Ljubav se ne trži niti ne kupuje, kaže pjesma Darka Rundeka, ali ako se pita ministarstvo socijale - to nije točno. U novom Zakonu o socijalnoj skrbi podijelili su njegovatelje. Pa tako roditelji, ako se dogodi ono najgore - smrt djeteta, imaju pravo na novčanu naknadu i period tugovanja, no braća, sestre, partneri i supružnici ne. Pišu, emocionalna povezanost nije jednaka. Zbog svega Udruga Sjene tražit će i ocjenu ustavnosti zakona. Je li emocionalna povezanost jednaka, upitali smo struku.
Majka i njegovateljica Suzana Rešetar kreće u novu borbu. Jer prema teško izborenom novom zakonu sestre, supružnici i svi ostali nemaju ista prava kao roditelji.
“Udruga Sjena predala je prijedlog za ocjenu ustavnosti na Ustavni sud ovoga pitanja što se tiče, ja bi se usudila reći, otvorene diskriminacije u populaciji njegovatelja. Smatrali smo da se ovo pitanje nakon one sramote u Saboru riješilo konkretno i u najboljem interesu svih strana, međutim kad se probudimo vidimo da živimo u Republici Hrvatskoj i da će se birokracija bešćutno i hladno iživljavati nad ovom populacijom”, rekla je Rešetar.
A obećao je, nakon sporne saborske rasprave u ožujku i sam premijer Plenković da će se pitanje riješiti. Upitali smo Centar za socijalni rad kako oni gledaju na vredovanje ljubavi.
Nelogično obrazloženje
“Iz perspektive djelatnika podružnog ureda zavoda za socijalni rad, naravno da će se poštovati zakoni takvi kakvi su doneseni, dok eventualno, nadamo se, ne budu neki dodatak, aneks i tako dalje”, kaže psihologinja Valerija Kanžera.
Kanžera potom ističe da obrazloženje Ministarstva nije ni približno logično.
“Usudila bih se reći, pomalo je neumjesno, sasvim ne stoji. Dakako da je smrt djeteta, i to svi psiholozi znamo i istraživanja su pokazala, najveći gubitak koji odrasla osoba može doživjeti. Međutim, kad govorimo o populaciji djece i odraslih osoba s posebnim potrebama takvih razmjera da iziskuju trajnu skrb i 24 sata neke druge osobe, to mogu biti roditelji, brat, sestra, partner, tada bi doista trebali imati potpuno jednaka prava”, napominje.
S njom bi se složila i psihologinja Helena Rašić. Pokazala nam je i literaturu koja je takozvani “zakon” za psihologe kada su u pitanju emocije. “To je knjiga za krizne intervencije, primjerice kad se dogode tragedije i Lidija je pokrenula kolegij tugovanja na Filozofskom fakultetu”, kaže Rašić.
“Moje i stručno i osobno mišljenje je da ne vidim apsolutno nikakav razum i logiku da bi se ovakvo paušalno pravilno donjelo. Postoje moje kolege koje rade u Ministarstvu i ja vjerujem da su oni dali sve od sebe da pojasne stvari, na kraju politika i financije jesu ti koji donose nekakve odluke. Ali kada se donose ovakve odluke, moramo jako dobro odvagati koga ćemo na kraju ove priče slušati”, dodaje.
A ako nisu pitali sociologe, psihologe i socijalne radnike, kaže struka, mogli su posegnuti za poezijom jer i Dobriša Cesarić jednom je zapisao: “Netko sa svojim bolom ko’ s otkritom ranom ide, svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebe zgniječi i ne da mu prijeći u suze i riječi.”
N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i mreža Twitter | Facebook | Instagram | TikTok.
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!