Ravnateljica zagrebačke Klinike za infektivne bolesti Alemka Markotić dala je veliki intervju za Novi List u kojem je komentirala aktualnu situaciju, sporo cijepljenje, ali i antivakserski pokret.

Kakvo je stanje u bolnici koju vodite? Koliko raste broj hospitaliziranih, ima li među njima cijepljenih?

Mi smo praktično popunili svoje kapacitete, u pogledu hospitalizacije bolesnika koji su sa srednje teškim i teškim oblicima bolesti, koji se zapravo i hospitaliziraju, a blizu smo i popunjavanja kapaciteta na intenzivnoj jedinici. Veliki postotak je necijepljenih, ta se slika vjerojatno iz dana u dan mijenja, ali sada ih je više od 80 posto. Prema zadnjim podacima koje smo analizirali, bilo je nešto više od 90 posto necijepljenih na intenzivnoj.

Dakle, u pravilu se događa da, ako cijepljene osobe i završe na intenzivnoj, to su uglavnom osobe visoke starosne dobi, s teškim komorbiditetima i neki mlađi pacijenti s teškim komorbiditetima. Naravno da se uvijek može dogoditi neka iznimka, ali ovo je ono što najčešće viđamo. I dalje imamo dosta teške kliničke slike, teške oblike bolesti, i osim ovih bolesnika koji su sada na intenzivnoj, barem je još deset kandidata s visokim protokom kisika koji mogu završiti na intenzivnoj, rekla je Markotić za Novi list.

Stalno se govori o spuštanju dobne granice teže oboljelih. Koliko imate mlađih pacijenata?

Dob hospitaliziranih je nešto niža. Značajan postotak njih je u pedesetim godinama. Prije nekoliko dana imali smo na jutarnjem sastanku prikaz rendgenskih snimaka ljudi u dobi između 40 i 50 godina, s teškim upalama pluća. Ima, dakle, i mlađih, ali i onih s visokom dobi.

Vidimo da broj zaraženih počinje ubrzano rasti. Kakva nas jesen čeka?

Sigurno je da nas čeka zahtjevna jesen. Jesen, zima i proljeće su razdoblja kad respiratorne bolesti, dakle, bolesti dišnog sustava vladaju. Možemo, osim covida, očekivati i druge takve bolesti, a sigurno je, sudeći prema tome kako se brojke sad penju, da će biti dosta oboljelih, tim više što je doista jedva nešto više od 50 posto ljudi u Hrvatskoj cijepljeno. Virus, nažalost, još ima dovoljno prostora da se širi, da cirkulira među necijepljenom populacijom.

Govori se o tome da bi ova pandemija mogla postati pandemijom necijepljenih.

Pa tako sad izgleda, i to nakon što smo dobili šansu da se doista zaštitimo. U početku smo imali mjere koje su isto tako, kod onih ljudi koji su ih primjenjivali pravilno, ipak dovele do visoke zaštite. Dobili smo krajem prošle godine i početkom ove godine mogućnost cijepljenja, a time je postignut visoki postotak zaštite među onima koji su se cijepili. Dakle, virus će sigurno ići lakšim putem, prema onima koji se do sada nisu cijepili.

Covid-potvrde od početka listopada bit će obavezne za sve zaposlene u zdravstvu. Kako vi na to gledate?

Mislim da svi mi zdravstveni djelatnici moramo biti svjesni da smo tu na prvoj crti obrane od virusa, bez obzira na to jesmo li infektolozi, epidemiolozi, mikrobiolozi ili nismo. Kompletno zdravstvo je definitivno više eksponirano. U čitavom zdravstvu se liječe ljudi ne samo s covidom nego i s kroničnim bolestima, i oni su definitivno pod većim rizikom od covida. Svaki necijepljeni djelatnik može ugroziti takvog pacijenta, a time što se kreće u bolničkoj sredini, na neki način predstavlja i veći rizik za svoju obitelj i za ostale ljude s kojima je u kontaktu. Mislim da bi zdravstveni djelatnici morali imati visoku razinu odgovornosti i svjesnosti da je cijepljenje bitno i da moraju zaštititi sebe i svoje pacijente, kao i sve ljude oko sebe. Dakle, ako se mi nećemo cijepiti, što onda očekivati od drugih?

U Krapinskim Toplicama otpor prema epidemiološkim mjerama prelomio se preko leđa djece. Kako to komentirate?

Mislim da je nedopustivo instrumentalizirati djecu. Odrasli mogu biti odgovorni i trebaju biti odgovorni za svoje postupke, a djeca se nikako ne smiju koristiti za takve postupke.

Je li taj slučaj pokazatelj da je u Hrvatskoj tolerancija prema mjerama došla do svog limita?

Naravno da se prati kako određeno stanovništvo reagira i gdje je potrebnije nešto stegnuti. Kad smo to spustili na lokalnu razinu, vidjeli ste da su lokalne zajednice, u situacijama kad su brojevi rasli, vrlo odgovorno stezale pa popuštale određene mjere. I sami ljudi su se odgovornije ponašali. A ovo što se događa u Krapini je ipak nekoliko pojedinaca koji ne govore o sustavu, to su još uvijek iznimke.

Je li vas iznenadio podatak o 30 posto medicinskih sestara koje i dalje nisu cijepljene? Dakle, one su prošle kompletno medicinsko obrazovanje, stekle su sva potrebna saznanja o važnosti cijepljenja, ali se na to ne odlučuju.

Očito da se uvijek može raditi na edukaciji i na dodatnom stjecanju znanja. To je struka koja je iznimno važna u medicini, u zdravstvu, koja je iznimno važna za pacijenta i koja je cijelo vrijeme uz pacijenta. Dakle, liječnici obavljaju određene postupke liječenja, ali sestra je praktično non-stop uz pacijenta. Zato je jako važno da i one budu cijepljene. Sigurna sam, prema onome što znam, da još uvijek postoji određena skepsa među mlađim medicinskim sestrama i tehničarima, između ostalog i zbog nekakvih neosnovanih priča o sterilnosti, na što cjepivo apsolutno ne utječe, ali zato ima podataka da virus utječe. Mislim da se oni na jedan način možda osjećaju i nedodirljivima, a vjerojatno i nemaju dovoljno iskustva. Mislim da ćemo trebati još dodatno raditi na edukaciji da bi ljudi shvatili da je to jako važno, pa i za one službe koje nisu medicinske, ali rade u bolnici. Evo, ja sam sretna da smo mi u našoj bolnici ipak taj postotak necijepljenih sestara sveli na desetak posto, ali neću biti zadovoljna dok svi ne budu cijepljeni.

Poznajete li osobno nekoga tko se ne želi cijepiti? Jeste li imali prilike uvjeriti takvu osobu da se ipak cijepi, je li to uopće moguće?

Pa dosta me ljudi pitalo za savjet, a dosta se ljudi nakon toga i cijepilo. Bez obzira na to što dobivaju opće informacije koje mi konstantno ponavljamo, nekad ljudi možda ipak lakše povjeruju kad u osobnom razgovoru mogu pitati ono što su možda sto puta čuli ili je već rečeno, ali im se čini da mi to nekako govorimo ex-catedra. Ali kada dobiju osobni odgovor na svoje konkretno pitanje, mislim da to ima većeg učinka. Tim više, na svakom je liječniku i zdravstvenom djelatniku da u tom smislu što više utječe na sve ostale. Da, nagledala sam se i ja, i svi mi zajedno, i onih necijepljenih koji su se pokajali što se nisu cijepili jer su završili s teškom bolešću, a onda kasnije i s teškim posljedicama. Dakle, nije samo stvar u tome da covid-19 može biti jako teška bolest, dugo se liječiti i osoba završiti na respiratoru nego je stvar i u tome da u jednom visokom postotku ljudima ostaju ili lakše ili nekada iznimno teške posljedice koje se onda nose mjesecima.

Imali ste pacijenata koji su požalili što se nisu cijepili?

Da, naravno. Drugo je kad vam se čini da se to vama neće dogoditi, a puno je ljudi koji misle da se njima loše stvari neće i ne mogu dogoditi, no onda, kad se dogode, shvate da nitko od nas nije nedodirljiv i neranjiv i da se sve može dogoditi. Dakle, jako je važno znati da od svakog uzimanja lijeka, cjepiva, hrane, bilo čega što radite u životu, vožnje automobilom, postoje određeni rizici. Na nama je da budemo dovoljno odgovorni i shvatimo da je taj rizik više desetina puta manji od same bolesti.

Dio ljudi i danas strahuje od cjepiva. Možemo li danas biti sigurniji u cjepivo protiv covida nego što smo bili krajem 2020., kad je počelo cijepljenje?

To je sigurno. Cijepili su se već milijuni ljudi, da su bile nekakve značajne nuspojave, to bi se dosad vidjelo. Kod svake medicinske intervencije postoji određeni rizik, pa tako i kod cijepljenja, ali on je nesagledivo manji u odnosu na opasnost koju donosi bolest.

Cijepljenost u Europskoj uniji danas je veća od 70 posto, kod nas je jedva prešla 50 posto. Doživljavate li to dijelom i kao osobni poraz, s obzirom na to da ste u timu koji vodi cijelu priču?

Svaki liječnik sve doživljava na određeni način kao nekakav neuspjeh ako nije baš onakav kakav bi želio, a mi liječnici si uvijek letvicu postavljamo visoko. Međutim, nije samo do nas. Takve timove kakav je naš imale su sve druge zemlje i dobivale su iste takve informacije i iste takve upute zašto je važno cijepiti se, zašto to treba, zašto je bitno. Stvar je određene građanske i kolektivne odgovornosti, dakle utjecaja jednih na druge. Ne može vam sve ići kako hoćete. I u školi imate superodlikaše i one koji ponavljaju razred. Neki razredi su bolji, neki lošiji, a učitelji su i profesori isti. Znači, bez da bježim od bilo kakve odgovornosti, mislim da je jako bitna svijest među ljudima da je potrebno raditi na osobnoj i tuđoj zaštiti.

A ono što će vjerojatno i kolege u društvenim znanostima moći malo analizirati jest zašto je cijepljenje lošije u zemljama istočne Europe, koje su imale dobre javnozdravstvene sustave, a cijepljenje je u neko doba bilo i obavezno, za razliku od zapadnog svijeta, gdje nije, gdje se razvijala svijest da je potrebno cijepiti se, a to nije bila obaveza. U našim sustavima, kad se moralo cijepiti, svi su se cijepili i sad se događa možda neka vrsta…

Revolta?

Ne znam je li revolta, možda prije nedovoljne svjesnosti i odgovornosti da čovjek mora nešto i sam od sebe učiniti, da te ne mora sustav na sve tjerati. Svijesti o tome da postoje neke vrijednosti koje sam razvijaš, koje sam potičeš u društvu, a ne da čekaš da se nešto s vrha nametne, natjera i da te kazne ako to ne radiš. Možda smo više naučili na mrkvu i batinu, možda ona još nije izašla iz kolektivne svijesti, za razliku od zemalja koje su razvile neku razinu zdravstvene svijesti i zdravstvenog odgoja koji djeluje i na kolektivnu i na pojedinačnu odgovornost, umjesto da ljudi reagiraju samo na prisilu.

Koliko u takvim okolnostima ova pandemija realno može još potrajati? Može li se dogoditi da to bude mjereno godinama?

To nitko ne zna. Sve su opcije moguće, međutim, vjerujemo sad ipak, s obzirom na visok postotak cijepljenosti u jednom dijelu svijeta, da će do idućeg proljeća velik broj onih koji su necijepljeni iskusiti bolest i na taj način, oni koji prežive, stvorit će određenu zaštitu. Kalkulacije su različite, no očekuje se da negdje od idućeg proljeća do iduće jeseni ipak uđemo u neko stabilnije doba. To će ovisiti, naravno, i o postotku ljudi koji će se cijepiti i o postotku onih koji će se koristiti epidemiološkim mjerama zaštite i provoditi ih, ali i o tome koliko će virus stvarati nove varijante koje neće biti u skladu s postojećim cjepivima. A onda će proizvođači cjepiva morati razmišljati o tome da brzo reagiraju na te nove varijante i da kreiraju cjepiva koja će za njih biti djelotvorna.

U Zagrebu se ponovo događa prosvjed protiv epidemioloških mjera, a slični se prosvjedi zadnjih tjedana organiziraju diljem Europe. Što bi se dogodilo da se u ovom času odustane od mjera?

Virus bi se puno brže širio, bolnički zdravstveni sustav bi bio iznad granica opterećenosti koje može podnijeti zbrinjavanjem bolesnih od covida. Time bi došlo do situacije da svi ostali s drugim bolestima, koje su isto iznimno teške i važne, ostanu bez mogućnosti adekvatne liječničke zaštite. Zdravstveno osoblje je već i sada deficitarno.

Došlo bi do kolapsa sustava unatoč tome što nam je cijepljeno više od 50 posto populacije?

Koliko nas je više cijepljeno, toliko smo sigurniji, ali to još uvijek nije dovoljno. Varijante virusa se mijenjaju, vidjeli ste na primjeru Izraela da je virus uspio napraviti određeni proboj, iako je to jedna od zemalja koje imaju dobru cijepljenost. Oni su brzo odreagirali i uveli dodatno cijepljenje. To je dinamičan proces, ništa tu nije crno-bijelo i mislim da svi oni koji sad govore, a svi govore nešto o covidu, trebaju povjerenje dati struci i znanosti. Jer kad idete graditi kuću, onda nećete pitati ekipu na društvenim mrežama ili na Trgu bana Jelačića kako se gradi kuća jer bi vam se ona srušila na glavu, nego ćete zvati arhitekte i građevince da vam oni grade kuću. Ni medicinom se ne mogu baviti svi i znati o njoj sve oni koji misle da nešto znaju, nego moraju imati određenog povjerenja u zdravstveni sustav koji u čitavom svijetu govori iste stvari.

Mi ne govorimo ništa što je mimo drugih zemalja u svijetu. Oni koji prosvjeduju isto tako moraju biti svjesni da svaki čovjek koji traži za sebe određeno pravo i određenu slobodu, mora razmišljati i o tome ugrožava li svojim pravom i slobodom tuđi život i tuđe pravo na slobodu da bude zdrav, da bude dobro i da bude živ, rekla je Markotić za Novi list.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram.