturno dobio oblik, ali fali mu strategija razvoja, fali mu vizija, fale stvari koje bi pomogle, dale smjer razvoja grada Vukovara”, govori. Politika, dodaje, već desetljećima provodi sličan model u ovom gradu utemeljen na prepucavanjima, a to je “kočnica razvoju i prosperitetu grada”. “Vukovar još nije dobio obilježja gospodarskog ni turističkog razvoja, još uvijek dominira političko prepucavanje i to je jako vidljivo u gradu”, smatra direktorica Europskog doma.

Nije sve crno-bijelo pa je i Vukovar danas dokaz toga da su stvari često obojane i drugim nijansama. Kulić kaže: “Život je onakav kakav si napraviš. Ja se usudim reći da je život u Vukovaru lijep. Puno je mladih obitelji koje su doselile, dodijeljeni su im stanovi, osjetimo mi to u Borovu. Tu imamo osam vrtićkih skupina, iskoristili smo sve raspoložive kapacitete…”, rekla je za N1info Kulić.

Vukovarski dječji vrtić radi u četiri gradska objekta i tri na selu, a ček 640 djece raspoređeno je u 30 odgojnih skupina. Veliki je to napredak u usporedbi s jednim djetetom i “još jednim posuđenim” koja su u vrtić krenula ’98. kad je počeo povratak u Vukovar, prisjeća se Kulić. Dodaje i da je jedan od vukovarskih vrtića nedavno proglašem najboljim, da se puno radi na razvoju ekološke svijesti kod djece, ali i na brojnim drugim projektima. Spominje tako i projekt “Super je biti različit” kojim su obuhvaćena potencijalno darovita djeca, a kaže i kako je gradska administracija prepoznala rad vrtića pa je tako nedavno otvorena skupina za djecu s poteškoćama iz autističkog spektra čiji rad u potpunost financira Grad Vukovar. Zaposlen je veliki broj ljudi, a vrtić omogućuje i produženi boravak, do 22 sata.

“Zaista jedna lijepa priča. Ljudi se i zapošljavaju. Nastojimo izaći u susret roditeljima koji su dobili posao”, kaže Kulić.

Trenuci veselja

“Vukovar je jedno prekrasno mjesto na Dunavu. Ono što me posebno veseli je život uz tako veliku, lijepu i moćnu rijeku. Ljeti me veseli odlazak na Adu, ta druženja i odmori na vukovarskoj Adi, to je nešto što svakog čovjeka može činiti zadovoljnim”, govori Antunović Lazić.

Prednosi života u Vukovaru

“Život Vukovaru nudi prednosti koje veliki gradovi više nemaju. Čovjek se može jednostavno kreteti po gradu, nisu velike gužve. Neiskorišteni kapaciteti i resursi koje imamo mogli bi, uz određenu razvojnu politiku, biti nešto što bi privuklo ljude koji su možda spremni ući u izazove”, govori Antunović Lazić.

Ona spominje i doktorsku disertaciju dr. Lidije Barišić Bogišić u kojoj je istražen život u Vukovaru prije sto godina. Tada je Vukovar bio mjesto s puno malih obrta i svi su funkcionirali bez obzira na etničku ili nacionalnu pripadnost, govori Antunović Lazić i pita se: “Ako je moglo ići prije sto godina, zašto ne bi i sad? Mogao bi to biti neki novi-stari model Vukovara.” Podsjetila je i na istraživanje dr. Dinke Čorkalo Biruški koje je pokazalo da građani prepoznaju potencijale grada, ali da je “grad zarobljen politikom”.

Dan sjećanja

“Jedanaesti mjesec je vrijeme stradanja Vukovara. Vukovar je jednostavno drugačiji u studenom, on živi jednu drugu priču u tom mjesecu i uvijek se postavlja pitanje dolaska političara s nacionalne razine, Vukovar postane poligon za prepucavnja i kako se bliži 18.11., tako je sve više previranja na svim razinama, od predsjednika i premijera, do pripadnika srpske nacionalne manjine… Dobrim dijelom, trauma koja u Vukovaru još uvijek postoji se pojačava ovakvim djelovanjem. Što se tiče samih grđana, različite su potrebe. Određene grupe građana žele biti u Koloni, drugi, upravo zbog ovih političkih stvari, naprosto tog dana ne želi biti u Koloni. Ono što bih ja naglasila je da građani Vukovara Vukovar žive svih 365 dana. Mladi koji tu žive i rade također žive Vukovar svih 365 dana i puno nam je draže kad se o Vukovaru piše kroz drugih 11 mjeseci, nego u studenom. Čini mi se da upravo zbog ovih razloga koje sam navela, uvijek iznova politička prepucavanja dominiraju u odnosu na sve ostalo što bi trebalo nositi kao dio proživljavanja tragedije Vukovara”, kaže Antunović Lazić.

“Piše se o Vukovaru. Ali da ga se svi sjete u jedanaestom mjesecu, to je, nažalost istina. Super je doći nakratko, a kako je stvarno tamo, znaju oni koji i dalje tamo žive. Mislim da je isto kao i u drugim gradovima. Tko ima dobra primanja, ne razmišlja o egzistenciji. U problemu je onaj tko ima mala ili nikakva, a onda je svejedno gdje je, u Vukovaru ili u Zagrebu”, kaže za N1info Jelena Marić, Vukovarka s njemačkom adresom.

“To je tako. Mi to nećemo promijeniti. Ne znam… Tko je došao, on mora i otići”, govori o svemu što prati Danu sjećanja Kulić i dodaje: “Netko voli biti veći Hrvat, netko manji… Pa misle, ako se busaju u prsa, da će biti takvi…”

U razgovoru za N1info prisjetila se i trenutka kad je, po povratku u Vukovar, ispratila autobus pun njenih kolega koji su se nakon posjeta gradu vraćali za Zagreb. Kaže da je to bio trenutak velike tuge. “Pitala sam samu sebe: Halo, hoćeš li biti tu ili ići tamo? Nije bilo mobitela, kupila sam tad mobitel, bio je 1000 maraka, samo zbog djece”, prisjeća se.

“Vukovar je izazovno mjesto za život. Netko tko bi želio probati stvarati i živjeti u Vukovaru svakako je dobrodošao. Ovdje će pronaći prostor za sebe, bilo na Dunavu ili na Adi, Vučedolu… I ovakav kakav je trenutno, Vukovar ima brojne i kulturne i sportske i društvene sadržaje”, kaže Antunović Lazić.

Dunav

Lajtmotiv svih priča o Vukovaru. Velika rijeka koja dijeli i spaja, a Vukovar živi na njoj i s njom. Ako u priči s nekim iz Vukovara niste barem jednom čuli riječ Dunav, niste pažljivo slušali. I oni koji su u Vukovaru ostali i oni koji su iz njega otišli slažu se u tome da je Dunav ono što ih najviše privlači i ono što im najviše nedostaje.

Jelena Marić jedna je od onih kojima Dunav trenutno nedostaje. Prije sedam godina iz Vukovara je otišla u Njemačku. Nije joj, kaže, bilo teško. U trenutku kad je odlazila nije imala djece, lako se odlučila na odlazak. “Da o tome razmišljam sad…”, govori.

Kući dolazi često. U Vukovaru je i dalje njena obitelj. Nedostaju joj. A nedostaje joj još nešto. “Kao i u progonstvu, fali mi Dunav. Njegov miris. Nekome možda smrdi, nama miriše. Uvijek volim prošetati uz Dunav, ljeti se i okupati na Adi. Napravili su lijepu šetnicu uz Dunav”, govori nam.

A da Vukovarci na Dunav misle uvijek i svuda, potvrđuje nam i pedagodinja Kulić. S nama je podijelila priču vezanu za svoj povratak u grad nakon progonstva.

Na recepciji hotela Dunav dočekala ju je, prisjeća se uz smijeh, poruka kolegice iz Zagreba: “Je*o te Dunav, meni je dobra i Sava u Zagrebu…”

“Nisam nimalo dvojila oko povratka”, kaže ova vedra žena koja očekuje vesele umirovljeničke dane.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.